Ibrahim-ef. Karić, sadašnji džematski imam, i potpisnik ovih redova zatekli su efendiju Hamzu u njegovoj kući u kojoj živi sa svojim sinom, snahom i unučadima u, naravno, harmoničnim odnosima. Komunikacija sa svijetom oko njeg Hamzi je velika poteškoća, jer mu je sluh nepovratno oštećen, pa smo se zadovoljili time da nam priča ono što on hoće. Nismo dugo čekali da Hamza iz tamnih dubina svoga pamćenja na svjetlo sadašnjeg trenutka izvuče nekoliko fragmenata. Počeo je o svome naukovanju u čuvenoj Medresi u Pojskama kod Derviš-ef. Spahića. Pune riječi hvale i rahmeta imao je za svoga muderrisa, ali i za njegovog oca Mulu, rahmetullahi alejhi, koji je vrlo često bio savjetodavna prepreka da softe ne dobiju „zasluženu“ kaznu od svog muderrisa. Dodao je, kako se u Medresi nije učio samo ilum iz knjiga već i ono što će softama u budućnosti životno koristiti. Podučavao ih je Derviš-ef. osnovnim poljoprivrednim radinostima: kalemljenju voća, sjetvi, žetvi. Jedne prilike, priča nam Hamza-ef. dok su vršili sjetvu neke poljoprivredne kulture, jedan medresanski komšija okomio se, ničim izazvan, na Derviš-ef. govoreći: „Lopove jedan, djecu si zloupotrijebio da ti na njivi rade, kako te nije stid!?“ Derviš-ef. je odšutio, a prvom prilikom kad se sreo s tim čovjekom nazvao mu je selam pruživši mu ruku. Softe su bile začuđene njegovim odnosom, pa mu čak i prigovorile, a on ih je nasavjetovao: „Djeco, sabur i praštanje uvreda velike su lekcije i dragocjena svojstva svakog vjernika.“ „Velik je to čovjek bio“, zaključio je Hamza o muderrisu Derviš-ef. Spahiću.

Grose (großer) Muhammed!

Ništa manje interesentno kazivanje iznio nam je Hamza iz vremena kada je radio u Austriji, tačnije u Grazu. Tamo će upoznati čovjeka, Austrijanca, čijeg imena se ne sjeća, a oslovljava ga sa „Švabo“, koji će ga zamoliti, nakon što je saznao da je musliman iz Bosne, da mu nabavi Kur'an i u tu svrhu mu davao tadašnjih 10.000 šilinga. Hamza je obećao i obećanje ispunio. Naplatio mu mnogo manje od prvobitne ponude, a Austrijančevo ushićenje primjerkom Mushafa bilo je ispunjeno suzama radosnicama. Nije ga htio uzeti u ruke dok se nije okupao, potom ga je poljubio i zaplakao kazavši: „Dok smo ovo imali u svojoj kući, samo još ptičijeg mlijeka nismo imali“, aludirajući na porodični prosperitet, kojeg je očito, između ostalog pridavao posjedovanju Mushafa, “ali je onda došao rat, pa smo sve to zagubili“. Okupljenim radnicima, zidarima, među kojima je bio i Hamza, ovaj Austrijanac kazao je još i ovo: „Neka znate da je islam prava vjera, a da je Muhamed velik (großer) čovjek.“ Na upit nekog od njih zašto i on sam ne postane musliman, kazao je da ga u tome sprečava volja njegovih roditelja, kao i strah da ga ne prokunu.