Za početak, dovoljno je navesti dva ozbiljan rada o ovoj tematici na našem jeziku preko kojih se lahko može naći široka lepeza literature o tesawufu i tarikatima (posebno nakšibendijskom), na evropskim i istočnim jezicima. To su doktorska radnja Džemala Ćehajića "Derviški redovi u jugoslovenskim zemljama" i radnja dr. Rešida Hafizovića "Temeljni tokovi sufizma".
U toku rada na magistarskoj radnji "Porodica Korkut i njen doprinos našoj kulturnoj baštini" do ruku mi je došla risala "Imamski i islamski šarti" (Zenica 1974.) od poznatog alima u zeničko-travničkom kraju s polovine prošlog stoljeća Derviš-ef. Spahića. Važno je napomenuti da je Derviš-ef. završio medresu u Travniku i da je idžazet dobio pred Asim-ef. Korkutom unukom "sidog muftije" Derviš-ef. Korkuta, te da je inače baštinio tradiciju zuhda naslijeđenu od njih. U svom navedenom radu on spominje nakšibendi ihfai tarik (str. 68): "Hazreti Šeh Bedauddin Nakšibendi je rekao u svojoj risali (kitabu): "Ima mnogo tarika, a najbolji i najlakši je tarikati-nakšibendi-ihfai koji vodi Allahovoj, dž.š. milosti". Nakon ovog citata on spominje i neke postulate ovog tarikata (str. 68-70), način obavljanja zikra i dr.
Kako se prije ovoga nisam susretao sa praksom hafi zikra (bezglasnog) to me je više zainteresovalo, te sam kroz literaturu i upoznavanje ljudi ovog tarika otkrio da se radi o čitavom sistemu duhovne baštine o kojoj se kod nas vrlo malo zna ili skoro ništa u pojedinim segmentima.
Da nam ne bi neuki pisali o stvarima koje se tiču visokih spoznaja[1]a kojima vodi tarikat, nužno je da znamo o vrijednostima koje smo nekada imali u Bosni i čija obnova, ako Bog da, predstoji. Dakle, halidijski (nakšibendijski) kôl i danas ima svoje tragove u Bosni, što se hoće reći da on nije nikakva novina za naše podneblje. U pitanju je samo naša neobavještenost. Pođimo historijskim redom:
U vrijeme institucionalizacije nauke o tesawufu (X-XII st.), kad nastaju tarikati, nastaje između ostalih i nakšibendijski tarik nazvan po Šeh Nakšibendiju (u. 1389). Ono što će posebno karakterizirati ovaj tarik jeste hafi-zikr (bezglasni zikir) s kojim je Poslanik, a.s., poučio Ebu Bekra, r.a. u pećini Sevr, prilikom hidžre, kada su bili okruženi mušricima. Silsilom (lancem prenosilaca), od Poslanika, a.s. do nas u Bosni, ovaj zikir i učenje dolazi preko krupnih ličnosti kao što su spomenuti Šeh Nakšibendi, Mudžeddid Ahmed Serhendi (obnovitelj islama dva milenija), ličnost koja je kod nas slabo obrađivana, zatim Halid Bagdadija (1779.-1827.)[2]po kome nakšibendije i nose predjevak halidije, koji je imao idžazet na vođenje pet tarikata, i dr. On kaže: "Sveukupno uzevši, ovaj tarikat je u svojoj osnovi tarikat ashaba, Allah bio zadovoljan s njima, bez ikakvog dodavanja ili oduzimanja što podrazumijeva skupinu onih koji se čvrsto drže Kur'ana i Sunneta. Stoga tarikatski imam Šeh Nakšibendi je rekao: "Ko se okrene od našeg tarikata, njegova vjera je u opasnosti."[3]
Ulemanski tarik
Nakšibendijski tarik počinje zauzimati vodeće mjesto u Osmanskoj državi u vrijeme Sultana Sulejmana Kanunije (Zakonodavca). Kako su bile česte bune ši'itsko-alevijskih ogranaka u Anadoliji, te ratovi sa Iranom, Sultan Sulejman podupire nakšibendije koje su bile čisto sunnitske orijentacije (strogo se držali Šeri'ata).
Nakšibendije su imale veliki utjecaj na društvena zbivanja u islamskoj državi. Kako prije tako i u novije doba, nakšibendije će se zalagati za refomistički pristup islamu (Rešid Rida)[4], voditi antikolonijalnu borbu i dr.[5]
Osmanska uprava za svo vrijeme svoje vladavine (osam stoljeća), oslanjala se na tarikatske redove među kojima je posebno mjesto zauzimao tarikat nakšibendija. Poznato je da su sufijski šejhovi opasivali sablju novom sultanu prilikom ceremonije preuzimanja prijestolja.[6]
Halidije u Bosni
Levha u vidu tesbiha (sa imenima nakšibendijskih šejhova od Muhammeda, a.s., preko Ebu Bekra, do Halida Bagdadije i njegovih halifa), koja se i danas može naći u ponekoj starijoj džamiji ili tekiji, predstavlja nam tarikatsku silsilu halidijskog kôla. Pored toga, i danas ima živih derviša u Sarajevu iz ove starije generacije halidija. Razlog zašto malo znamo o starim generacijama halidija u Bosni je sidiqijska osobenost. Naime, da bi se posve zaštitili od mogućnosti bilo kakvog rijaluka (neiskrenog predstavljanja), javnih ceremonijala, javnog pokazivanja, krili su svoje ibadete dok su s druge strane svakodnevno obavljali svoje redovne poslove prema maksimi EL-HAWLETU FI-L-DŽEWLETI - tj. "samoća u prisustvu drugih osoba",[7]što znači da rob bude javno sa stvorenjima, a srčano sa Hakkom, shodno 37. ajetu sure An-Nur: "Ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju i koji molitvu obavljaju i milostinju udjeljuju, i koji strepe od Dana u kome će srca i pogledi biti uznemireni". Dakle, sav sistem nakšibendijsko-halidijskog tarika je razvijen u smjeru oživljavanja srca (i drugih duhovnih centara koji se zovu letaifi), da bi zikr sa jezika prešao na srce, oživio ga i tako se došlo u stanje (hāl) robova koje Milostivi spominje u citiranom ajetu.
Bosanska silsila
Od danas živih halidija je i hadži Alija s Vratnika koji i sada obavlja hatmu hadžegan (nakšibendijski džema'atski zikr), i koji nam prenosi silsilu nekoliko generacija šejhova i derviša ovog tarika. Prema njegovom kazivanju (Alija ibn hadži Mehamed Luledžija Muhić), nakšibendijsko-hafijski tarik u Sarajevu utemeljio je Ibrahim b. Abdulah Smajić ef. Seljubac 1865. godine (u vrijeme Topal-Osman-paše), poznati i kao "Travničanin", što nas navodi na zaključak da je zaista i boravio neko vrijeme u Travniku. Da li je Ibrahim ef. bio vezan za travničke Korkute (od kojih je Derviš-ef. Spahić iz Pojska kod Zenice prihvatio nakšibendi-hafi tarik), to nismo mogli utvrditi. Ibrahim-ef. je rođen u Seljublju kod Tuzle u prvoj polovini 19. stoljeća. Ibrahim-ef. je živio u mektebu Bijele džamije na Vratniku gdje je imamio i obavljao iršad. Prema sigurnim predanjima ljudi su ga često konsultovali radi različitih životnih potreba (mes'ela). On je neposredno nakon dolaska Austro-Ugarske Monarhije 1882. godine napisao arebicom Sufaru odnosno Ilmihal, nakon što je osmansko pismo prestalo važiti u Bosni. Iz Sarajeva je odselio u Konju gdje je i preselio na bolji svijet 1913. godine. U toku svog boravka u Konji otac Alije Muhića, Mehmed-ef., dopisivao se sa Ibrahim-ef. čiji je i bio sljedbenik u tarikatu.
Mula-ef. iz Fojnice je naslijedio Ibrahim-ef. u vođenju nakšibendijsko-halidijskog tarika, a ovoga opet Rašid-ef. Uštović koji je bio imam na Pajama nazvan još Misir-baba (misir znači rijetka brada). Rašida ef. je naslijedio Neziraga Berberović, a njega hadži Mehmed Luledžija Muhić koji je imao vekalet. Nakon Mehmedovog preseljenja 1. juna 1952. godine, hadži Ali-ef. Mašić kratko vrijeme vodi hatmu hadžegan nakon čega zamire ova tradicija u Sarajevu (aktuelne vlasti od 9. januara 1951. godine zatvaraju mektebe i tekije).
Poznati sarajevski derviš Seid Strik mi je kazivao da je hafiz Junus Sokolović, otac Sinana Sokolovića bio halidija. Rodom je bio iz Priboja na Limu. Bio je vrlo plemenit. Živio je derviškim životom. Nekoliko godina bio je čuvar turbeta Muhammeda, a.s. u Medini. Nauke je završio u Carigradu. Mnogi o njemu pričaju da je bio izuzetno pobožan, čak mu pripisuju izvjesne keramete.[8]Šejh hafiz Junus Sokolović bio je halidijski šejh u Vogošći u tekiji koja je srušena 1945. god. Liječio je ljude. Umro je 1945. godine na dan oslobođenja Sarajeva 6. aprila. Ukopan je na Humcima.
Prema kazivanju Šejha Čolića te Hadži Alije s Vratnika, reis Čaušević se kretao i u krugu ovog tarika (bio je univerzalac, "mulla od Pariza i Stambola"), iako je on osobno tesawuf učio pred mevlevijskim šejhom merhum Mevlevi H. Muhammed Esad - dedetom, najboljim tadašnjim tumačem tesavvufa za vrijeme svojih studija u Istanbolu.[9]
Halidije se čvrsto naslanjaju u svojim sohbetima na Mesneviju Dželalludina Rumija, a reis Čaušević je prevodio i sohbetio dersove iz mesnevije po sarajevskim tekijama ili privatnim kućama (kuća Merhemića).[10]
Pored njih, spomenut ćemo i Rasima Saračevića ("ašik garib") koji je hizmetio u Begovoj džamiji do svog penzionisanja 1984. godine.
Od poznatih halidija na Vratniku bio je i šejh Abaz po kome se jedan dio ulice i danas zove Abazovo ćoše na Vratniku (neki su ga zvali Mešino čoše ili Bećarovo čoše jer se šejh Abaz nije ženio). Bio je imam u Čebedžijama na Vratniku. Umro je 1903. god.
Zatim, Šejh Mustafa - Seksan hodža koji je živio u Jajcu u vrijeme Ilhami-babe, tj. s početka 19. stoljeća. Nazvan je "seksan hodža" po broju derviša koje je odgajao, a kojih je bilo osamdeset, jer seksan na turskom znači osamdeset. Bio je imam i šejh džamije u jajačkoj četvrti Pijavice. U proteklom ratu 1992.-95. ova džamija je porušena, ali je ostao sačuvan njegov kabur.
Hadži Alija s Vratnika također nam je kazivao kako se u Skender-pašinoj tekiji (kod današnje Skenderije) obavljala hatma hadžegana prije II svjetskog rata. U njoj je iršad obavljao šejh Arif Sidki pred kojim je idžazet dobilo i nekoliko šejhova čija imena ćemo spomenuti. Ovo potvrđuje i Džemal Ćehajić dajući opis obavljanja hatme hadžegan. On kaže: "11 Treba napomenuti da je šejh Hasan-baba, pročelnik tekije u Vukeljićima, kao i Nešatija Huzbašić i Mustafa Varešlija, primio idžazetnamu od šejha Skender-pašine tekije u Sarajevu Arifa Sidkija.
Na osnovu hilafetname šejha Mejli-babe, koja se čuva u tekiji u Vukeljićima, pored redoslijeda nasljeđivanja, saznajemo i proceduru zikra, koji se ovdje obavlja na slijedeći način:
- Fatiha sa Bismilom 7 puta,
- Salavat 100 puta,
- Sure-i Inširah 99 puta,
- Ihlas 1001 puta.
I kad je riječ o zikru, treba podvući da su šejhovi, koji su djelovali u Vukeljićima, Fojnici i Visokom, objedinjavali zikr-i hafi (tajni - bezglasni zikr) i zikr-i džehri (glasni - jezički zikir), kako je to primio šejh Husein-baba, osnivač tekije u Vukeljićima od svoga šejha Muhammeda Hafiz Hisarija u Istanbulu, što se vidi iz hilafetname šejha Mejli-babe".
Ovo je jedan mali, skromni prilog o halidijama-nakšibendijama u Bosni jer istraživanja tek predstoje.
[1]vidi: Seyyid Muhammed al-Naquib al- ATTAS, kritički pogled na muslimanske moderniste i tradicionalne "reformiste" (preveo sa engleskog Džemaludin Latić), Novi Muallim, Udruženje ilmijje Islamske zajednice u BiH, Sarajevo 2003., str. 4-12.
[2]O njemu vidi: Muhammed Šerif As-Sawafi, Mewlana šejh Halid An-Naqšibendi, Bejtu-l-Hikma, Dimišq 1421.h.
[4]Rešid Hafiozović, Temeljni tokovi sufizma, Bemust, Sarajevo 1999., str. 425-430.
[5]"Slušao sam šejh Abdulhalima iz Egipta u Sinanovoj tekiji u Sarajevu, prilikom njegove posjete ovom gradu,da kaže da je najviše poginulo, braneći islam na bojnom polju, nakšibendijskih šejhova od svih derviških redova. I dalje je rekao, da su nakšibendijski šejhovi najviše doprinijeli na naučnom polju islama." - Šejh h. Salih-ef. Ibrišević - Faruki, Risala, sufijski pogledi, Sufijski klub Ibn Arebi, Sarajevo 1999., str. 75.
[6]Vidi: Halil Inaldžik, Osmansko carstvo, Srbska književna zadruga, Beograd 1974.
[7]Šejh Čolić hadži-Mustafa efendija, Tarikatski pirovi - dinski islamski realizatori, tekija Šejh Husejn-baba Zukić, Hukeljići-Živčići (Fojnica), Visoko 2001., str. 236.
[8]Merhum hadži-hafiz Sinanuddin-ef. Sokolović (1911.-1973.), Glasnik VIS-a, XXXVI/11-12, str. 568-572
[9]vidi: Enes Karić i Mujo Demirović, Reis Džemaludin Čaušević, prosvjetitelj i reformator, Knj. I, Sarajevo 2002., str. 164.
[10]Mevlana Dželaludin Rumi, Mesnevija I, (preveo i komentar; Fejhzulah Hadžibajrić, Udruženje derviških redova R BiH "Tarikatski centar" Sarajevo, Sarajevo, 1996., str. VI.