Kerbela! Da, Kerbela. Može li se ova riječ izgovoriti poput drugih? Zar ne vidimo da je okrunjena oreolom svetosti? Okrunjena je oreolom tuge. Svete tuge. Eho riječi Kerbela duže od 1300 godina odjekuje u srcima vjernikâ, a zemlja tuge i nevolje (kerb– tuga, belā’– nevolja) u njihovim grudima raspaljuje vatru koja neće zgasnuti do Kraja vremena. A kakvo bi ime i mogla nositi zemlja koja upi plemenitu krv najboljih ljudi tog vremena, hz. Husejna s dvadesetak mladića iz svoje porodice i pedesetak revnosnih sljedbenika? Izgorenih utroba od žeđi, shrvani mislima šta doživljavaju od “muslimana”, jer, na suprotnoj strani nisu kršćani, židovi, vatropoklonici, bezbožnici…Na suprotnoj strani su oni koji sebe muslimanima nazivaše, a najtamniju mrlju na povijesti islama napraviše.
Zar je kadar trpiti nepravdu ruke koja je i njegovog čestitog brata ubila? Zar može mirno posmatrati stramputicu što njom poče hoditi ummet Muhammeda, a.s.? Hz. Husejn je rekao: Ne! Uostalom, zar odgovor drukčiji može biti za onoga ko čita ajete: I ne držite stranu onih koji nepravedno postupaju,pa da vas vatra prži (XI, 113); i ne slušajte naredbe onih koji u zlu pretjeruju, koji na Zemlji ne zavode red već nered uspostavljaju (XXVI, 151–152); i govorit će: “Gospodaru naš, mi smo prvake naše i starješine naše slušali,pa su nas oni s Pravoga puta odveli” (XXXIII, 67). Husejn je odabrao uzvišenu smrt, a ne život sa zalimom koji nije ništa drugo doli čamotinja. Znao je da vjernik nikad ne gubi, jer je Nepobjedivi na njegovoj strani!
Pali su svi bajraci, pale su sablje i koplja, pao je i pretposljednji časni vitez. Miris krvi se posvuda proširio. Ubili su Abdullaha – dojenče u naručju ožednjelog Husejna kojeg su već nekoliko puta ranili. Ostao je još on…džennetski mladić! Onda je prišao Sinan ibn Enes zaklao Husejna i odsjekao mu glavu. Na Husejnovom tijelu kada je ubijen bilo je 33 uboda sabljom i 34 uboda strijelom ili kopljem. Sinan ibn Enes nije dao nikome da se približi Husejnovom tijelu da mu ne bi ko istrgnuo svježe odsječenu Husejnovu glavu – navodi se u djelu Muhameda Ridāa Hazreti Hasan i Husein. Veliki islamski učenjak Sujūtī navodi, između ostalih promjena koje su se desile u prirodi nakon gnusnog ubistva Husejna, da se nebeski obzor crvenio šest mjeseci nakon njegove pogibije, a na dan kada je ubijen svježa krv se nalazila ispod svakog kamena u Jerusalemu. Nije nikakvo čudo da je govorio kako srce ne umije izraziti kazivanje o Kerbeli. Ne ulazeći u vjerodostojnost prethodnog, ovdje ističemo na koji način je jedan takav islamski autoritet percipirao taj događaj.
Oni koji sebe muslimanima nazivaše počiniše najsramotniji masakr u povijesti islama. Ubili su tog vrlog insana na krajnje svirep i kukavički način. Kao kakvi lešinari okružili su drago biće. Kakva to mračna zloba i pakost treba vriti u prsima koje ubija Abdullaha – dojenče, u rukama Husejna? Šta je ono bilo krivo? Je li samo zato što je dijete Husejna? Ubili su Poslanikovog unuka koji mu se na pleća u namazu penjaše, pa Poslanik se mirno ukoči dok mu to umiljato čeljade ne siđe. Ljudske nakaze su tu glavu, koju je Poslanik, a.s., ljubio, odsjekli.
Međutim, njegova krijeposna duša skupa sa dušama ostale rodbine i iskrenih sljedbenika je otišla svom dragom i voljenom djedu Muhammedu, a.s., svome ubijenom babi Aliji, svojoj nježnoj i dobroj majci Fatimi, svom otrovanom bratu Hasanu, Allahovom lavu Hamzi i ostalim veličanstvenim islamskim ličnostima. Njihove duše kao da poručuju zlikovcima: Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš/ Ali nikako da nađeš/ Istinski put / Do mene (Mak Dizdar)
Zato se sjetimo Svete žrtve kad god pogledamo, prolazimo ili se želimo napiti vode sa simbola Baščaršije, simbola Sarajeva – sebilja, jer sebilji, kaže Evlija Čelebija u svome Putopisu, “oni su podignuti iz ljubavi prema mučenicima sa Kerbele”. Sjetimo se da mi možemo nakvasiti svoje usne suhe svježom vodom, ali oni nisu mogli. Naši preci su znali tako dovitljivo zadržati sjećanje na odane šehide Kerbele tokom cijele godine, a ne samo za 10. muharrem – dan Ašure.
S druge strane, oreol svete tuge koji treperi nad Kerbelom ni pod koju cijenu ne smije biti maknut zloupotrebom u političko-ideološke obračune, instrumentalizacijom za međumezhepska trvenja i tendenciozno reinterpretiranje rane povijesti islama, što nimalo ne bi služilo na čast muslimanima. Kao što su samokažnjavanja – koja su sada već uveliko osuđena od strane učenjakâ – kao forme identifikacije i iskazivanja ljubavi prema hz. Husejnu, politiziranja i mistificiranja nepoželjna, tako je relativizacija i nemuštost, također, pogubna. Da li je moguće, avaj, ne progovoriti ni riječ o kerbelskom masakru na džumi koja je najbliža danu Ašure? Ne bi li to bio potop šutnje (Mubera Mujagić)? Nisu li sva četvorica mezhepskih imama isticala obavezu osuđivanja ovog zločina (Vidjeti: Akaidska učenja Ebu Hanife, str. 133.)? Postavimo Kerbelu na mjesto koje joj dolikuje, a to je uzimanje po(r)uka, čime, ustvari, odgovaramo na kur’anski imperativ da se uzimaju po(r)uke iz historijskih događaja prije svega prisjećajući se na iste uz nezaobilaznu samorefleksiju!
Poželimo svaki mir i najljepši spas na Poslanikovu Časnu Porodicu, a za suprotnu stranu, šta drugo reći doli: Onome ko hotimično ubije vjernika kazna će biti –Džehennem, u kome će vječno ostati; Allah će na njega gnjev Svoj spustiti i proklet će ga i patnju mu veliku pripremiti (IV, 93).
Zločin je i šutiti o zločinu. A o Kerbeli, ipak, vlada olovna tišina…
