Cijeli tekst u printanom i digitalnom izdanju.

Moglo bi se naći mnogo povoda za slovo o rahmetli hadžiji Salkanu Kruški, velikom čovjeku, humanisti i dobrotvoru sa Jastrepca kod Zenice, a opredijelio sam se za detalj sa hadžijine dženaze. Naime, sedmicu dana pred smrt hadžija Salkan je pozvao sina Senada s namjerom da mu uruči svesku u kojoj su bila imena ljudi kojima je on posudio određene količine novca. Bilo je tu i dugovanja od po nekoliko hiljada maraka. Senad mu je predložio da tu svesku pocijepa i baci u rijeku Bosnu, što je hadžija odbio uz napomenu da je on, uglavnom, posuđivao pare svojih sinova, te da će ljudi uredno vratiti dug. Na samoj dženazi, poslije hodžinog uobičajenog pitanja: “hoćete li mu halaliti”, do imama je prišao sin Senad i rekao: “Ako je neko od vas ostao dužan našem rahmetli babi od danas više nije dužnik.” Poslije dženaze Senad je sa bratom Sejadom otišao na obalu rijeke Bosne i ne prelistavaši imena dužnika, pocijepao listove sveke na sitne dijelove i papiriće pobacao u talase rijeke. Na pitanje šta ga je motiviralo na takav korak, Senad je kazao: “Naš babo Salkan je volio ljude. Živio je za momente kad im može pomoći. Budući da je i nas, svoju djecu, učio da činimo dobročinstvo, smatrao sam da je oprost dugova ljudima ono što najviše odgovara imenu i djelu našeg babe.” Senad je u svom babi imao najboljeg prijatelja.

Njegov sin Senad je pretplatnik pet primjerka Preporoda za džemat, za narod. Uz to kupi i svaku knjigu "El-Kalema" i daruje je džematskoj biblioteci.... Hadžija i Senad plaćali su dvije djevojke da vode brigu o čistoći džamije. Uzgred, oni, uglavnom, snose troškove i kod prigodnih programa i svečanosti u džema'atu.