Međutim, moja prva dilema je, ako se sva priča ove teologije svede na to da se džematlijama, a oni su ciljana grupa tih obraćanja, kaže kako je i u prošlosti bilo kuge i drugih zaraznih bolesti te kako su i prvi muslimani znali za pojam samoizolacije ili karantene, da im se kaže kako valja osaburiti, kako treba pojačati ibadet, jer je to idealna prilika koju pruža cjelodnevni boravak u kući, kako trebamo izvući pouke iz ovog belaja jer smo puno griješili, kako bi u budućnosti trebali jačati svoje veze itd. – sve su to lijepe, tačne i korisne poruke, ali su daleko od očekivanog standarda koji podrazumijeva za misleće ljude, velike misionare, profesore i odgajatelje budućih vođa jednog naroda. Zašto? Naprosto zato što svaki imam - teolog u svojih tek nekoliko godina rada u jednom džematu održi desetine hutbi i predavanja na teme iskušenja, vrijednosti sabura, vrijednosti tolerancije i dobrih međuljudskih odnosa i sl., a da ne govorimo o tome što jedan imam, posebice oni u manjim sredinama i gradovima, doslovce živi, proživljava i upražnjava i život i islam svakodnevno sa svojim džematlijama.

Cijeli tekst u štampanom i digitalnom izdanju.

Nema se tu šta posebno više i drugačije kazati s obzirom na potrebe i očekivanja običnog puka. Također, nema imama - teologa koji sa barem pet godina staža u jednom džematu, nije obišao svakog svoga džematliju ili ga dobro upoznao, koji ne zna njegove materijalne i druge mogućnosti i potencijale, koji se veselio kada su mu se džematlije veselile, koji je tugovao kada su džematlije tugovale, koji je svoje džematlije gasulio i ispraćao sa ovog svijeta ili pak novorođenim učio ezane i ikamete. Sve to i još mnogo više se uradi toliko puta za kratak period predanog imamskog rada. Ali, sa druge strane, istina je da niti jedna figura iz ovih ili onih skupina „visokih“ teologa na koje se tekst odnosi, često nije ni najkraći period kušalo izazov rada u džematu i punim kapacitetom, a ako neki i jesu toliko su prilike izmijenjene da su dobrano zaboravili šta taj rad znači.