Printaj ovu stranu

Glas imama: Ne/spremni za povratak

Autor: Elvir Hodžić Maj 01, 2015 0

Vratiti se u manji entitet Bosne i Hercegovine znači biti svjestan da će Bošnjak biti tretiran građaninom drugog reda. Ipak to nije najveći problem, jer spreman je čovjek mnogo toga da istrpi kako bi živio na svom gruntu i u svojoj avliji. Ljudi su se u izbjeglištvu dugo povlačili po tuđem: preseljavali se iz većih u manja mjesta, iz manjih centara u veće, iz tuđeg stana u tuđu kuću, iz pojedinačnog smještaja u kolektivni centar.

Povratkom na svoj toprak ljudi dobiše novo ime, nazvaše ih povratnicima. Kao što novorođenče ne može utjecati na ishod upisa svoga imena u matičnu knjigu rođenih, ni nas, povratnike, niko ništa nije pitao, postali smo vraćenici, odnosno po/vratnici.

Mnogima iz Federacije BiH naziv je sasvim odgovarao, jer su smatrali da smo se po/vratili i da su nas se riješili, pa su, brže-bolje, požurili da nam ukinu sva ostvarena izbjeglička prava. A, i lokalnim Srbima, mnogo je lakše nazivati nas povratnicima, pa i vanzemaljcima, samo ne Bošnjacima, jer propadoše sve junačke borbe i snovi o „čistom“ srpskom teritoriju, s jednu i drugu stranu rijeke Drine. Povratnik je spreman da ga gledaju ispod oka, da se sašaptavaju dok prolazi glavnom ulicom, spreman je i da mu na šalteru traže stotinu i još onaj jedan papir kako bi lične dokumente izvadio i dokazao da postoji. Spreman je dokazivati da stanuje u vlastitoj kući, da mu djeca uče „nekakav jezik bošnjačkog naroda“ do petog razreda, a u šestom uče srpski, za ekskurziju da posjete srpske manastire i crkveno etno-selo u Bijeljini, te da se nastavnici, koji sebe nazivaju Bošnjacima, napiju na krsnoj slavi Svetog Save, koji je ujedno i svetac gotovo svih škola u manjem bh entitetu.

Spreman je povratnik i da jedino na poljoprivredi zarađuje kako bi prehranio svoju porodicu i živio od vlastitog rada. Spreman je i da mu „velike“ bošnjačke patriote iz Sarajeva, Zenice, Tuzle i drugih gradova prigovaraju podanički mentalitet, jer je pristao da živi na zemlji koja se srpskom zove, ili što se grije na drva koja nasiječe u „srpskim šumama“ i što mu poštu dostavljaju „pošte srpske“. Spreman je hudi povratnik i ne razmišljati svojom glavom kada je u pitanju politika, jer imaju ljudi kojima je to glavni posao. Pravo povratnika je samo da glasa. U izbornom i postizbornom vremenu neki ljudi su pronašli svoju računicu: oni dovitljivi učabule fesliju za izbore pa se kasnije pravdaju svakoj strani da su prevareni; ima i onih povratnika koji su uvijek na granici, s ponudom ko dadne više, a ima i onih koji iskoriste jednu političku opciju i kada ne mogu čekati da ponovo dođu na red prebjegnu drugoj s blagom svih tajni čiji im resurs omogućava da u toj drugoj stranci visoko kotiraju. Takvi su se obično rehabilitirali od nacionalizma i nacionalne partije. Tako „rehabilitirani“ povratnici sa novom političkom orijentacijom spremni su sve tajne objelodaniti, ali na sudu svjedočiti ne mogu, jer su oni osobe koje donose krupne političke odluke.

Spremni su povratnici i na još mnogo toga. Kalili su se u eksperimentima izdržljivosti svjetskih moćnika na glad, žeđ, strah, neizvjesnost, i naposljetku na genocid. Ovo zadnje je trebalo biti garant da se niko nije trebao po/vratiti. Pogodan je povratnički poligon i za razne treninge, eksperimente, demonstracije humanitarnog rada, ali je posebno pogodan za izgrađivanje političih i drugih karijera. Pogodan je za igranje i manipuliranje povratničkim sudbinama za sve one koji nigdje ništa ne mogu raditi pa se počnu politički angažirati i sakupljati pomoć za povratnike, a za svoj rad bit će dobro ugošćeni, medijski eksponirani i, usto, povratnici su dužni svaki dan zahvaljivati im na pomoći.

 

Piše: Elvir ef. Hodžić, glavni imam Medžlisa IZ Bratunac

 

Pažnja! Više proèitajte u printanom izdanju Preporoda od 1. maja 2015.g.

Povezani članci (po oznakama)