Cilj simpozija jeste ukazivanje na historijske veze Bošnjaka, Albanaca i Turaka, te iznalaženje adekvatnih rješenja za buduću saradnju s posebnim osvrtom na odnose između Bošnjaka i Albanaca. U saopćenju organizatora se navodi da su Albanci, Bošnjaci i Turci narodi koji dijele zajedničku prošlost, ali su iskušenja XX. stoljeća uzurpirala spomenuto zajedništvo i doprinijela međusobnom udaljavanju.

„Savremeni izazovi pred kojima su se našli navedeni narodi na Balkanu, zahtijevaju adekvatan odgovor i njihovu bolju saradnju na svim poljima, prevashodno na polju ekonomije, nauke, politike, kulture, tradicije i dr.“, stoji u saopćenju.

Simpozij je otvoren u 9:00 sati pozdravnim govorima, a potom je od 10:00 s radom započeo prvi panel s diskusijama. Ukupno je održano tri panela, a predavači su bili mnogi eminentni predavači iz Turske, BiH-a i Albanije, među kojima su prof. dr. Ahmet Simsirgil, prof. dr. Ihsan Sureyya Sirma, mr. sci. Yildirim Aganoglu, doc. dr. Eduart Caka, prof. dr. Enes Durmišević, prof. dr. Adnan Jahić, prof. Mustafa Spahić, mr. sci. Sehija Dedović, prof. dr. Ferid Muhić, prof. dr. Metin Izeti, te doc. dr. Admir Mulaosmanović.

Obrađivane teme su bile veoma raznovrsne i nadasve korisne, te su sadržajem između ostalog obuhvatile historijski presjek nastanka veza između Bošnjaka, Turaka i Albanaca, doprinos Bošnjaka i Albanaca razvoju osmanskog carstva, ulogu Islamske zajednice kao faktora vezivanja naroda, postkomunističke političke procese od 1990-2008., te prostore saradnje ova tri naroda i ulogu NVO- sektora u njihovom povezivanju.

U svom obraćanju, prof. dr. Ahmet Simsirgil je govorio o dodirnim historijskim tačkama, tj. doprinosu Albanaca i Bošnjaka razvoju Osmanskog carstva. Ukazao je na jedan bitan podatak, a to je da su Bošnjaci i Albanci dva naroda koji su dobrovoljno primili islam i kao takvog ga baštine već stoljećima. Islam je vezivno tkivo koje nas je spajalo u prošlosti, tako čini i u sadašnjosti, a nastavit će i u budućnosti, ako Bog da.

„Neprijateljske sile su radile sve što je u njihovoj moći da razbiju veze među našim narodima. Onaj ko zaboravi prošlost je izgubljen, a ako pogrešno naučimo historiju, nećemo biti u stanju da konstruišemo zajedničku budućnost. Naša tri naroda imaju mnogo zajedničkih tačaka. Muslimani su braća, mi se okupljamo na principima bratstva. Jačanje Bošnjaka i Albanaca je u interesu Turske i njenog naroda. Allah, dž.š., nam poručuje da budemo zahvalni na Njegovim blagodatima, pa ne smijemo zaboraviti našu prošlost, naše velikane bez kojih mi možda ne bismo ni bili muslimani. Najvažniji događaj u historiji je misija Poslanika, a.s., a jedan od najvažnijih događaja je ulazak Turaka u islam. Oni su prvi narod koji je donio islam na Balkan 1350. godine i zadržali su se tu stoljećima.“, naglasio je dr. Simsirgil.

Mr. sci. Yildirim Aganoglu je ukazao na utjecaj migracija Bošnjaka i Albanaca u Tursku, naglasivši da su se Osmanlije s problemom muhadžira prvi put susreli nakon drugog pohoda na Beč 1683. godine.

„Pojava migracija je jedna tragična pojava koja će se dešavati tokom osmanske historije. Na njih možemo gledati iz dvije tačke: do vladavine sultana Abdulhamida II i nakon balkanskih ratova. 1704. godine Turci su izgubili Krim, a do XIX. stoljeća su velike mase naroda utočište potražile u Anadoliji. Pretpostavlja se da je tada oko dva miliona migranata došlo u Anadoliju. 1922. godine se broj stanovnika Osmanlijskog carstva smanjio za trećinu, s 18 na 12 miliona. U ovome možemo vidjeti razloge zašto je Turska u tom periodu rado prihvatila muhadžire. Zbog turskog naroda se nadamo da je Turska naše posljednje odredište, i da ovaj Balkan bude posljednje odredište za Bošnjake i Albance, da ne moramo nikad napustiti naše domovine“, izjavio je mr. Aganoglu.

U zaključku simpozija se naglašava da je ovo 'jedan od prvih projekata koji ima za cilj povezivanje Albanaca, Bošnjaka i Turaka prvenstveno kroz naučnu i kulturnu saradnju.' Unatoč mnoštvu prilika koje su postojale u postkomunističkom periodu, kulturne i političke elite nisu otvarale prostor komunikacije na zadovoljavajući način. Upravo iz želje da se prevaziđu trendovi izolacije i nesaradnje, organizatori su se odlučili na održavanje ove konferencije. Pokazalo se sasvim opravdanim govoriti o Albancima, Bošnjacima i Turcima kao narodima koji dijele zajedničku historiju i zajedničke vrijednosti. Prva stvar koja se mora učiniti zajedničkim naporima u oblasti kulture i nauke je skidanje predrasuda jednih o drugima. S simpozija je upućen poziv intelektualnoj, političkoj i kulturnoj eliti sva tri naroda da se ozbiljnije i otvorenije pristupi povezivanju i zajedničkoj saradnji, te otvaranju projekata koji će ojačati akademsku i privrednu saradnju. Upućen je i prijedlog da se s ovog skupa pokrene inicijativa za osnivanje udruženja albansko-bošnjačko-turskog prijateljstva kao neophodnog koraka na putu daljnjeg povezivanja i saradnje.