U toku Ramazana vjernicima se dogode mnoge lijepe stvari koje oni pamte i očekuju da se one ponove i u sljedećim Ramazanima. Ja kao jedan od tih koji od Ramazana očekuju samo lijepe stvari, smatram da treba progovoriti i o onim stvarima koje umanjuju naše radosti a koje nisu proizvod neke više sile odnosno nisu proizvod onih koji sa ramazanskim radostima nemaju nikakvih dodirnih tačaka. O tim stvarima nije popularno govoriti. Mi volimo o sebi slušati samo pohvale. Svaka kritička misao doživljava se kao udar na Islamsku zajednicu u cjelini ili bar kao udar na neke od njenih segmenata To nije dobro za samu Zajednicu. Ako se o negativnim pojavama ne govori onda se one umnožavaju i talože. Dobronamjerne primjedbe, na odgovorne ljude terapijski djeluju. Sve dok dobronamjerne primjedbe ne ometaju aktivnosti islamskih institucija, one ne bi trebalo da ikome smetaju. Po meni, te negativnosti, koje se događaju u toku Ramazana, u posljednjih desetak godina ogledaju se u sljedećem:

1. Vazovi u Begovoj džamiji u Sarajevu imaju dugu tradiciju. Kroz dugo vremensko razdoblje muslimani su dočekivali Ramazanske vazove sa posebnim ushićenjem. Te vazove uvijek su održavali najbolji alimi koje je ova zemlja u proteklim vremenima imala. Dovoljno je bilo da se negdje u čaršiji, u nekom dućanu, pomene da će vaziti taj i taj alim i više nije bilo potrebe da se to oglašava na bilo koji drugi način. Uskoro su za to svi saznavali i u zakazanom terminu svi bi pohrlili prema haremu Begove džamije.

           Nažalost, sada tako stvari više ne stoje. Vazovi se istina i dalje održavaju pa iako ih drže najpoznatija imena iz ulemanskih krugova, na te vazove se više ne hrli, o njima se ne priča. Naprotiv, oni i nemaju slušalaca koji mahsuz dolaze da bi ih prate. Oni koji se tu i zateknu, saslušaju ih ali oni na njih ne ostavljaju neki utisak i nikada ih više ne pominju.O njima se ne priča. Tome ima više uzroka. Jedan od njih je najezda masovnih medija. Vaz nije više jedini oblik komunikacije između vjernika i uleme. Svi koji žele nešto saznati o vjeri imaju različite mogućnosti da do toga dođu. U doba komunizma, ti vazovi bili su neka vrsta zabranjenog voća pa su ih mnogi rado željeli kušati, naročito oni mlađi. Neke stvari su se drastično promijenile ali mi to još nismo primijetili. Naime organizatori vazova u Begovoj džamiji krajem devedestih godina prošlog kao i u prvim godinama dvadesetprvog vijeka, predviđali su da se ta predavanja održavaju svake večeri, što je, po meni, bilo nepotrebno. Iako su vaizi bili najpoznatija imena među ulemom, za njih nije bilo posebnog interesiranja od strane vjernika. Sama organizacija tih vazova bila je gotovo stihijska. Reklo bi se - radi statistike. Nek se može kazati da je u Begovoj džamiji održano trideset vazova i to je samo po sebi, prema takvom shvatanju, bilo dovoljno. Ni teme tih vazova nisu bile određene. Svaki vaiz je sam određivao o čemu će govoriti. Nije bilo nikakve međusobne koordinacije između samih predavača. Ubrzo je bilo vidljivo da su svi ti vaizi govorili, u najvećem dijelu, o istim stvarima tako da je bilo dovoljno saslušati jednog ili dvojicu i ostale niste morali ni slušati. Konačno je to dovelo do toga da se slušanost tih vazova svaku večer još više smanjivala. Kada je to konačno primijećeno, organizator je prepolovio broj vazova. Tada je uvedena praksa učenja Kura'na u svaku drugu noć umjesto dokinutih predavanja.To je bio dobar potez ali je došao prekasno. Preostali vazovi su i dalje bili po starom kalupu i dalje su bili uglavnom stereotipni. Teme i dalje nisu naznačene. Zbog ovih činjenica, smatram da vazove u Begovoj džamiji treba svesti na nekoliko večeri i sa naznačenim temama. Neće se zbog toga ništa izgubiti. Slušanje Kur a'na vjernicima nikada neće dosaditi.. Pri svemu ovome, valja uzeti u obzir da je teravihsko vrijeme ušlo u duboku noć i tu nema puno prostora ni za vaiza a niti za slušaoca.

         Neki vaizi, kod objašnjavanja fihsko-šerijatskih tema, ponekad suviše stvari kompliciraju. Umjesto da se precizno kaže to je propis koji je prakticira naša pravna škola ili naš mezheb, navode se sva moguća mezhebska i nemezhebska mišljenja klasične uleme, što je potpuno suvišno, jer vjernike to samo zbunjuje a ništa im ne objašnjava. Takvo tumačenje samo još povećava njihovu zbunjenost Ovakva vrsta tumačenja šerijatskih propisa moguća je na naučnim skupovima ali ne i na običnim vazovima.

         Neki vaizi, utisak je, pokušavaju da pronađu neko predanje (hadis) koje niko nije prije njih navodio, kako bi pokazali svoju učenost, pa ga onda citiraju bez navođenja konteksta u kojem je taj hadis nastao a njegov sadržaj, tako kako je naveden, ponekad je suprotan zvaničnom stavu i praksi, što je više provokacija a manje objašnjenje. Zašto to činimo? Isto tako kod navođenja hadisa neki vaizi kažu: ovaj hadis prenosi Ebu Hurejre, Ibn Mes'ud, Ibn Omer i tako dalje. To vjernik ne razumije. Vaiz se ponaša kao da pred sobom ima akademike koji poznaju svu islamsku terminologiju. Umjesto toga normalno je da se kaže ovaj hadis, u islamskoj nauci, ima tretman neupitne predaje ili ovaj hadis smatra se pouzdanim predanjem i tako dolje. Dakle, kada se hadis citira onda, po meni treba navesti u koju kategoriju hadisa on spada. Tu nije potrebno da se navode njegovi prenosioci jer oni vjernicima ništa ne kazuju. Inače navođenje predanja koja su u koliziji sa zvaničnim učenjem i praksom nepotrebno je. Samo kod etičkih stvari mogu se navoditi i ona predanja koja nemaju stepen pune vjerodostojnosti. Takle, ovakva predanja mogu se citirati samo ako će to pomoći u odgojnom smislu ali ne i u šerijatskim pitanjima.