Imajući u vidu da je čitatelj upoznat sa religijskim pluralitetom u SAD ovaj članak ima za cilj ukazati na prisustvo religije u govorima američkih političara te ujedno pretpostaviti utjecaj religijskih zajednica na djelovanje i odluke američkih političara naročito tokom predizbornih kampanja. Diskurs o održivosti islama sa ekonomskim, političkim i demokratskim međunarodnim standardima na naučnom nivou (studije, simpoziji, publikacije) kao i na laičkom (forumi, blogovi) nerijetko se zaključuje potrebom sekularizacije i sekularnoga u državama gdje je islam državna religija (Egipat, Jemen, Kuvaj, Katar...) ili pak ima snagu legitimiranja države. Kritike i prijedlozi o inhibiranju utjecaja ili odsustvu religije u političkim, zakonodavnim, građanskim konceptima dobivaju kvalifikaciju neophodnosti za društveni napredak ovih zemalja. Bez upuštanja u raspravu da li je sekularizacija, ovdje mislimo na odvajanje religije od države, i liberizacija potrebna ovim zemljama ili pak Attasova islamizacija[i], ukazat ćemo na određene momente gdje religija oslobađa svoju moć utjecaja van privatnog u Americi, koja je prva u kritikama i prijedlozima gore navedene prirode, što ima društvene, političke i sigurnosne implikacije po američke građanske, ali i međunarodne odnose.
SAD i religijsko
Sklonost simplifikacijama o SAD kao sekularističkoj, ateističkoj, nemoralnoj državi i, sličnog intenziteta, divljenje njenom apsolutnom odvajanju državnog i vjerskog sustava ili pak teoriji nediskriminacije[ii] vode u dvije krajnosti koje rezultiraju religijskim fundamentalizmom i ekstremnim sekularizmom. Uprošteno govoreći, svoj stav o američkoj religioznosti ljudi van Amerike grade ili uz Kutbovu ironičnost[iii] ili de Tokvilovo poimanje moći religijskog u Americi.[iv] Deklaracijom nezavisnosti SAD iz 1776. sa Jeffersonovim „traganjem za srećom“ u skladu sa prirodno-pravnom teorijom Johna Locka ispoljavanje religije je u SAD neotuđivo pravo svakog pojedinca i ne postoji zakon koji zabranjuje slobodno ispovijedanje vjere. Također u Ustavu SAD Amandmanom I, ratifikovanim u decembru 1791., ne dozvoljava se donošenje zakona o ustanovljenju državne religije. Koliko god se činilo da američka administracija svoju politiku vodi u duhu ovog najstarijeg važećeg ustava na svijetu, napisanog u vremenu revolta protiv britanskog jarma religije i njenih čvrstih veza religije i države, utjecaj religije na politiku Amerike je vidljiv u svakodnevnim javnim nastupima političara, ali i u administrativnim, običajnim i pravnim formalnostima. Naročito nakon 11/9 kada u ime Amerike šef države pokreće križarski pohod protiv onih koji udaraju u temelje slobode i demokratije Amerike. Pokretanje ove antiterorističke borbe moglo je svojim areligijskim karakterom uspostaviti globalnu ofanzivu i teista i ateista protiv svakog oblika terorizma, ali njegovim imenovanjem u križarski pohod evociraju se historijski događaji vezani za ovaj termin. Borba protiv terorizma pod znakom križa dobiva konotacije religijskog i pripadnici drugih konfesija kao i ateisti mogu s pravom ostati rezervisani prema ovoj borbi. Ovaj termin laiku može poručiti kako antiterorizam ima religijski simbol, eo ipso i terorizam ima svoj religijski simbol, ujedno i religiju. Ako je simbol antiterorizma križ, koji je simbol ili simboli terorizma?
Molitva za glasove
Strahopoštovanje pred religioznom javnošću nosioci odvojenosti države i religije, političari, naročito šef države, iskazuju u svojim govorima kao u državama sa državnim religijama. Republikanski senator iz Misurija John Danforth penzionisan prije deset godina, sa sve većom zabrinutošću, prati kako se produbljuju veze izmedju politike i religije u Americi. Političari se počinju baviti pitanjima abortusa, planiranja porodice, homoseksualnih brakova ili javnih vjerskih obilježja. On okrivljuje svoju Republikansku stranku da je postala produžena ruka konzervativnih kršćana. „Ovo je prvi put u historiji Amerike da imamo jednu vjersku političku partiju. Nikada nismo imali stranku koja se identifikovala sa jednom konkretnom vjerskom pozicijom.»[v] Korjeni ovog religijskog utjecaja sežu do kraja 18. stoljeća kada crkveni propovjednici naučavaju spašavanje američkog naroda od bezbožnih političkih vođa, misleći u prvom redu na autore Ustava. Nakon građanskog rata 1865. došlo je do podjela u američkom protestantizmu, najraširenijim religijskim učenjima u vrijeme borbe protiv Britanije kao i danas u Americi, kada premilenaristi odbacuju svaki oblik vlasti neutemeljene na religiji. Jedan od takvih pokreta na čelu sa religijskim fundamentalistima Moodey i Scofieldom uz posebnu verziju Biblije Scofield Reference Bible označit će početak otvorene, snažne, beskompromisne borbe za utjecaj religije na američku politiku. Religijske zajednice u svom pokušaju utjecaja na politiku u Americi vremenom su izgradile, skladno savremenim dostignućima, mehanizme preko kojih posredno sugerišu građanima koje religijske vrednote su potrebne Amerikancu i koja je njegova dužnost kao vjernika prema politici. Aleksis de Tokvil govori o neposrednom utjecaju religije na politiku SAD-a kada na jednom političkom skupu sveštenik uzima prvi riječ i ritualno drži uvod u znaku molitve[vi]. Pastor Jerry Falwell ispred tv-a milionima Amerikanaca će reći kako ima mandat od Boga da prodre pravo u kongresne lokale i da se bori za zakone koji će spasiti SAD[vii]. Nakon napada na Svjetski trgovinski centar 2001. ovaj pastor će medijima reći reći da je to bila Božija kazna za narod koji nije hto sljediti njegov religijski program predstavljen u sedam tačaka, dok je izbor Billa Clintona za predsjednika 1996. popratio komentarom da je tim činom sotona dobio odriješene ruke zbog Clintonovog ignoriranja religijskog u politici[viii]. Falwell će kasnije na izborima podržati Georga W. Busha kada daje instrukcije za 160 000 pastora da pozovu svoje članove crkve u slanju e-mailova protukandidatu Al Goreu sa porukom da odustane od candidature, iako su se oba kandidata koristili religijskom retorikom u izbornoj kampanji. Bush je u svojim govorima produhovljenim pragmatičnim ciljevima govorio o Isusu kao filozofu, Al Gore o smislu svog života oličenom u slavljenju Boga. Pisac Bushovih govora bio je Michael Gerson koji je diplomirao na Wheaton College, smatran Hardvardom kršćanskog fundamentalizma[ix], a na čijoj se internet stranici nalazi moto Za Isusa i njegovo kraljevstvo. Bush je pobijedio zahvaljujući protestantsko-fundamentalističkim glasovima koje je mobilizirao. Ili prema riječima američkog propovjednika Jerryja Falwella: “Lagali su nam: tvrdili su da će Amerika glasati o gospodarstvu i terorizmu. To nije istina. Naprotiv, glasala je tako kako je Bog htio. Glasala je o nama vjernicima i o vjeri”[x]. Iako je trenutni šef države Barrack Obama, pripadnik religijske zajednice United Church of Christ, kao demokrata dobio podršku mnogobrojnih vjernika postoji neformalna teorija da republikanci ostvaruju veću podršku religioznijih osoba. Tako je George W. Bush na izborima 2004. imao ogromnu podršku katolika i evangelista[xi]. John McCain je tokom izborne kampanje imao podršku većine protestanata i katolika bijelaca[xii], dok je prema Johnu Greenu, jednom od vodećih analitičara religijskog utjecaja na izbore, Obama dobio podršku katolika i protestanata crnaca i Hispanoamerikanaca[xiii]. Otvoreno se izjašnjavajući kao religiozna osoba Obama je svoju političku kandidaturu legitimirao religijskom proročkom porukom „radimo ovo što radimo jer je Bog sa nama“. Ova politička poruka metafizičkog karaktera istomišljenicima ostavlja megalomanski dojam odabrane društvene grupe koja ima prednost nad neistomišljenicima, a čiju stranu po logici crno-bijelo čuva đavo. Ako Bog bira stranu, koja se brine više o ovozemaljskom kraljevstvu nego Nebeskom ili čak se protivi Božijem (abortus, vanbračni odnosi...), onda politika nikada ne može biti pitanje i ateista, sekularista ili drugih koji politiku smatraju samo rezultantom ljudskog napretka i vještine donošenja odluka. Na svakoj inauguraciji predsjednika SAD spominjanje Boga je sastavni dio svečanosti i procedure. Na inauguraciji predsjednika Obame, drugi govornik nakon otvaranja svečane inauguracije bio je evangelistički pastor Rick Warren. S lijevom rukom na Bibliji svoga političkog idola Abrahama Lincolna i podignutom desnicom, Barack Obama je prisegnuo za predsjednika SAD-a da „štitim i branim Ustav Sjedinjenih Država, tako mi Bog pomogao“. Poruke God Bless America, God Bless You su sastavnice govora predsjednika Amerike. Ovo ukazuje na brigu političkih predstavnika za religijske zajednice i njihove pristaše, ali i strah od njih ako probude antagonizam tokom svog mandata ili izborne utrke. Ako se zemlje zbog svojih bliskih veza sa vjerskim islamskim liderima i implementiranjem Božijih principa u politiku ili zbog jarma religije proglašavaju teokracijama, kako se treba percepirati prisutvo religije u američoj politici, političkim govorima i odlukama?
Unutrašnjost vanjske politike
Postoji li utjecaj religije na političke odluke američke administracije spram drugih zemalja? Koliko god negirali postojanje utjecaja religije u Americi i smatrali aktivnosti vjerskog klera u politici fundamentalističkim, treba ipak ispitati snagu uutjecaja tog klera na političkom planu. Ako ranije spomenutog Falwella označimo fundamentalistom, uzmemo u obzir da ga većina Amerikanaca smatra kršćanskom neuračunljivom desnicom, zašto je Scofield, kojom se fundamentalisti služe, jedna od najčitanijih verzija biblije u Americi, a koja nudi pororočanstva vezana za ostvarivanje države Izrael, propasti Amerike ako se ne prikloni religiji...? Zašto tumačenjem Biblije (Psalmi - Proročke knjige - Ezekekiel) bivši predsjednik SAD Regan govori o uništenom narodu Gogu kao Rusiji i biblijskom uništenju vatrom kao uništenju atomskim oružjem? Ako su vjernici koji smatraju komunističke i arapske države zlim totalitarnim režimom, a koji stoji spram Amerike i Izraela, fundamentalisti koliki su onda utjecaj imali na izbore kada je Carter protiv Regana izgubio nakon što je izjavio da podržava palestinska ljudska prava, uključujući i pravo na državu? Zašto se 1998. Natanyahu prije susreta sa Clintonom, čiji mandat fundamentalisti poistovjećuju sa mandatom sotone, sreo sa Falwellom i sa preko 1000 fundamentalista kako bi podržao Izrael? [xiv] Sa ovog susreta Falwell je zamolio 200 000 evangelističkih pastora da pozovu vjernike na pritisak Clintona kako bi odustao od prisiljavanja Izraela na implementaciju sporazuma Oslo. Neka svaki pastor uspije ubijediti svog jednog člana na ovaj čin, to znači 200 000 vjernika (fundamentalista?) prihvatilo je poruku Falwella. Ne može biti zanemarena ni uloga religije u Hladnom ratu[xv], ali ipak utjecaj religije na američku politiku bit će naročito izgrađen u njenom odnosu prema bliskoistočnim zemljama gdje na krilima kršćanstva Amerika treba donijeti demokratiju i slobodu. Zapravo pragmatična ideologija pribavljanja prirodnih resursa bit će potkrijepljena religijskim dogmama koje u povijesnom miljeu znače neokolonizaciju i neoliberizaciju. „Kako je politika elite moći trebala legitimirati svoje ideološke projekcije, baš kao i njihovi prethodnici u eri kolonijalizma, svoju globalizacijsku ili neokolonijalističku viziju muslimanskoga svijeta, posegnula je za kršćanskim naukom ne više katoličke, već reformiranih odnosno novih kršćanskih crkava iza kojih stoje predstavnici transnacionalnih kompanija sa ogromnim kapitalom, prije svega židovskim.“[xvi] U javnoj debati u crkvi California megachurch kandidati za predsjednika Amerike na izborima 2008. McCain i Obama su veoma religiozno popratili svoje odgovore o različitim temama. Obama je sebe nazvao Božijim vojnikom u borbi protiv zla, dok je McCain zlom nazvao radikalni islamski ekstremizam. Sama činjenica da se američka javnost uzburkala medijskim navodima o arapskom porijeklu Obame dovoljno govori o važnosti religijske pripadnosti prvog čovjeka države, a samo se nagađanju može prepustiti ishod saznanja da je kandidat ateist. Nakon što je jedan reporter nazvao Obamu Arapom, njegov protukandidat je stao u njegovu odbranu riječima: “Ne, nije. On je pristojan čovjek i građanin.” Ipak, možda najporazniji trenutak u zadnje vrijeme za američku ideju sekularizacije, koja je fundament današnje Amerike, je sastanak u Bijeloj kući nakon napada na Svjetski trgovinski centar 2001. godine kada je tadašnji šef države George Bush pozvao 27 kršćanskih vođa na sastanak[xvii]. Ne treba se pitati zašto je pozvan kršćanski kler, već zašto se uopšte religijsko vođstvo poziva na političke sastanke.
Zaključak
Religija u američkoj politici je prisutna iako ne u mjeri da utemelji religijske grupe koje će imati superioran lobi. Političari ove zemlje pažljivo biraju riječi prilikom javnih govora kako ne bi uvrijedili vjernike, svoje buduće potencijalne glasače. Američka kritika zemalja koje svoju socijalnu, ekonomsku, kulturnu, društvenu politiku (djelomično) prožimaju islamom, da prisustvo religije koči progres i napredak dolazi iz zemlje gdje religija posredno ostvaruje svoje interese. Ovo je naročito važno za intelektualce muslimane koji napredak muslimanskih društava vide u odvajanju religije i države. Zadaća muslimana je da u svojoj odluci budu krajnje dosljedni bilo da izaberu koncept modifikovanog sekularizma, nazvavši ga „islamski sekularizam“, ili realnog po uzoru na Zapad, bilo da izaberu koncept Attasove islamizacije. U slučaju Bosne i Hercegovine, o (ne)prihvatanju bliskog odnosa religije i politike dovoljno bi bilo postaviti pitanje: kakav bi odnos medija i javnosti bio prema kandidaturi imama ili svećenika za člana predsjedništva kao što je bio slučaj sa kandidaturom baptističkog svećenika Mike Huckabeea za predsjednika SAD-a u izborima 2008?
Preporod, 2009.
[i] Islamizacija je oslobođenje čovjeka u prvom redu od magijskih, mitoloških, animističkih I nacionalnokultrurnih tradicija, a onda i od sekularne kontrole njegova razuma i jezika. Vidjeti: Naquib al-Attas, Syed Muhammad: Islam i sekularizam, “Bosančica-print”, Sarajevo, 2003., str. 85.
[ii] Teorija nediskriminacije je model uređenja odnosa između države i vjerskih zajednica prema kojem se religiji pruža zaštita, ali ona nema posebnih privilegija.
[iii] U svom eseju America I Have Seen Sayyid Qutb opisuje Ameriku, njene vrijednosti kao i religioznost Amerikanaca negativno i ironično. Opisuje crkve kao mjesta bez života koja služe za opijanje.
[iv] Aleksis de Tokvil smatra Amerikance religiozne, dok u praktičnoj primjeni religije više su vjerni svojim navikama nego ubjeđenju.
[v] Elšinavi, Mohamed: “Bivši senator upozorava na sve veći uticaj religije na politiku”, http://www.voanews.com/Serbian/archive/2006-10/2006-10-11-voa5.cfm. (27.72009).
[vi] de Tokvil, Aleksis: „O religiji kao političkoj instituciji i o tome kako ona moćno služi održanju demokratske republike kod Amerikanaca“, u: Fikret karčić, Religija i pravo, FIN, Sarajevo, 2004. str. 289-290.
[vii] Karlsson, Ingmar: Vjera teror i tolerancija, „Hamidović“, Tuzla, 2005. str. 103.
[viii] Ibid.
[ix] Ibid.
[x] Ibid. str. 136.
[xi] “Voting Religiously”, http://pewresearch.org/pubs/1022/exit-poll-analysis-religion (27.72009).
[xii] “Barack Obama – how the religions voted”,
http://archbishopcranmer.blogspot.com/2008/11/barackobamahowreligions-voted.html
[xiii] “Religion and the Presidential Voe: A Tale of Two Gaps”, http://pewforum.org/docs/?DocID=240
[xiv] Spector, Stephen: Evangelicals and Israel, Oxford University Press, New York, 2009., str. 148.
[xv] Silajdžić, Adnan: Muslimani u traganju za identitetom, “El-kalem”, Sarajevo, 2006. str. 82-86.
[xvi] Ibid. str. 83.
[xvii] Karlsson, Ingmar: Vjera teror i tolerancija, „Hamidović“, Tuzla, 2005. str. 103.
