Srpski zločinci se slikaju kao da snimaju film dok ubijaju bošnjačke civile. Oni su sigurni u vlastitom činjenju zločina. Zločinci slave svoje zločine i pripremaju nove zločine. Oni kao u filmovima igraju glavne uloge... Srbijanski četnici s ponosom pokazuju svoje zločine nad Bošnjacima u Bosni. To im dođe kao sveti čin, kulturni događaj, dostizanje prosvjetljenja kroz ubijanje „Turaka“.

U Muzeju holokausta u Richmondu (The Virginia Holocaust Museum, Virginia, USA) izložene su slike nacista uslikanih nad masovnom grobnicom pobijenih jevrejskih žrtava. Hitlerovi oficiri i vojnici stoje nad masovnom grobnicom u kojoj su tijela jevrejskih žrtava. Oni poziraju! Sasvim identična slika onoj koju prenose srpski fašisti prijeteći novim genocidom i novim zločinima nad Bošnjacima. Srpski zločinci se slikaju kao da snimaju film dok ubijaju bošnjačke civile. Oni su sigurni u vlastitom činjenju zločina. Zločinci slave svoje zločine i pripremaju nove zločine. Oni kao u filmovima igraju glavne uloge. Militarna zločinačka formacija Škorpioni iz Srbije na ratištu oko Srebrenice snimljena je u egzekuciji srebreničkih civila kod Trnova i ta kaseta se gleda kao ratni ili akcioni film u Šidu, može se iznajmiti u lokalnoj videoteci. Srbijanski četnici s ponosom pokazuju svoje zločine nad Bošnjacima u Bosni. To im dođe kao sveti čin, kulturni događaj, dostizanje prosvjetljenja kroz ubijanje „Turaka“. Oni još nisu osjetili ruku osvete na sebi i oni misle da ih ta ruka nikada neće stići! Ne priznaju sudove i sudske presude, ismijavaju žrtve, unesrećene, nemoćne...
Zločinci pokazuju potrebu da se slikaju dok ubijaju i zlostavljaju žrtve. Oni se slikaju nad masovnim grobnicama koje pune ljudskim tijelima. Oni snimaju egzekucije nemoćnih civila dok im pucaju u potiljak. U Muzeju holokausta (Richmond) njemački vojnici tokom Drugog svjetskog rata s pištoljem na čelu jevrejskih žrtava poziraju pred kamerama kao da je riječ o proslavljanju rođendana. Žrtva je prestrašena, obezljuđena, na koljenima i čeka smrt. Pad u iskopanu jamu. A ti vojnici okolo sasvim mirni i zadovoljni. Takve slike prave srpski vojnici širom Bosne, ponosni što iskorjenjuju drugačije od sebe, što ih progone, što ih bacaju u masovne grobnice, što im pucaju u leđa i potiljak dok su bespomoćni s rukama vezanim na leđima. Zločinci vole bespomoćne žrtve! Sutra će od njih oteti kuće i stanove, planski se naseljavati na prostorima s kojih su „očistili“ druge i bacili ih pod zemlju ili u rijeku Drinu. Valjda se time oslobađaju vlastitog straha. Oni love civile po kućama i tuku ih pred drugim članovima porodice. Uzimaju im drgocjenosti, porodično zlato i srebro, siluju im žene, djecu nabijaju na nož pred majkama, demonstrirajući „srpsko junaštvo“... Oni u Kotor-Varoši, Bijeljini, Višegradu, Foči, Srebrenici, Prijedoru, Nevesinju, Bratuncu, Banjaluci i drugim mjestima ubijaju nedužne ljude po kućama i ulicama kao da obavljaju neki rutinski posao. Oni s ponosom slikaju ta zlodjela i međusobno se nadmeću u činjenju zla i mučenju ljudi. Oni se ne stide zločina koje su napravili. Srpski zločinci poslije rata ponavljaju da bi ponovili sve zočine. Negiraju optužbe za genocid i druge zločine protiv čovječnosti. Ne priznaju presude internacionalnih sudova... Oni spaljuju ljude u Višegradu.. Oni prave masovne grobnice: Pilica, Tomašica, Hrastova glavica, Bunarevi, okolina Srebrenice, Zvornika, Vlasenice, Bratunca, Foče, Čajniča ... Oni ispunjavaju zavjete predaka – osveta Turcima... Perverzija zla nema moralne skrupule ni obzire prema žrtvama. Ona je izopačeni ljudski razum zla u akciji koji postaje kolektivna aktivnost inficirana zločinom. Dođe u Sarajevo bokser iz Nikšića i siluje, ubija, ruši, pali, određuje ko će živjeti, a ko neće; „monstrum na Grbavici“ tokom agresije srbijansko-crnogorske vojske određuje ljudske sudbine. Bokser iz Nikšića, jad, otpad, četnik.

Medijski žargon autentičnosti

U medijskom društvu oko nas pojavljuju se medijski maheri koji znaju upotrebljavati medije i okretati ih na svoju stranu ili u svoju korist. Za njih javnost je predmet ili objekt s kojim se mogu poigravati, koju mogu manipulirati, formatirati, orijentirati, dezavuirati... Oni u digitalno polje uvode vlastite igre koje potcjenjuju igračko i ljudsko, kao ono što bi moglo biti plodonosno povezano.
Javni medijski servisi više i ne trebaju političarima jer su oni oformili vlastite privatne ili partijske medijske projekte i preko njih nastavljaju svoje „oblikovanje“ javnosti. Novinari mogu da se osjećaju iskorišteno, ali od tog osjećaja nema ništa. Oni su prisiljeni i svedeni na trivijalne teme iz života i niko više ne vjeruje u njihove priče. Ta sudbina je zadesila i državu, jer partijska vlast nije podudarna s državom nego s profitabilnim javnim preduzećima iz oblasti elektroprivrede, telekomunikacija i slično.
Mediji planski onemogućavaju promišljanje srpskih zločina nad Bošnjacima u kontinuitetu od 19. stoljeća. Mediji nas obmanjuju o uzaludnosti takvog posla, nepotrebnom poduzimanju takvog zadatka. Svaki pokušaj da se kaže nešto javno o projektu, scenariju, planovima, načertaniju, mediji odmah niveliraju, anuliraju, razvodne, prikažu kao nešto trivijalno, sporadično, slučajno. Široke mase onda u čudu bivaju zatečene kada ih ubice iz Srbije tamane po podrinjskim gradovima kao divljač za odstrjel i njihova mrtva tijela bacaju u Drinu. Bosanski mediji istrajavaju na antibosanskom odnosu prema životu i užasavaju se strašnih pitanja o pripremljenim zločinima u srbijanskim institucijama znanja, religije, policije, vojske. Mediji obesmišljavaju svaki naš govor o srpskom nacizmu kao politici koja razara ovaj dio svijeta tokom 20. stoljeća. Razara prvo srpsko narodno biće, ali i bošnjačko, hrvatsko, crnogorsko, albansko. To je opasan karcinom sa kojim se moramo suočiti – prvo srpski narod, pa onda svi na koje se pogubno odnosi. Ali, mediji su odmah tu da vas potope i proglase nacionalistom, srbomrscem, neznalicom, islamskim fundamentalistom, ekstremistom. Mediji samo ispunjavaju naloge propagande i obavještajnih službi. Zato nisu nevini!
Mediji mogu napraviti da ne postoji nešto što se redovno odvija pred našim očima. Oni istrajno ignoriraju sve poduhvate koji nisu u skladu s njihovim predstavama o svijetu ili s uputama političkih kontrolora vijesti. Mediji mogu napraviti stagnant water (ustajalu vodu, stajaćicu). U javnoj komunikaciji se neprestano provlače „estetizacije“ najprimitivnijih političkih ideologija, uvjeravanja da je to „vrhunsko“ dostignuće, da bez toga ne bismo mogli razumjeti povijesne procese i tome slično. Kada shvatimo da iza toga stoje rasističke predrasude, etnofaulizam i fašistički prizvuk onda smo već u opasnosti da nas žreci autentičnosti ne potope u provincijalizam „čaršijskog uma“ koji je neprimjeren „vrhovnim“ dostignućima izvornosti i jedinog pravog razumijevanja ili, kako to T. W. Adorno kazuje, „Jargon der Eigentlichkeit“. Tako zločinci na teritoriji Bosne naprave genocidnu tvorevinu entitet „rs“ i očekuju da se šuti ili da se to djelo zla prihvati kao nešto normalno. Nemoguće je to normalizirati kada je zasnovano na zločinu genocida. Nikada to neće biti normalizirano, jer u osnovi mu je neljudski zločin genocida nad Bošnjacima.

Mediji, iskorjenjivanje neidentičnog i lažne elite

Mediji pomažu da se u javnoj sferi nametne lažna elita i da ona definira „značenje“ koje je obavezujuće za kontekst. U jednom času riječ je o politički motiviranoj „eliti“ koja tačno zna šta je bitno u konkretnom povijesnom času unutar neke društveno-političke zajednice. Ta politička „elita“ nameće ateističku sliku svijeta. Njih zamijene oni koji sebe smatraju religijski motiviranima „elitama“, a s namjerom da isprave pogreške takozvanih ateista prema njihovim „religijskim postavkama“ i slikama svijeta. Onda u medijima sveštenici kao tumači pravog „značenja“ počinju definirati društvene vrijednosti i objašnjavati društvene procese. A pritom, u društvu i školskom sistemu više se ne govori o sociologiji i ona se potiskuje iz javnosti i obrazovnog sistema. Ljudi bez odgovornosti manipuliraju društvenu zajednicu metafizičkim i teološkim osmišljavanjima svakodnevnog života, dok njihovi politički sljedbenici ne smatraju da su oni obuhvaćeni moralom koji se navodno smatra vlasništvom „elitne“ grupacije.
Mediji bliski vlasti vrše javni odstrjel i progon neistomišljenika. Oni i tužilaštvo/pravosuđe imaju istu funkciju odstranjivanja nepoželjnih! Mediji povezani s poslovno-interesnim grupama prave neprozirne i maglovite slike stvarnosti. Tako se nastavlja inkvizicijski duh crkve iz srednjevjekovlja u našem dobu kroz unificiranje i brisanje neidentičnog. Oni koji još misle svojom glavom postaju predmet interesovanja manijakalnih šefova tajnih policijskih struktura i njihovih plaćenika. Tajne službe im pretresaju račune, prate telefone, twitere, facebook profile, prate mailove, inspektori stalno pretresaju finansijske tokove, koncentrirani pritisak ne prestaje... Mediji prije sudova objavljuju „optužnice“ na svojim stranama! Mediji nam nameću diktaturu „dnevnog“ događanja i dnevnopolitičkih tema!
Ko posreduje vijesti u medijskim kanalima? To su uglavnom osrednje obrazovani medijski posrednici koji prema svojim mogućnostima, afinitetima, moćima zapažanja, diktiraju strukturu vijesti širom medijskog prostora i na taj način ga određuju. Oni služe maker-ima u pozadini koji im podastiru „prave istine“ o događajima i nevidljivom rukom guraju u komunikativnu orbitu prilagođene informacije. Izloženost prosječnosti tokom dužeg perioda postavlja ideal prosječnosti kao vrhunski. Sve što mu se opire kao neidentično biva odstranjeno iz društvenog sadržaja. To je iskustvo Jevreja u nacističkoj Njemačkoj i Bošnjaka pred Miloševićevim agresorima na Republiku Bosnu 1992. godine.
Političari i poslovni ljudi kontroliraju medije preko direktora i urednika medijskih servisa. Oni tako nameću medijsku sliku zbilje ili društvenih procesa i stvaraju ambijent za vlastito djelovanje. Neshvatljivo je da javni servis koji je opće dobro svih građana kontrolira jedan čovjek i njegova politička partija. Javnim dobrom raspolaže jedan čovjek i njegova saradnička grupa u svome interesu – ne u interesu građana. Oni su okupirali javno dobro i pretvorili ga u privatno vlasništvo. Političari određuju ko će se pojavljivati u javnim medijima, o čemu će govoriti, šta će ga pitati, šta će odgovariti, koje će vijesti ići u eter, kome će se „svezati zvono“, ko će objašnjavati društvene procese... Mediji su i dalje osnov potčinjavanja Bosne izvanbosanskim politikama i interesima. Oni nastavljaju sve procese koje su vodili prije agresije i tokom rata u Republici Bosni i Hercegovini.
Budući da mediji ne mogu živjeti od dobro odgojenih djevojaka oni u svoje programe prizivaju i crnog đavola samo da bi povećali gledanost, reklame i utjecaj na mase. Zato su spremni da u svome medijskom prostoru prepariraju ratne zločince i s njima prave ekskluzivni interview. Tako se odvija la remontada – „povratak u igru“ ljudi zla koji su devedesetih godina 20. stoljeća izazvali stravična stradanja i ratnu katastrofu. Oni nas i dalje uvjeravaju da je moralo da se desi sve što se desilo. Pritom, oni su „nevini“ i ne snose nikakvu odgovornost za ovo što se desilo, jer zavjeru su skovali strani plaćenici i velike sile, a oni su nevini u ime svojih naroda ležali po zatvorima. Nemoralno je nadasve kad bolesni son of a bitch, presuđeni ratni zločinac koji se vraća s robije, biva slavljen od svoga sveštenika i naroda kao heroj. To je odveć bolesno, vrlo bolesno!

U zaseoku Magašići kod Glogove 10. jula ove godine učenjem tevhida otkriveno je spomen obilježje ubijenim ‘92.-’95. u ovom malenom zaseoku. Na spomen obilježju imena 24 člana porodice Ibrahimović, 11 članova porodice Osmanović i jedan iz porodice Smailović.  

Najmlađi među ubijenim je dječak Bekir Ibrahimović rođen 1980., a najstarija Fatima Osmanović, rođena 1900.

 „Da se zna da su nekada ovdje živjeli i da su ubijeni. Mi smo podigli ovo spomen obilježje da se zna da u svojoj namjeri nisu uspjeli, jer ima još članova ovih porodica koje su, evo i podigle ovu ploču“, kaže inicijator podizanja obilježja Mevludin Osmanović, koji je uspio preći Marš spasa do Nezuka u julu 1995. Njegova supruga Zejna je kao trudnica sa dvoje djece preživjela srebrenički genocid i izvela djecu na slobodnu teritoriju. Njihova kćerka Mediha, koju je majka za ručicu vodila tada ove godine je trčala ultra maraton Bihać- Potočari. Prekinula je Marš mira kako bi prisustvovala tevhidu u Magašićima, ali je stigla utrčati u Memorijalni centar Potočari sa svojim ultramaratoncima. Mediha danas živi u Švicarskoj, udata je i ima dvoje djece.

Na tevhid je došao i ef. Rašid Musić, porijeklom iz ovog kraja, koji također živi u Švicarskoj. Težak je bio njegov put do Švicarske. U maju 1992. zarobljen je na mostu u Zvorniku dok se vraćao kući iz Beograda i zatvoren u logoru u Karakaju. Odatle je s povezima na očima sa nekolicinom drugih logoraša kamionom prebačen u podzemni kompleks na nepoznatu lokaciju u Srbiji gdje je radio na proizvodnji betona. Poslije određenog vremena istu grupu logoraša ponovo sa povezima na očima prevezli su na Kosovo gdje su kopali rovove. U maju 1996. godine Rašid ef. i drugi su uspjeli pobjeći tokom NATO-vih preleta aviona u tom području zbog kojih su se njihovi čuvari razbježali. Uspjeli su doći do kuća Kosovara koji su im pomogli i tek tada je saznao da je u Bosni rat završen Dejtonskim sporazumom. Dobri ljudi su mu pomogli da se spoji sa članovima svoje porodice u Švicarskoj gdje i danas živi sa svojih devetoro unučadi.

„Švicarska je na dobitku sa ovom djecom iz BiH“, kazao nam je Švicaras Tobias Werle, koji je sa suprugom Marijom prisustvovao otkrivanju ovog spomen obilježja kao prijatelji porodice Osmanović i dugogodišnji prijatelji majki i preživjelih žrtava genocida u BiH koje prate na njihovom putu za istinu i pravdu. 

Na putu Bratunac-Konjević Polje nalazi se selo Kravice sa većinskim srpskim stanovništvom. U Kravici na desnoj strani nalazi se betonski montažni hangar koji je pripadao Zemljoradničkoj zdruzi (ZZ) Kravica. Svojevremeno je korišten za čuvanje poljoprivrednih proizvoda. Hangar je dug 60 metara, širok 10 metara, a visok 4 metra. U julu 1995. godine ovaj hangar je bio mjesto jednog od najbrutalnijih masakara tokom genocida u Srebrenici. Procjenjuje se da je u ovom hangaru bilo zatočeno najmanje 1200 Bošnjaka. 

Kolona bošnjačkih civila, većinom muškaraca i dječaka koji su se pokušavali probiti prema slobodnoj teritoriji bila je izložena konstantnom granatiranju i zasjedama od strane Vojske i Policije Republike Srpske. Dana 13. jula jedan dio kolone je zarobljen i sabran na livadi u Sandićima. 

Svjedok na suđenjima pred Sudom BiH S-110, koji je bio pripadnik MUP RS i insajder na suđenju svojim bivšim saborcima, opisuje detalje u Sandićima: „Na livadi Sandići ja sam bio blizu kuće sa koje je Zoran Lukić pozivao muslimane megafonom na predaju. Gledajući prema šumi, prema potoku, iza leđa je putna komunikacija, desno krilo je prema Konjević Polju gdje je kuća sa koje je pozivano, a mi smo oko kuće vršili pretres i sprovođenje prekoputa u odnosu na livadu. Lijevo do nas do hangara Kravice je bio I i II vod Šekovačkog odreda, a desno krilo od nas, odnosno od kuće sa koje je pozivano je nastavljala plava zvornička policija… u pretresu je učestvovao Šekovački vod, a prije nas Šekovački vod je obezbjeđivao zarobljenike na livadi, mi smo bili po dva čovjeka uz put. Komandir je naredio da krenemo i sprovdemo te ljude u ZZ Kravica. Rekao je da će sve biti postreljano i pobijeno.“ 

Zarobljeni Bošnjaci su prevezeni autobusima ili natjerani da hodaju do Zemljoradničke zadruge Kravica. Zarobljeni su dovođeni do hangara u nekoliko navrata gdje su ih čekali pripadnici Specijalne policije MUP RS, i to: odreda „Šekovići“, „Skelani“ i „Centra za obuku Jahorina“, te određen broj pripadnika Vojske Republike Srpske. Oni su počeli da maltretiraju i pljačkaju zarobljene dok je nekoliko izvedeno i na licu mjesta ubijeno. Procjenjuje se da je u hangaru bilo zatočeno najmanje 1200 ljudi. 

Haso Hasanović jedan je od rijetkih koji je uspio da pobjegne iz hangara. Ovaj svjedok je uspio pobjeći iz hangara kada mu je jedan vojnik dao posudu da ode nasuti vode. Hasanović navodi, kada je došao do česme da je tada ugledao nekoliko tijela ubijenih Bošnjaka civila među kojima i djevojčicu prerezanog grla: „Kada sam vidio tu djevojčicu zaklanu, koja se još uvijek tresla... toga se sjećam. I znam da sam tražio moju kuću i vodu jer sam bio izgubljen od straha. Kad mi se vratila pamet pomislio sam što ja više tražim, što ne bježim... i počeo sam bježati.“

Predvečer, pripadnici specijalnih jedinica MUP RS počeli su da pucaju na zarobljenike u hangaru i da bacanju ručne bombe kroz prozore i vrata zadruge. Svjedoci S1 i S2 jedini su preživjeli masakar u hangaru. S1 svjedoči: „Hangar je bio ispunjen do posljednjeg mjesta. Onda se začuo rafal, a potom je počela pucnjava. Zažmirio sam i čekao da me ubiju. Svi muškarci su popadali. I ja sam legao. Krvi je bilo svuda. Dok sam ležao, čuli su se jauci, zapomaganje, vriska… Vladala je panika.“

U drugom kraju hangara bio je S2: „Nastao je živi pakao. Niko ni za koga nije znao. Čuli su se jauci, zapomaganja, krici… Nakon pucnjave su napravili pauzu, izašli ispred hangara, zapalili cigarete, a onda bi se vraćali i nastavljali pucati po nama, ubijajući preživjele.“ 

U narednih nekoliko sati, pripadnici specijalnih jedinica MUP RS su pucali po tijelima i bacali ručne bombe i druga eksplozivna sredstva kako bi ubili ranjene i preživjele koji su se skrivali ispod tijela. 

Naredno jutro, 14. jula, nekoliko preživjelih iz zadruge su izvedeni i natjerani da pjevaju srpske nacionalističke pjesme, a potom su strijeljani. Nekoliko vojnika je određeno da uđe u zadrugu i da provjere ima li preživjelih, te da ih „vakcinišu“, odnosno da ih likvidiraju.

Video snimak

Beogradski novinar Zoran Petrović zvani Piroćanac, ušao je u Srebrenicu zajedno sa srpskim oficirima. Kamerom je snimao pobjednosni ulazak Vojske RS u Srebrenicu. Već 14. jula je dvadesetominutni izvještaj pod naslovom „Operacija Srebrenica“ emitovan na beogradskoj televiziji Studio B. To je bio prvi i zadnji put da je taj izvještaj emitovan. Jedan od najznačajnijih dijelova ovog video izvještaja je snimak ZZ Kravice 14. jula na kojoj se vidi gomila mrtvih tijela pred ulazom hangara. Poslije je Petrović nekoliko segmenata sa nemontiranog snimka presnimio i time uništio snimak, međutim haški istražitelji su uspjeli pribaviti kopiju originalnog snimka. 

Žrtve seksualnog nasilja u bivšoj Jugoslaviji su te koje su nam omogućile pronalaženje boljeg puta ka utvrđivanju odgovornosti. Njihova nas je hrabrost najviše podstaknula da i dalje unapređujemo svoje strategije. Odlučivši se da iznesu istinu, da učestvuju u sudskim procesima i suoče se sa svojim mučiteljima, te žrtve pokazale su snagu koja se ni sa čim ne da usporediti“, rečeno je na promociji knjige „Procesuiranje zločina seksualnog nasilja u nadležnosti MKSJ“ u kojoj je dat sažetak 24 godine rada Tužilaštva Međunarodnog krivičnog suda za područje bivše Jugoslavije (MKSJ) na utvrđivanju odgovornosti za zločine seksualnog nasilja počinjene tokom sukoba u bivšoj Jugoslaviji. Urednici knjige su glavni tužilac MKSJ/MMKS, Serge Brammertz i zamjenica tužioca MKSJ, Mihcaelle Jarvis. Promociju je priredio Ured glavnog tužioca MKSJ sa Outreach programom MKSJ-a u Sarajevu 22. juna  kao popratni sadržaj konferencije Dijalozi o naslijeđu MKSJ.

Promotori knjige su bili glavni tužilac Serge Brammertz, ambasadorica Švicarske u BiH Andrea Rauber Saxer, šef Misije OSCE-a u BiH ambasador Jonathan Moore, presjednik Međunarodnog udruženja tužilaca (IAP) Gerhard Jarosch i zamjenica tužioca Michelle Jarvis.

MKSJ utemeljio pravni okviri o zločinima seksualnog nasilja 

„1993. godine međunarodna zajednica izrazila je odlučnost da zločine seksualnog nasilja procesuira zajedno s drugim zločinima počinjenim  tokom sukoba. Bilo je to prvi put u historiji da tema odgovornosti za seksualno nasilje munjevito obiđe svijet“, podsjećaju tužioci u ovoj knjizi uz navođenje mnogobrojnih izazova sa kojima su se susretali i susreću pri dokazivanju zločina seksualnog nasilja u sukobu. „Tužilaštvo je pomoglo da se otvori put novom shvaćanju odgovornosti za seksualno nasilje u sukobima. Na MKSJ (u javnosti poznatijeg kao Haški tribunal) utemeljeni su pravni okviri kada je riječ o zločinima seksualnog nasilja počinjenog u sukobima“, navodi se u knjizi uz napomenu da su svjedočenja žrtava seksualnog nasilja u bivšoj Jugoslaviji omogućila pronalaženje boljeg puta u utvrđivanju odgovornosti za ove zločine što je imalo dalekosežan učinak. „Ne samo da su odigrale ključnu ulogu u radu obavljenom u MKSJ, nego su i pomogle u iskoraku prema cjelovitijem i globalno integriranom pristupu seksualnom nasilju u sukobu“, ističu urednici, te podcrtaju da su u radu na ovim slučajevima stečene brojne spoznaje koje se mogu prenijeti tužiocima u nacionalnim sudovima diljem svijeta koji rade na predmetima seksualnog nasilja, kako onima koji su povezani sa sukobima, tako i onima koji se tiču mirnodopskih uslova.

Zahvaljujući tome seksualno nasilje je pred MKSJ u najvećem broju predmeta tretirano kao zločin progona koji potpada pod zločine protiv čovječnosti, posebno kada je riječ o predmetima koji uključuju vođe. Također, seksualno nasilje se u MKSJ tereti i kao genocid u slučajevima kada je dio „smišljenog nametanja pripadnicima zaštićene grupe životnih uslova sračunatih da dovedu do njenog fizičkog uništenja“, što predstavlja veliki doprinos u međunarodnom pravu.

Za naš list povodom 25. godišnjice genocida u Prijedoru piše Sudbin Musić, svjedok genocida u ovom gradu i njegovoj okolini, a koji je nakon rata aktivni sudionik traganja za pravdom preživjelih logoraša i porodica žrtava genocida