Ovih dana iz štampe je izašla knjiga „Svršenici i svršenice, hafizi i šehidi Gazi Husrev-begove medrese / 1930.-2010. /“ autora Abdulgafara Jukića. Izdavač knjige je njen autor, a štampana je u štampariji „ Dobra knjiga“,urađena je u povezu, sa tvrdim koricama, na 184 stranice . Ova knjiga je svojevrstan vremeplov Gazi Husrev-begove medrese u periodu od osam desetljeća / 1930-2010 /, u kojoj se govori u kakvim je uslovima radila ta škola, najstarija obrazovna ustanova na Balkanu, po kojem je programu radila i ko su bili njeni svršenici. U knjizi su registrovana po imenu i prezimenu 2.292 njena svršenika, 980 svršenica, 131 hafiz i 68 šehida, koje je iznjedrila ova škola.

U uvodnoj napomeni autor Abdulgafar Jukić ističe:“ Temeljna nit vodilja bila mi je pokušaj objedinjavanja i isticanja imena svršenika /ca i njihovih očeva, te hafiza i šehida Gazi Husrev-begove medrese od 1930. do 2010. godine. Knjiga nudi kraći osvrt na karakteristike osmogodišnjeg, petogodišnjeg i četverogodišnjeg školovanja.

Knjiga je nastajala u želji da bude praktičnim priručnikom koji će na jednom mjestu sadržavati najvažnije informacije o svršenicima Gazi Hisrev-begove medrese, koji su kao gazinovci ostavljali i danas ostavljaju neizbrisiv trag u sredinama svoga djelovanja.“

„ Ova knjiga nije puki popis svršenika, svršenica, hafiza i šehida, nego je svaka promjena u medresi praćena odgovarajućim popratnim tekstovima i ovo je značajan rad profesora Abdulgafara Jukića, koji jedan buran period u historiji Gazi Husrev-begove medrese čini razumljivijim i dostupnim i onima koji o Medresi malo znaju“, istakao je u recenziji profesor Mirzet Hamzić.

Mr. Dževad Pleh, drugi recenzent knjige, kaže:“ Knjiga o svršenicima Gazi Husrev-begove medrese od 1930. do 2010. godine, njihovo poimenično navođenje po generacijama, uz neke važne napomene vezane za medresu, samo je logičan epilog Jukićevog sistematičnog i posvećenog bavljenja historiografijom ljetopisne i statističke građe, koja tretira najvažniji element svake škole pa i Gazi Husrev-begove medrese, a to su njeni učenici. Sadržaji koji ovom djelu daju posebnu vrijednost jesu poglavlja o hafizima i šehidima-svršenicima Gazi Husrev-begove medrese.

Imajući u vidu već kazano i sve drugo što se može iščitati iz knjige „ Svršenici i svršenice, hafizi i šehidi Gazi Husrev begove medrese / 1930.-2010. / Abdulgafara Jukića, uvjeren sam da će ovo štivo imati svoje poštovaoce, te ga najtoplije preporučujem.“

S obzirom da je Abdulgafar Jukić bio svojevrsni hroničar svega onoga što se događalo u Gazi Husrev-begovoj medresi, počevši od školovanja u njoj / diplomirao u njoj 1966. godine /, te kasnijeg rada u pripremama učenika za upis u Medresu, te rada tokom ramazanske prakse sa njenim softama, a pogotovo dužnosti profesoar i odgajetelja u ovoj školi, može se reći da je ova knjiga rezultat njegove velike ljubavi prema Medresi i entuzijazma koji je pokazao pomažući njen rad, zbog čega zaslužuje sve čestitke i nadamo se da će i dalje nastaviti raditi na ovakvim i sličnim projektima.

(Sabina Voloder- Strinić: Badžije- pobožne muslimanke )

Prva autorska knjiga novinarke Sabine Voloder-Strinić je zbir novinarsko-istraživačkog rada na temu žene-sufije. Petogodišnji uporni rad koji je obuhvatio 54 knjiške jedinice i 22 sagovornika, bezbroj poučnih razgovora i prikupljanja savjeta i sugestija od eminentnih profesora i alima, zaokružen je u vidu knjige pod naslovom Badžije-pobožne muslimanke. Ovo nesvakidašnje djelo je prvo ovakvog karaktera na bosanskom jeziku koje je obuhvatilo sekvence iz života 121 žene, koje su svoj život posvetile samodricanju i ibadetu protkanom čežnjom za spoznajom i blizinom sa Uzvišenim Stvoriteljem. U svom duhovnom uzdizanju, ove časne žene nisu prestajale biti kćerke, supruge, majke, učiteljice, poslovne žene, umjetnice, književnice, liječnice, komšinice i gazije. 
Badžije, kako ova knjiga nosi naslov, koristi se kao tesavvufski termin. Badži kao imenica ženskog roda u jednini znači starija sestra, kada se prevodi sa turskog jezika, mada se ovaj pojam koristio prilikom obraćanja šejhovim suprugama. Derviško obilježje pojma badži kasnije je zaboravljeno i danas ga gotovo niko ne koristi, osim derviša koji pripadaju bektašijskom redu. Autorica je smatrala da je upravo ovaj termin prikladan za naziv knjige, kako bi se otrgnule od zaborava pobožne muslimanke iz čijih života se može izvući snažna pouka. Žene koje su svoj život posvetile robovanju Allahu, dž.š., nazivali su još i dervišama, sufijama, a neke od njih koje su dostizale visoke deredže duhovnosti, bile su i šejhe, pa čak i kutbovi. 

Knjiga Badžije-pobožne muslimanke nam nudi veoma interesantno, poučno i edukativno putovanje kroz 15 zemalja i 42 grada sa 40 naslova podijeljenih kroz tri poglavlja: Prve generacije pobožnih muslimanki, Pobožne muslimanke iz svijeta i Pobožne muslimanke iz Bosne i Hercegovine. 
Pisati o ženama sufijama iza kojih je ostalo vrlo malo pisanih tragova, veoma je oskudno i nezahvalno, prije svega prema čitaocu koji bi želio da dozna pojedinosti iz njihovih života, a zatim i prema ovim divnim, skromnim ženama koje su svoje živote proživjele jednostavno i pobožno čineći hajir. Poslije žena koje su pripadale prvoj generaciji pobožnih muslimanki, a o kojima se manje- više zna, autorica je napravila izbor između više žena sufija i arifa čija su imena ostala nepoznata i sakrivena - žena koje su poput muškaraca svoj život žrtvovale u ime Allaha i čiji je odmjeren i melodičan govor budio uspavana srca mnogobrojnih Božijih robova, poput Rabije Adevijje, Fatime Nišapur, Fatime Kattanije, Merjeme Basri, Muaze Adevijje, Fatime-badži, Nane Esme i mnogih drugih. 
U knjizi posebno poglavlje zauzimaju bosanskohercegovačke pobožne žene – sufije, o kojima se do sada nije nikada pisalo. Počevši od badži-kaduna u Sarajevu, šejhe Hemzade, šejhovica, hafiza, hadži-bula i derviša, knjiga završava zaključkom da se i žene mogu isto kao i muškarci okititi ahlakom Muhammedije, u što ćete se moći i sami uvjeriti čitajući ovu knjigu.

 „Islamski koncept mira, slobode i sigurnosti“ zbornik radova sa okruglog stola održanog u Sarajevu, 25. aprila 2017. godinem izdavač „El-Kalem“, Sarajevo,2017. godine.

Da Islamska zajednica ne živi isključivo na lovorikama prošlosti, zakovana, samo u današnji tubitak ili egzistenciju, nego da ima na svim navedenim temeljima islamskim, perenijalnim i povijesnim vizijama budućnosti čovječanstvo je i knjiga pred nama koju se u okviru zajednice priredilo i uredilo Vojno muftijstvo pri Oružanim snagama a štampao „El-Kalem“. U naslovu knjige (a imenovanje stvari i stvarnosti je preduvjet svakog znanja, teorije i spoznaje) nalaze se tri riječi: mir, sloboda i sigurnost, bez kojih je izvjesnost i budućnost čovječanstva nemoguća. Ovom knjigom, ustvari „Zbornikom radova“ sa okruglog stola u Sarajevu, između dvije korice na 150 stranica Islamska zajednica nastupa otvorenih očiju, silom argumenata a ne argumentima silom, kritičkom samorefleksijom. Iz nefseke summen-nas - sebi kaži - sebe sagledaj i sebe pred ogledalo pa onda drugima kaži ili idi na kritičku teoriju društva ili kritički refleksiju. Unutar kritičkog mišljenja, a svako mišljenje ukoliko je utemeljeno na argumentima, i ukoliko je svoje, a ne posuđeno i neargumentovano je kritičko mišljenje, hermenutikom iznutra, postiže se umijeće razumijevanja, a kritikom izvana, ostvaruje se vještina prosuđivanja i razabiranja stvarnosti. Hermeneutika iznutra, i kritika izvana, unutar političke filozofije, čine komplementarno jedinstvo, unutrašnje i vanjske dimenzije kritičke refleksije u kome subjektivni pojam preko objekta, teme ili predmeta spoznaje, suda i zaključka dolazi do nove vizije, perspektive i ideje spoznaje. Strukturu knjige sačinjavaju: 1) „Uvodnik“ vojnog muftije Hadisa Pašalića „Izgradnja mira naše je opredjeljenje i cilj“; 2) „Predgovor“ jednog od urednika mr. Muhammeda Okića; 3) „Biti Bosanski i evropski musliman“, tekst Reisa Huseina Kavazovića; 4) „Odnos muslimana prema sekularnoj državi - iskustvo Bosanskohercegovačkih muslimana u tekstu prof. dr. Fikreta Karčića; 5) „Akaidsko učenje Ebu Hanife u slobodi i slobodnoj volji“ tekst mr. Muharema Omerdića; 6) Zaštićena vrijednost ljudskog života u islamskom pravu“, tekst dr. Senada Ćemana. 7) „Džihad, Harb i Kital u Kur’anu“ tekst prof. dr. Almira Fatića; 8) „Karakteristični elementi islamske tradicije u Bošnjaka“ tekst dr. Elvira Duranovića; 9) „BH Dijaloški, Komšijski etos, kao prilog teologiji i praksi međureligijskog dijaloga“ tekst mr. Muhammeda Fazlovića; 10) „Odgovori Islamske zajednice u BiH na tumačenja Islama - strana islamskoj tradiciji Bošnjaka“ tekst Muhammeda Jusića i 11) „Prilozi“.

Bez obzira što su radikalizam, ekstremizam i terorizam rezultat i posljedica svijeta ovakvog kakav jeste, i što su uglavnom izvana izazvani i isprovocirani oni su apsolutno zabranjeni, ničim se ne mogu opravdati i oni su put do pakla koji je možda popločan iskrenim namjerama. Time se nanosi nesaglediva sramota Islamu i neizmjerna šteta muslimanima koja u svjetskim okvirima dovodi u pitanje njihov opstanak. Knjiga pred nama, jedanaest dragulja na džerdanu, poručuje Islam DA - nasilje NE, Islam DA - terorizam NE, Islam DA - radikalizam i ekstremizam NE, Islam DA - laž NE, Pravda DA - nepravda kao šuga duše NE. Stoga, priređivači ovog Zbornika zaslužuju sve čestitke, a njegova promocija će se održati 6. decembra 2017. godine u Domu OS BiH u Sarajevu.

Medžlis IZ Mostar i ove godine povodom obilježavanja Poslanikovog, a.s., rođenja u saradnji sa Pedagoškim zavodom Mostar i Fondacijom „Daru-l-ilm“ objavio je poziv učenicima svih srednjih škola u gradu Mostaru i studentima Univerziteta, za izradu literarnih radova na temu:

(GAZI HUSREV-BEGOVA BIBLIOTEKA: 480 GODINA POSTOJANJA, /Osman Lavić et al./ Sarajevo, 2017., 276 str. )

Početkom 2017. godine Gazi Husrev-begova biblioteka obilježila je  480 godina kontinuiranog rada i postojanja. U povodu tog jubileja priređena je Monografija biblioteke koja je samo jedan u nizu sadržaja obilježavanja ove nesvakidašnje godišnjice kakvom se ne može pohvaliti niti jedna institucija kod nas. Premda prvi osvrti na Biblioteku sežu još u tridesete, četrdesete i pedesete godine prošlog stoljeća, oni su ipak bili preskromni da obuhvate četiri i po stoljeća bivstvovanja i rada, te širenja i proširivanja djelokruga rada ove najznačajnije institucije koja baštini pokretno kulturno naslijeđe pisanog i arhivskog karaktera. Svojim povijesnim i kulturološkim značajem privlačila je pažnju domaćih i stranih spisatelja, novinara i naučnika. Premda su tekstovi o njoj objavljivani na različitim jezicima, (turskom, engleskom, talijanskom, arapskom, ali i drugim), različitim povodima i s različitim ciljevima,  u stručnoj bibliotečkoj literaturi, domaćim i stranim enciklopedijama, oni su ipak bili nedostatni da daju cjelovit uvid u njenu historijsku retrospektivu, kulturološki i civilizacijski značaj, ali i praktičnu dimenziju koju ona nudi. Jednostavno, nesrazmjerna je cjelokupna dosadašnja produkcija u odnosu na sveukupan značaj.

Prateći taj njen povijesni hod kroz vrijeme, predstavljeno je sve ono što je informativno bilo moguće izvući kako bi se u njen vremeplovni mozaik utkalo što više nijansi. Ovo je temeljit, vrlo iscrpan prikaz, zahvaćen po dubini i po širini, sa ozbiljnim istraživačkim kao jedinim metodološki opravdanim pristupom u nastojanju da se prošlost predstavi što iscrpnije i informativnije. Institucionalno izrastanje, administrativno sazrijevanje, intelektualno i kadrovsko osposobljavanje, infrastrukturno i materijalno osiguravanje, traženje najoptimalnijih uvjeta za dalje napredovanje i ispunjenje njene misije u punom kapacitetu ,,u skaldu s potrebama sredine i vremena“, kako je njen utemeljitelj definirao uvjete za njenu posestrimu ,,bliznakinju“ medresu. Sve to učinilo ju je stjecištem i utočištem preostalih fondova drugih poznatih biblioteka, bez obzira kada one nastajale, u 16. ili kasnijim stoljećima, u Sarajevu ili drugdje. Ta vrsta osjećaja i svojevrsnog vizionarstva svakako je ovoj biblioteci priskrbila epitet prve kulturne institucije te vrste u BiH i regionu. Jer ona je, i biblioteka, i arhiv i muzej. Brojne su druge privatne biblioteke i pojedinačni rukopisi svoje utočište našli upravo tu, pod njenim krovom. Ovo nije samo retrospektiva prošlosti, nego dokumentiranje sadašnjosti i memoriranje za budućnost. Date su sve pojedinosti koje se tiču biblioteke, šetnje biblioteke, lokacije i dislokacije, posebno u ratnim uvjetima. Javnost je tako doznala sve puteve kojima je Biblioteka hodila kroz ratne labirinte do sigurnog utočišta i spasa od sudbine kakva je zadesila, NUB u Vijećnici ili Orijentalni institut pred cunamijem barbarizma (1992-1995). Ova retrospektiva, također, ukazuje kako je proces realizacije ideje biblioteke vrlo spor i da je trajao oko pola stoljeća. Pokazalo se da i u tome ima neke sreće. Da je sagrađena kada je rođena ideja (1958)  sigurno ne bi bila tako moderna i funkcionalna. Ona danas prati potrebe i trendove novih tehnologija kojima je u potpunosti prilagođena. U osvrtu na pojavu ove monografije želimo ukazati barem na poglavlja koja obuhvata i saradnike koji su utkali svoj trud u njenoj izradi. Stoga ćemo zainteresiranoj javnosti odgovriti i na pitanje šta zapravo obuhvata ova monografija? U četrnaest tematskih cjelina iz pera dvanaest autora koji su sarađivali na izradi, rasvjetljeni su mnogi aspekti koji se tiču Biblioteke, njene uloge i percepcije općenito. Kroz tematske cjeline vrlo iscrpno obuhvaćena su pitanja od historijata, do bibliografije radova o biblioteci pod slijedećim naslovima: 1. Gazi Husrev-begova biblioteka od osnivanja do danas, Osman Lavić, str. 12-55); 2. Rukopisni fond, (Mustafa Jahić, str. 58-82); 3. Fond štampane knjižne građe (Mustafa Jahić str. 84-96); 4. Arhivske zbirke Gazi Husrev-begove biblioteke (Azra Kasumović- Gadžo str. 98-110); 5. Muzejska zbirka, fototeka i zbirka poštanskih maraka, (Ahmed Mehmedović, str. 112-124); 6. Arhiv islamske zajednice u Bosni i Hercegovini (Muhamed Hodžić, str. 126-136); 7. Elektronska baza podataka, mikrofilmovanje i digitalizacija, (Hamza Lavić, str. 138-146); 8. Konzervacija i restauracija (Madžida Smajkić, str. 148-158); 9. Izdanja Gazi Husrev-begove biblioteke (Haso Popara str. 160-170); 10. Korištenje fondova (Ismet Bušatlić str. 171-184); 11. Uposlenici (Fatima Tinjak –Hamida Karčić, str. 188-230); 12. Biblioteka u javnom prostoru (Šahsena Đulović str. 233-253); 13. Novinske vijesti i reportaže (Elvir Duranović str. 254- 262); 14. Selektivna bibliografija radova o Gazi Husrev-begovoj biblioteci (Elvir Duranović str. 264-276). 

Monografija je svojevrstan vremeplov, filmska i ilustrirana priča, kombinacija narativa i vizuelizacije tog narativa. Ako je zaista trebalo proći toliko vremena, i sazrijevati potreba jednog ovakvog djela, kao što je sazrijevala svijest i okolnosti za njenu gradnju, onda je to djelo stiglo u pravi tren.  Spojilo se više pretpostavki koje su nužno nametale pripremu jednog printanog medija, koji će predstavljati svojevrsnu ,,pismohranu“ svega onoga što jeste bila u prošlosti i onoga što ona jeste danas.

Monografija sublimira sve aspekte, sve specifičnosti i ostaje trajno svjedočanstvo o petostoljetnom hodu. Na kraju, postavlja se pitanje kako predstaviti, pet stoljeća, sve aktivnosti, razvitak, a da to bude s mjerom koja čitaoca ne uplaši svojim volumenom već pri prvom susretu? Nađena je, upravo, ona mjera koja predstavlja kompromis između nužnih potreba njenog sadržaja i strpljenja onih čitalaca koji ne vole voluminozna djela. Svojom ilustrativnošću, dokumentiranošću, tehničkim izgledom, jasnoćom stila, čitaoca drži u kontinuiranoj pažnji kojom osvaja.