50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

Nastavimo li se ovako neodgovorno ponašati prema vlastitoj stvarnosti nećemo dobiti samo prezir neprijatelja nego i opravdanu osudu potomaka

Sine moj, opet je ljeto, dani su topli i vreli kao onog tužnog ljeta kad si otišao. Sine moj, godine prolaze, a ja te čekam, mada sam izgubila nadu. Sine moj, i ovog ljeta moje misli lutaju šumama kojim si prošao u nadi da će to biti put slobode. Je l’ taj put toliko dug i beskrajan, pa te još uvijek nema? Sine moj, gledam u te puteve kroz prozor svoje sobe, sjećam se tvog lika, stasa, sjećam se kako pališ cigaru, na ulici vidim lica slična tebi, na moment mi se čini da si to ti, a tebi ni traga nema, kao da nisi ni postojao. Da li je moguće da je neko tvoj mladi život tako ugasio? Ko ti ne da da mi dođeš, nije valjda da su te ubili?– pročitala je, u svom obraćanju na obilježavanju 26. godišnjice Genocida nad Bošnjacima Srebrenice, majka Kada Hotić pismo sinu koje je napisala dok se još nadala da je među preživjelima u nasrtaju zla genocida nad njenim narodom. Njeno pismo je bolno svjedočanstvo koje su mogle ispisati hiljade roditelja (ali i djece) čiji se neizlječivi bol razliježe ovom zemljom. Iz hiljada nišana, iza zelenih tabuta koje decenijima spuštamo u mezare, hiljade su neprospavanih noći, strahova, nadanja i hiljade dana potraga, identifikacija, suđenja, svjedočenja, suočavanja. Kao da strašan bol, nanesen planiranim i provedenim Genocidom, zločincima i onima koji njihove zločine slave nije bio dovoljan – decenijama poslije dopunjavaju ga i hrane se njime – zlo ne odustaje. Ali, ne odustaje ni dobro.

Skoro će pune tri decenije otkako se u našoj zemlji smjenjuju dani u kojima neko od nas ispraća na bolji svijet svoje najbliže, žrtve agresije na Bosnu i Hercegovinu. Duge tri decenije tražimo i zahtijevamo pravdu i smiraj, prelazeći neslućene linije otpora u toj borbi. U julu nam strahote koje su nas obilježile kulminiraju slikama iz Biljana, Srebrenice, Prijedora i Kozarca. Svijet prožme talas suosjećanja podstaknut medijskim izvještajima, a mi zahvalni na svakom ljudskom i prijateljskom činu ohrabrenja nastavljamo trku između dvije obale naših života – prošlosti koja nas još zaogrće tamom ljudske zlobe i budućnosti u kojoj želimo izgraditi dom gdje zlu kakvo smo svjedočili više neće biti mjesta.

Težak je to put, iznuruje, uzima danak – nad okrvavljenim i ranjenim kruže lešinari raznih sorti u ljudskom liku – ali pravednici ne odustaju. Među njima posebno one – majke, žene. Ponijele su, a i dalje nose, najveće terete zločina počinjenih nad nama. Sve im je oduzimano i osporavano – svjedoci smo – ni milimetra nisu odstupale. One su škola svima. Uz njihove skute smo naučili najvažniju lekciju – biti uspravan čovjek. Jednom će one, iako za mnoge od nas i danas jesu, biti heroine. I muškarcima i ženama. Njihova ustrajnost u nesvakidašnjoj borbi je najčasniji primjer ljudskosti u vremenima zla.

 Ne kalkuliše. Ne traži izgovore. Suprotstavlja se poteškoćama. Vjeruje Bogu da je istrajnost put i ne odustaje od nakane da u nemilosrdnom okruženju pronađe ono što će joj omogućiti da nastavi. Otkud ta snaga u ženskom biću – da nadraste planinu prepreka – da ustrajava, ne odustaje i da ujedno gradi, uzdiže i opet snije budućnost?

Njihova ustrajnost i mudrost su šamar zločincima, ali i našem kukavičluku, političkoj korektnosti, medijskoj dvoličnosti, akademskom pehlivanstvu – one su ponijele zastavu istinske ženske snage koja nadilazi svu teoriju. Između ostalog i zbog toga su najsvjetliji ljudi ovog našeg mraka. Nisu pristale biti ono što im je namijenjeno, a njihova čista namjera dovodi sve na svoje mjesto, osvjetljava put pravednika jednako kao što konstantno osvjetljava i pravu prirodu počinilaca i podržavalaca zločina – čiji pogani glasovi i dalje nastoje prikriti posljedice najvećih zločina protiv čovječnosti jednako kako su prikrivali i zločine i masovne grobnice, i dokumente i zločince.

Uvijek se pitam otkud majkama snaga i ustrajnost da se suprotstave, da skrhane bolom ne odustanu? Postoji jedna slika u našoj islamskoj tradiciji koja mi uvijek oživi pred očima dok pratim njihov put. Hadžera u pustinji. Priča je poznata – ona izmještena s malim djetetom iz sigurnosti svoga doma, naizgled izgubljena i ostavljena na mučnu borbu pukog preživljavanja. U pustoši u kojoj se izolirana i ranjiva našla, Hadžera u trku, dramatičnoj potrazi između dva brežuljka nalazi snagu da nastavi borbu. Vjeruje Bogu da će njeno čisto srce On vidjeti, da će naći odgovor na pitanje kako nastaviti dalje. Ne kalkuliše. Ne traži izgovore. Suprotstavlja se poteškoćama. Vjeruje Bogu da je istrajnost put i ne odustaje od nakane da u nemilosrdnom okruženju pronađe ono što će joj omogućiti da nastavi. Otkud ta snaga u ženskom biću – da nadraste planinu prepreka – da ustrajava, ne odustaje i da ujedno gradi, uzdiže i opet snije budućnost? Hadžera uspijeva. Iz njene ustrajnosti izrasta veliki narod, oko njenog “izvora” gradi se život i budućnost njenog potomstva. Ona i njena ustrajnost u islamskoj tradiciji ostaju metapriča i inspiracija o ženskoj snazi i ustrajnosti ovjekovječena u muslimanskim obredima hadža.

Naše majke su njena preslika. Ne okupira ih beznađe i u toj drami nema patetike – one neumorno traže pravdu. Majčinska ljubav i bolna svjedočanstva osnažuju njihovu potragu između dva svijeta, dva brežuljka – naizgled osuđene nastavljaju trčati kroz nemilosrdno okruženje, uz svu bol, uz prošlost – one ustrajavaju za našu budućnost.

Nasljednik Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove (IRMCT) objavio je sredinom maja da je 8. juni 2021. datum izricanja konačne presude u predmetu Tužilac protiv Ratka Mladića.

Procjenjivanje postojećih rizičnih uslova u društvu pomaže nam da identifikujemo države u kojima su „drva spremna“ za rizik masovnih zločina.

Stranica 1 od 12
© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija