Dejan Spaić: Ovo je bila moja žrtva, moj kurban. Konačan sud o mom djelu će donijeti Bog.

PREPOROD: Šta vas je posebno dojmilo prilikom čitanja arhive reisa Čauševića?

SPAIĆ: Prilikom pregleda ove arhive našao sam na dokumente, zapravo prepisku reisa i muftije tuzlanskog Muhameda Šefket-ef. Kurta, čovjeka kojeg jako poštujem. Odlučio sam da poklonim ovu arhivu Biblioteci, a da na svaki dokument stavim pečat da je ovo moj vakuf pred dušu ovog muftije. Tražio sam za to dozvolu od Biblioteke i porodice Kurta, konkretnije jednog od nasljednika Ahmeda Kurta koji živi u Švedskoj. Kada sam dobio dozvolu na svaki dokument sam stavio pečat s tekstom: Zadužbina Dejana Spaića za Gazi Husrev-begovu biblioteku pred dušu rahmetli muftije tuzlanskog Muhamed Šefket-ef. Kurta. Kada sam to uradio osjećao sam se ispunjenim, sretnim i da sam na određen način iskazao poštovanje prema ovom čovjeku. Došao sam i do drugih dokumenata koji se tiču reisa Čauševića. Jedan je njegova idžazetnama, a drugi je mala crvena idžazetnama, koja je sada nalazi u muzejskoj postavci Biblioteke, odnosno idžazetnama kurra-hafiza Muhamed-ef. Kurta, koji je amidža Šefket-ef. Kurti. Bila je u Kurtovoj ulici u Mostaru, a u vihoru rata 1993. godine je nestala i promijenila je nekoliko vlasnika. Zaslugom izvrsnog istraživača, naučnika i nadasve dobrog čovjeka hadži Hase Popare iz Biblioteke, njegovom stručnošću i znanjem, ustanovljeno je da je ta idžazetnama zaista vlasništvo kurra-hafiza Kurta. Inače, napisana je u 19. stoljeću u Istanbulu i značajna je naročito za povijest muslimana Hercegovine. Obje idžazetname sam poklonio Biblioteci. A, i njih sam našao zahvaljujući spomenutim prijateljima koji su me pozvali i kazali da pogledam neke teke, a idžazetname stvarno izgledaju kao teke. To sam predao Biblioteci 2016. godine. Gazijina biblioteka je glavna institucija bosanskohercegovačkih muslimana po ovom pitanju i mislim da ovakve stvari pripadaju ovoj instituciji.

PREPOROD: Imate duboko poštovanje prema rahmetli muftiji Šefket-efendiji.

SPAIĆ: Povijest naše Bosne, ali i Balkana je vrlo teška. Mnogo je poremećenih odnosa, ne samo među različitim konfesijama i narodima, već unutar jedne konfesije ili jednog naroda, pa i porodica. Teško je naći danas porodicu ili familiju u kojoj su idealni odnosi. Pored toga, svakodnevno smo izloženi negativnim utjecajima, crnom hronikom, medijskim spinovanjima, stalno smo pod nekakvom agresijom negativnoga. U primjeru muftije Šefketa vidite, ipak, tu dobrotu ovdašnjih naroda i jedan optimizam. Trebamo gledati u svijetle primjere pojedinaca iz naše zajedničke prošlosti i upućivati mlađe generacije na njih. On je spasio tuzlanske Srbe od pokolja na Badnji dan u januaru 1942. godine. Kurt je predvodio grupu uglednih Bošnjaka koji su tražili od “ustaških” vlasti da se spriječi ubistvo Srba na Badnju večer 1942. u pravoslavnoj crkvi u Tuzli, što je bio osvetnički plan vlasti Nezavisne Države Hrvatske zbog pogibije grupe ustaša u okolini Doboja. Naglašavam godinu iz razloga što svako ko se bavi poviješću zna da je to godina kada se desila Bitka za Staljingrad, koja je prekretnica Drugog svjetskog rata. Do ove bitke nije se znalo ko će pobijediti Njemačka ili Saveznici. Šefket-efendija Kurt se i prije Staljingradske bitke uz nevjerovatnu ljudsku hrabrost bez ikakvih kalkulisanja založio za svoje komšije, žrtvujući vlastitu glavu, ali i svog naroda. Pazite, on je muftija i odgovoran je za sve koji su, u vjerskom smislu, njemu odani, odnosno čiji je on autoritet. Ima jedan divan tarih u nekadašnjoj muslimanskoj Španiji, Andaluziji koji kaže: Svijet počiva na četiri oslonca: na molitvi neporočnog, na pravdi vladajućeg, na vrlini hrabrog i na mudrosti učenoga. Lično sam čitao pisma muftije. Vidio sam stavove ovoga čovjeka. Mogu slobodno kazati da ove četiri vrline su sadržane u ličnosti Šefket-ef. Kurta. Zato je ovo sve njemu posvećeno i zato pokušavam široj javnosti predstaviti ko je bio ovaj čovjek. On nije formalno osuđivao napade i zločine, reda radi, već je založio sebe, svoj imetak i sve svoje da bi zaštitio druge ljude. On je to činio djelom i govorom. Stoga, on je ono na što se narodi u BiH trebaju fokusirati, ono dobro među nama.

Ševala Zildžić-Iblizović (1903-1978) prva doktorica muslimanka u Bosni i Hercegovini -

U vrijeme ovih previranja 1903. godine u porodici Zildžić uglednog sarajevskog zanatlije proizvođača zvona (tur.zil-zvono) zazvonilo je zvono sreće zbog rođenja kćerke Ševale. Po završetku ženske osnovne škole djevojčica je imala želju nastaviti školovanje. Ševala je odlučila biti doktorica i liječiti muslimanke, baš kao što su to radile strane doktorice u austrougarsko vrijeme. Jedina mogućnost za stjecanje diplome koja bi joj omogućila studiranje na medicinskom fakultetu bila je upisati Veliku gimnaziju u Sarajevu. Posebno joj je naruku išla činjenica da je ta škola od 1919. godine počela primati ženske učenike jer je prestala biti isključivo muška gimnazija. Međutim, u glavama većine Sarajlija Velika gimnazija je i dalje bila „muška“. Smatrali su da je sramota pomisliti upisati djevojčicu u tu školu. Do njih nisu dopirali zvuci zvona reformističkih pokreta koji su najavljivali velike promjene u društvu kao što je pravo žena na visoko obrazovanje. Iako nije imala nikakvih zakonskih prepreka države u kojoj je živjela, Kraljevine SHS, „zakon mahale“ koji je tada bio iznad državnog, nije joj dopuštao da upiše gimnaziju. Vjerovatno s nadom da će na taj način poništiti retrogradni mahalski zakon Ševala Zildžić je lično otišla do vrhovnog poglavara Islamske zajednice s ciljem da od njega dobije pismeno odobrenje da ona kao djevojka upiše nekadašnju mušku gimnaziju. Na čelu Islamske zajednice u to vrijeme bio je reisu-l-ulema Džemaludin Čaušević, čovjek koji je za razliku od većine svojih savremenika podržavao obrazovanje i veća prava i slobode ženama u obrazovnom sistemu. Reisu-l-ulema Čaušević je podržao Ševalu i izdao joj pismo u kojem se slaže da ona može upisati gimnaziju.

Međutim, Ševala je krenula u gimnaziju i postala izuzetak koji je samo potvrđivao pravilo da žene ne trebaju imati visoko obrazovanje. Prema pisanjima nekih savremenika, njenu porodicu i nju samu maltretirali su ljudi iz komšiluka tako što im u dućanima nisu željeli prodati robu, ili bi lokalni mangupi bacali kamenje na Ševalu dok bi išla u školu, pa je babo redovno morao fijakerom dovoziti i odvoziti do škole. Uprkos svemu, Ševala Zildžić je maturirala 1925. godine. Prema podacima gimnazijskog školskog godišnjaka u periodu od deset godina 1919-1929. maturiralo je 358 učenika, od tog broja njih 41 bili su muslimani (8,7%), te samo dvije učenice muslimanke Ševala Zildžić i Razija Biserović.

Reisu-l-ulema Mehmed Džemaludin-ef. Čaušević rođen je u Arapuši kod Bosanske Krupe 1870. godine. Imenovan je za reisu-l-ulemu 1913. godine i na ovoj dužnosti je ostao do 1930., kada je podnio ostavku. Preselio je na Ahiret 28. marta 1938. godine, tačnije prije 80 godina.

Jedna od najgorih vrsta laži jeste lagati na Allaha. Krajnje je naivno kako se mi muslimani odričemo mogućnosti da upravo mi ovo činimo, jer tobože ovo mogu samo inovjerci i ostali nevjernici

Posmatrajući život oko nas, primijetit ćemo jednu pojavu kojoj se čudimo iznova, a zapravo trebala bi biti nešto sasvim prirodno. Posebno ako govorimo o vjernicima „praktičarima“. Ovdje aludiramo na to da se iznenadimo i pokazujemo na osobu, poput neke endemske životinjske vrste, koja kada govori ne laže i kada obeća ispuni. Šokantno je to da nam je „pojam“ političar koji ne daje lažna obećanja, profesor kojem je stalo da učenike poduči, član porodice koji ne skriva nešto od ukućana... Kada laž postane svakodnevnica, tada laž postaje „istina“.

Kur’an laž spominje u raznim formama. Prije svega, ukazuje na licemjerje u vjeri gdje se nalazi raskorak između uvjerenja i djelovanja; potom se laž spominje kao sredstvo diskreditiranja drugih, što ni najbolji čovjek, Alejhisselam, nije mogao izbjeći; laž se pominje u kontekstu negacije Budućeg svijeta, ali i kao način ostvarivanja ciljeva pojedinih ljudi (sjetite se priče o Jusufu, a.s., i njegovoj braći).

Vjernik može biti kukavica ili škrtica, ali ne može se laž naći kod vjernika - tako nas je učio Alejhisselam. Zašto? Zato što onaj čovjek koji jednom sebi dopusti i „ohalali“ laž, otvara vrata svakog drugog grijeha! Bez obzira o čemu se radilo, on će svoju savjest sapirati laganjem sebi i drugima da nešto (ne) može proći, iako je istina skroz suprotna. Ukoliko se čovjeku desi slabost, pa jezikom kaže riječi neistine, treba se pokajati i tražiti halala ako je nekog oštetio, a radosna vijest je hadis u kojem Alejhisselam kaže da iskrenost vodi u dobročinstvo, a dobročinstvo u Džennet, dok laž vodi u razvrat, a razvrat u Džehennem. Dakle, konstante su te koje određuju i naš konačni ishod. U stanju smo deprimiranosti i iznenađenja spomenutog na početku teksta upravo iz ovog razloga: konstante su nam stvari koje se kod vjernika ne smiju naći.

Jedna od najgorih vrsta laži jeste lagati na Allaha. Krajnje je naivno kako se mi muslimani odričemo mogućnosti da upravo mi ovo činimo, jer tobože ovo mogu samo inovjerci i ostali nevjernici. Naravno da ovdje ne mislimo na kufr ili širk, kao nevjerovanje i pripisavanje nekoga ravnog Bogu, već na svakodnevnu naviku da obmanjujemo jedni druge Božijim imenom. Pokrivanje nerada, nepravde i neiskrenosti u vjeri raznoraznim manifestacijama pobožnosti i formalnim obredima koje drugi treba da vide jedan je od najgnusnijih načina da se laže na Istinitog. Poruka čitaocu jeste da preispita svoj odnos prema Uzvišenom, jer koliko puta naiđemo na životno iskušenje, i iako vjerujemo u Allaha, taj nam ispit pokaže da ne vjerujemo dovoljno Njemu. Nije li i to laž, koja se ne smije kod vjernika naći?

Za razmisliti

Uzvišeni Allah je Pravedan i ništa se u našem društvu ne dešava slučajno. Kada bude postojala kritična masa onih koji kažu: „Draže mi je da me istina spasi kod Allaha nego laž kod ljudi!“, tada će laž prestati biti „istina“. Dijete koje posluša plemenitog roditelja, zadobije još veću njegovu brigu i pažnju. Radnik koji posluša plemenitog šefa, sebi je kod njega lijepo mjesto pripremio. Je li došlo vrijeme da u naš um, srce i život ugraviramo ubjeđenje da je nemoguće poslušati, od svih koji su plemeniti, Najplemenitijeg, a da nas On ostavi na cjedilu?!