Prvostepena presuda komandantu Vojske Republike Srpske Ratku Mladiću i drugostepena „hrvatskoj šestorci“ Jadranku Prliću, Slobodanu Praljku, Bruni Stojiću, Berislavu Pušiću, Valentinu Ćoriću i Milivoju Petkoviću tek su jedan mali dio ovosvjetske pravde zbog zločina koji su počinjeni nad bošnjačkim narodom u Bosni i Hercegovini. I sudovi su dokazali ono što smo svi odmah znali kako se radi o zločinačkim poduhvatima dogovorenim između državnih vrhova Srbije i Hrvatske, a potom realiziranim na tlu Bosne i Hercegovine. Posljedice agresije na prostoru Hercegovine neumoljivo to argumentiraju.

Logori HVO-a

Na području Hercegovine tokom agresije od strane srbočetničkog agresora, hrvatske vojske i HVO-a formirano je na desetine logora. Prema evidenciji Udruženja logoraša na području općine Čapljina bili su formirani logori: Dretelj i Gabela, na području općine Ljubuški: Donji Radišići, Zavod za resocijalizaciju djece i omladine i Donja Vitina; na području općine Prozor: Srednjoškolski centar i Vatrogasni dom; na području općine Jablanica: Risovac i Sovići; na području općine Stolac: Tvornica TGA, Bolnica za koštano-zglobna oboljenja; na području općine Bileća: kasarna JNA i SUP; na području općine Gacko: Hotel TE Gacko, Avtovac, MUP Gacko; na području općine Kalinovik: Škola Kalinovik; na području općine Mostar: Medicinska škola, Kasarna Sjeverni logor, Samostan časnih sestara, selo Vojno, MUP kamena zgrada, Privatni logor Kajtazova kuća, Vojna akademija, Ćelovina, Privatni zatvor Vinka Martinovića Štele, Mašinski fakultet, Veležev stadion, Grabovica, ATG, Đubrani, Kod Mihalja B. polje, Garaže Bijelo polje, Univerzitet Džemal Bijedić, Rodoč Heliodrom, te povremeni zatvori, na području općine Čitluk: tvornica Frotea; na području općine Lištica: Privatno imanje Tuta, MUP, Fabričke hale, O.Š. Dobrokovići, O.Š. Kočerin, Duhanska stanica; na području općine Posušje: Gornje Rakitno, Rudnik boksita Oluja; na području općine Grude: Duhanska stanica, Tvornica Grudeks, Rudnik; na području općine Nevesinje: MUP, Kotlovnica Toplane, privatna kuća, Tvornica alata – alatnica, podrum u kući na Borcima, Logor Boračko jezero….

Nakon raspuštanja logora na području Hercegovačko-neretvanskog kantona, 602 logoraša su evidentirana kao nestali. Procjenjuje se da je u logorima HVO-a na području Muftijstva mostarskog bilo blizu 20.000 Bošnjaka iz Mostara, Jablanice, Konjica, Prozora, Stoca, Čapljine, Nevesinja, Gacka. Iz Mostara je protjerano, što kroz logore, što direktno u treće zemlje, oko 25.000 Bošnjaka. Na području Hercegovine se još uvijek traga za približno 500 osoba koje se vode kao nestale. Prema nedovoljno ažuriranim podacima oko 2600 Bošnjaka Mostara je izgubilo živote između 1992. i 1995. Samo u godinama opsade Mostara od strane HVO-a, 1993. i 1994. godine, poginulo je oko 750 civila i 1038 vojnika.

Stradanja imama

Razorno i bjesomučno, s velikom dozom mržnje, porušeni su svi vjerski objekti na području Trebinja, Bileće, Gacka, Nevesinja, Berkovića, Stoca, Ljubinja, Čapljine, Mostara, jedna džamija u Ljubuškom i jedna u Duvnu, a gađane su i granatirane sve druge koje su se i teoretski mogle naći na nišanu jedne ili druge vojske. Jedan od ciljeva vojnog i političkog djelovanja protiv bošnjačkog naroda bio je i zatvaranje i distanciranje imama od naroda. Islamska zajednica u Hercegovini i u tom smislu bila je dovedena do puke egzistencije.

Tokom agresije HVO-a i HV-a na Bošnjake Hercegovine i njihov životni prostor u logorima HVO-a bilo je zatočeno desetine imama; u logoru Dretelj: Kadrić Sakib, imam iz Višića; Ćosić Numan, imam iz Bivoljeg Brda; Alić Ahmet, imam iz Lokava; Kovačević Sakib, imam iz Aladinića; Blažević Ibrahim, imam iz Pješivca; Biber Ahmet, imam s Bune; u logoru Gabela Sejfo Kajimović imam iz Rečica; u logoru Heliodrom: Kasim Mezit, imam iz Jasenice; Ahmet Bandić, imam iz Gradske-Ljubuški; Ibrahim Eminović, Hasan Eminović, imami iz Nevesinja, i Asim Smajić; u logoru Zabrđe bio je zatočen sadašnji reisu-l-ulema, a tadašnji muftija tuzlanski Husein-ef. Kavazović sa delegacijom Kantona Tuzla; u Prozoru Elkaz Hidajet, koji je pod torturom i silnim pritiskom doživio infarkt i nasilno umoren. Od strane HVO-a 1993 .g. su ubijena dva imama Mušan Bećirević i Salem Mezit, jer je odbio da klanja dženazu namaz poginulim muslimanima, pripadnicima HVO-a.

Gledano s ove vremenske distance prva svjedočenja logoraša o torturama kroz koje su prošli i opisi mučenja koje su dali odmah nakon izlaska iz logora čine se nestvarnim. Nažalost, samo dio njih je ostao zapisan, ostala su potisnuta u zaborav ili su naknadno eksplodirala u bivšim logorašima. Kada su u pitanju imami i njihova svjedočenja treba podsjetiti da su od hercegovačkih imama Sejfo ef. Kajimović i rahmetli Ahmed ef. Biber sjećanja pretočili u knjigu. Kajimović je napisao knjigu „Kuća paukova“, a Biber „Allah je sa strpljivima“. Preporod je u nekoliko navrata podsjećao na izjave Ibrahim-ef. Zlomužice o torturi kroz koju je prošao u Koštanoj bolnici u Stocu.

Istinu učiniti argumentom pravde

Budući da sam na Heliodromu proveo veoma kratak vremenski period i da nisam imao tako tešku sudbinu kao drugi logoraši, svoja sjećanja nisam zapisao ne želeći zauzimati i opterećivati taj javni prostor. Ipak bih izdvojio dvije činjenice vrijedne spomena. Vozač autobusa koji nas je prevozio sa Mašinskog fakulteta na Heliodrom na glavi je imao fes i sve se vrijeme cerekao islamskim vrijednostima. I drugi koji će na neki način odrediti moju sudbinu, tražiti istinu i koliko god je to moguće učiniti je argumentom pravde, vezan je za prepoznavanje čovjeka koji me ispitivao na Heliodromu. Naime na jednoj press konferenciji MUP-a HNK-a, dok je ministar govorio o počinjenom zločinu, prepoznao sam mu glas. Lik sam mu već odavno bio zaboravio, a za ime ni pitati nisam mogao. Nošen tom idejom u raznim časopisima objavio sam desetak dužih tekstova o zločinima JNA, Vojske Republike srpske, HVO-a i HV-a. Iz tih tekstova izdvojio bih opise za koje su zločinci HVO-a osuđeni.

Jedan od njih je uživao u zlostavljanju maloljetnih zatvorenika. Tu „slast“ dijelio je i sa hrvatskim kućanicama koje je uspio privoliti da istuku maloljetnu djecu (al’ ne i svoju vjenčanu). Od jednog maloljetnog mučenika tražio je da mu mučenička krv ne kapa po prostoriji već po posebno pripremljenoj narandžastoj tabli. Jednog od zatvorenika komadom plastične cijevi je tukao po goloj stražnjici. I... ???? cijev ugurao u analni otvor. Izmislio je i potpuno novi sport. Zatvorenicima je dao konzervu da igraju nogometa bosim nogama. Istukao je golmana kad je ovaj primio gol. Okrutno je mučio zatvorenike iz Doljana i Sovića na način što su isprebijani palicama, rukama, nogama, držalom od lopate i metle, kundacima od pušaka. Zatvorenici su prisiljavani da jedni druge tuku i da što jače udaraju glavama o zid. U više navrata zatvorenike je izvodio i upućivao na prisilni rad u grupama po 20, 30, 40 zatvorenika u Šantićevu ulicu, Bulevar radi pravljenja i utvrđivanja bunkera i tranšea i korištenja u „živom štitu“. Na navedenim linijama poginuli su zatvorenici: Kladušak Salem, Tašić Mustafa, Čilić Ismet, dok je nekoliko njih ranjeno. Drugi je zlostavljao zatvorenika, na način što ih je palicama, rukama, nogama, držalom od lopate i od metle, kundacima pušaka i drugim predmetima udarao po tijelu. To isto tražio je da zatvorenici rade jedan drugome. Neki od zatvorenika morali su lizati vlastitu krv sa patosa. Tjerali su ih da pljačkaju stanove po Mostaru iz kojih su istjerani Bošnjaci.

Objavio sam i dva poduža teksta o logorašima koji su naglo „zaboravili“ da su uopće bili na Heliodromu ili u Dretelju. Naprosto postdejtonski ambijent političkih pritisaka na svjedoke, jer su mnogi zapovjednici HZ- HB uniforme zamijenili političkim pozicijama i funkcijama, pogodovao je klimi da istina o stradanju prestane biti argument pravde i prava. Čitajući iznova knjigu Ahmeda ef. Bibera primijetio sam da je puno opisanih likova iz te knjige u relativno srednjoj životnoj dobi doživjelo naprasnu smrt. Metaforički rečeno, pobijeni su skoro svi logoraši, neki fizički u logorima neki psihički u prividnoj slobodi.

 Saradnja srpskih i hrvatskih jedinica na primjeru logora Zabrđe

I na kraju podsjetio bih na činjenice iz logora HVO-a Zabrđe kod Konjic a u kojem je bio zatočen i sadašnji reisu-l-ulema Kavazović, koje nas ponovo vraćaju na početak teksta kako je nad Bošnjacima proveden smišljeni zločinački poduhvati dogovoren na najvećim državnim nivoima Srbije i Hrvatske, a potom realiziranim na tlu Bosne i Hercegovine. U toku 1993. god., u svojstvu komandanta jedince Vojske Republike Srpske major Boro Antelj u dogovoru sa pojedinim zapovjednicima HVO-a na lokaciji Zabrđe, općina Konjic, organizovao je dovođenje i ispitivanje zarobljenih pripadnika Armije R BiH i civila bošnjačke nacionalnosti u zatvoru HVO-a u Zabrđu. On je upućivao pojedine pripadnike svoje brigade sa područja mjesta Bijela i Boraka, gdje su pojedini zarobljenici ispitivani, maltretirani i fizički zlostavljani, a zarobljenici Teletović Sabahudin, Subašić Nusret, Čomaga Mehmed, Halilović Kemo, Omerović Almir, Makan Rasim i Balić Adil zv. “Ros” odvedeni na Borke u zatvor brigade vojske Republike Srpske, gdje su ispitivani i fizički zlostavljani, od kojih su zarobljenici Makan Rasim, Balić Adil zv. “Ros” i Teletović Nusret prebačeni u Centar službi bezbjednosti SAO Hercegovina u Trebinje, gdje je od fizičkog zlostavljanja podlegao Makan Rasim, a zarobljenici Balić Adil i Teletović Nusret iz Trebinja prebačeni u logor srpske vojske u Foču, u kojem su ostali sve do 06. 10. 1994. god., dok su ostali zarobljenici, nakon dva dana zadržavanja u zatvoru brigade na Borcima, ponovo vraćeni u zatvor HVO-a na Zabrđu, općina Konjic.

„Svako dijete nam je važno. Naša briga za organizaciju mektepske nastave na prostoru čitavog Muftijstva mora biti cjelovita i drago nam je da postoje konkretni projekti, planovi i briga za sve životne generacije naših džematlija i džematlijki. Važno je da Islamska zajednica prati potrebe naših ljudi. Nikog ne smijemo zanemariti. Mektepski proces obrazovanja je izuzetno bitan i njemu trebamo posvetiti veliku pažnju“, u povodu početka nove mektepske godine poručio je danas iz čapljinskog džemata Rečice mostarski muftija mr. Salem ef. Dedović. Od ove godine u džematu Rečice počet će sa radom i mektepska igraonica za djecu predškolskog uzrasta čime će Islamska zajednica praktično preuzeti odgovornost šire društvene zajednice i obrazovnog sistema među povratničkom populacijom. „ Ta životna dob je vrlo važna i drago nam je da će taj projekt polučiti željene rezultate“, prokomentirao je muftija. Osim mekteba u Rečicama muftija Dedović danas je posjetio i mostarske mektebe Zalik i Karađoz-begove džamije gdje je adaptirana stara dershana Medrese za potrebe mektepske nastave. Učenicima i roditeljima poželio je sretan početak nastave i u mektebima i u školama. Tokom posjete učenicima su podijeljeni slatkiši a mualimima i mualimama Amir ef. Deliću, Šefik ef. Čavčiću, Šahzi Čavčić i Adem ef. Šuti vrijedne knjige za mektepske biblioteke.
Prema riječima glavnog imama Medžlisa IZ-e Mostar mr. Dine ef. Maksumića nastava u Mostaru će se održavati u 40 mekteba. „Prošle godine mekteb je pohađalo 1803 polaznika. Nadamo se da će se taj broj i povećati jer smo uradili dobru pripremu i kvalitetnu kampanju“, kazao je ef. Maksumić.
Na području Medžlisa IZ-e Čapljina, kako nam je rekao glavni imam Džemal ef. Gadara, nastavu neće pohađati samo mali broj djece. „Par godina taj broj se kreće od 280 do 290. Na osnovu podataka koje imamo u narednih pet godina će biti tako, a poslije će se drastično smanjivati. Najveći broj upisane djece imamo u džematima Rečice, Višići i Opličići, a najmanji u džematu Lokve i Počitelj gdje je dominanta starija povratnička populacija“, rekao je ef. Gadara.

„Trebamo naći način, prostora i mjesta da uspostavimo džemat i u Neumu“, na svečanom otvorenju džamije u Dlancu kod Berkovića poručio je mostarski muftija mr. Salem ef. Dedović. Muftija je ovo kazao potaaknut pregalaštvom sarajevske porodice Sadžak koja je vlastitim sredstvima izgradila malu džamiju u selu svog porijekla.

„Bosna i Hercegovina je pomorska zemlja. BiH ima pomorski grad Neum i 24 km morske obale. Bosni i Hercegovini ne mogu oduzeti pravo da imamo izlaz na međunarodne vode, da imamo  pristup otvorenom moru. Neum je dio BiH. Neum je dio Mostarskog muftijstva. Neum je jedan naš džemat. Tamo postoje Bošnjaci koji imaju svoja imanja, svoje kuće, u njeg ljudi dolaze odmarati i organizacija džemata i vjerskog života u Neumu je izraz prirodnih vjerskih potreba našega čovjeka. Nije to izraz nikakvog inata već velike, nepatvoren ljubavi u dragoga Boga“, kazao je muftija Dedović, dodavši kako je stalno suočen sa sličnim incijativama od strane  bošnjačkog stanovništva koje tamo obitava, posebno tokom ljetnih mjeseci. „ Uspostava džemata u Neumu je izraz potrebe našeg čovjeka, ne samo u sezoni, već tokom čitave godine“, dodao je muftija.

Izaslanik reisu-l-uleme IZ u BiH, bihaćki muftija Hasan ef. Makić u svom govoru snažno je podržao ideju muftije Dedovića o organizaciji vjerskog života u Neumu kazavši da tu ideju treba podržati cijela Bosna i Hercegovina. „To je od velikog značaja za Bošnjake muslimane i tu ne smije biti nikakve dileme“, poručio je muftija Makić.

Pozorište

Zgrada Narodnog pozorišta, na čijem portalu je i sada vidljiva godina gradnje 1949. i 1951., djelimično je izgrađena na vakufskoj imovini. Osim prostora harema Šehitluci za potrebe gradnje pozorišta oduzeta je jedna magaza vlasništvo Karađoz-begova vakufa. 

Gradska pijaca Tepa

Projektom preuređenja i proširenja gradske tržnice Tepe našla se na udaru medresa ispred Koski Mehmed-pašine džamije. Medresa je zaista i porušena, pa kasnije vraćena. Vakufsko povjerenstvo je, navodno, kako stoji u aktima, smatralo da je ta ideja korisna i u interesu grada, te da stoga daju saglasnost i prihvataju prijedlog za proširenje pijace gdje su se nalazili medresa i jedan stari dućan. Kako bi izvukli kakvu-takvu korist IZ je zatražila da se provede zakonska procedura, odnosno da se provede zakonska eksproprijacija za koju daju saglasnost, da se očuva šadrvan pred džamijom u ispravnu stanju, a da se drveni materijal koji se dobije od rušenja medrese preda Vakufsko-mearifskom povjerenstvu na raspolaganje za opravku drugih objekata u Mostaru. Kako bi ipak odvojili džamiju od javne površine Povjerenstvo je „radi ljepšeg izgleda“ predlagalo da se između prostora pijace i džamije postavi niska kamena ili betonska ograda, a na nju odgovarajuća željezna rešetka sa vratima od željeznih rešetaka koja bi se mogla i zaključavati kako bi se nasadi pred džamijom mogli sačuvati, potom da treba sačuvati mezarove ispred džamije i prenijeti na prostor iza džamije mezar Mahmud ef., brata osnivača džamije i prvog upravnika Medrese. Ročišta za popis i procjenu nekretnina Koski Mehmed-pašine džamije u svrhu proširenja pijace eksproprijaciona komisija provela je 22. 01. 1952. god. 

Arhiv Hercegovine

Na mjestu porušene Roznamedžijine medrese gradske su vlasti namjeravale izgraditi ljetno kino. Eksproprijacionim predmetom protiv Roznamedžijine džamije od 21. 3. 1951. čini se da su samo opravdali vandalizam koji je počinjen njenim rušenjem, jer je Medresa porušena još 1948. godine. Kako je kino radilo malo ili nimalo, rukovodstvo IZ je pokušalo kasnijih godina da ponovo vrati na bilo koji način u pravnu proceduru, jer nadoknada za eksproprijaciju nikad nije izvršena. 

Gradska uprava

Kako je slobodnih površina u gradu sve više nestajalo vlast se okomila i na hareme. Harem u mahali Cernici, kojeg se malo ko od živih Mostaraca sjeća, vlast je nonšalantno oduzela od IZ. Sekretarijat za komunalne poslove samo je obavijestio Sresko vakufsko povjerenstvo da je dao lokaciju vojnom građevinskom preduzeće „Majevica“ iz Mostara za izgradnju upravno-stambene zgrade u Ulici Adema Bića na mjestu gdje se nalazi dječije igralište u površini od 1 208 m2, vlasništvo vakufa hadži Memijine džamije. Nakon dvije godine „Majevica“ je ponudila Vakufskom povjerenstvu da kupi nekretnine. Povjerenstvo je ponudilo cijenu od 200 dinara po m2 i smatrajući to izuzetno povoljnim za vakuf, tim više što je bila odobrena eksproprijacija iste nekretnine pa bi vakuf slabije prošao. Prijenos zemljišta je izvršen 17. augusta 1956. g. Povjerenstvu je saglasnost na ovaj kupoprodajni ugovor dao Saborski odbor Vakufske direkcije 25. 6. 1956. god. 

Muzička škola

Zgrada Muzičke škole je gruntovno bila upisana na Vakufsku direkciju u Sarajevu, jer je do ukidanja Muftijstva 1936. god. u njoj bilo smješteno Mostarsko muftijstvo, a prije toga mekteb ibtidaijja (Arpadžića mekteb). Budući da je u ratu dobrano propala nova joj je vlast odredila namjenu, najprije dječijeg vrtića, a potom Muzičke škole. Bez prethodne saglasnosti Islamske zajednice, a po odobrenju Narodnog odbora počeli su sa opravkom, a naknadno poslali račune Vakufskom povjerenstvu Mostar. Kako se u gruntovnim knjigama vodila na Vakufskoj direkciji, iz Mostara su zahtjev proslijedili u Sarajevo. Vakufska direkcija u Sarajevu u oštro intoniranom pismu Gradskom stambenom preduzeću Mostar povratila je dostavljeni račun u iznosu od 60. 609 dinara, jer sredstva ne mogu isplatiti, nisu im dali bilo kakav nalog da se zgrada opravlja, niti su bili upoznati o eventualnim potrebama popravke. Sresko vakufsko povjerenstvo u Mostaru smatralo je da je opravak zgrade bio potreban, što je uradio Narodni odbor i pregrađivanje prilagodio za dječije obdaništa. Obdanište je potom iselilo, a uselila muzička škola, pa je opet bio potreban opravak krova i unutrašnjosti. U ovoj zgradi kasnije je djelovao Simfonijski orkestar Grada Mostara po kojem je kolokvijalno i imenovana sve do posljednje agresije na BiH. 

Zgrada Muftijstva

Zgradu Lakišića vakufa na Musalli, gdje je danas sjedište Muftijstva mostarskog, za sebe je „begenisao“ Narodni front grada Mostara. Jednostavno Gradski narodni odbor dostavio je račun Sreskom vakufskom povjerenstvu u Mostaru da isplate opravak krova na vakufskoj zgradi. Oni su pak vratili račune s napomenom da ih Povjerenstvo ne može u ovoj godini isplatiti jer opravak nije bio planiran. Zamolili su Odbor da odbijaju izdatke od kirije, što upućuje na zaključak da je postojao ugovor o najmu ove zgrade. 

Ćejvan Ćehajin mekteb

Zgrada Ćejvan Ćehajinog mekteba (nakon agresije desetak godina u njoj je radila Karađoz-begova medresa), imala je drugačiju sudbinu. Socijalističke vlasti su je dodijelile Zavičajnom muzeju Hercegovine, a budući da ju je trebalo obnavljati i adaptirati poslužila je kao hipoteka za podizanje kredita. Muzej je u njoj radio sve do agresije na BiH. Možda je hipoteka bila jedini način da se zgrada spasi od trajnog otuđenja. 

Vakufski dvor

Najdramatičniji proces korištenja vakufske zgrade, njene upotrebe, opravke i stavljanja u založni najam imala je zgrada Vakufskog dvora i Karađoz-begova mekteba. Riječ je o jedinstvenom kompleksu kojeg je uvakufio Mehmed-beg Karađoz. Na mjestu imareta i karavan-saraja austrougarska vlast je izgradila Vakufski dvor, a zgradu Karađoz-begova mekteba obnovila i arhitektonsku cjelinu objedinila sa Vakufskim dvorom. 

Gradski narodni odbor je vršio opravku, podižući tri puta kredit od banke, a obnovu je finansirala Islamska zajednica, odnosno vraćala kreditno zaduženje. Kao zalog za kredit stavljan je objekat. 

Založni najam hipoteka nad Karađoz-begovim dvorom još dugo se provlačio kroz završne račune Vakufskog povjerenstva i Islamske zajednice u Mostaru, skoro do pred agresiju na BiH. Hipoteka nad zgradom mekteba ostala je upisana u zemljišnoknjižne izvatke sve do prošle godine. 

Na osnovu arhiva Sreskog vakufskog povjerenstva u Mostaru od 1946. do 1967. g., a do kojeg smo tek nedavno došli, moguće je napraviti studiju hronološkog otuđenja vakufske imovine.