Smješten 8 km sjeveroistočno od Bihaća uz put Bihać - Bosanska Krupa, džemat Bajrići se nalazi u naselju Brekovica. Nastao daleke 1973. godine, kada je izgrađena džamija i započet proces mektepske pouke, isprva je brojao 17 kuća, da bi taj broj danas dostigao cifru od 240 domaćinstava. Džamija je obnavljana nekoliko puta, zadnji put 2007. godine kada je nanovo otvorena, a ukupna vrijednost radova iznosila je 250.000 eura.

Vjerski život džemata na zadovoljavajućem nivou

Imam džemata Abdo-ef. Rekić u džemat je došao 1996. godine, kada je i završio Medresu “Džemaludin-ef. Čaušević”, a nakon toga Islamsku pedagošku akademiju u Bihaću. Pored imamskog posla, da bi preživio i odškolovao kćerku Aminu (17) koja je učenica treće godine Tursko-bosanskog koledža u Bihaću i sina Edina (14) deveti razred osnovne škole, Abdo efendija se bavi i pčelarstvom za što ima i diplomu zbog koje je mora polagati razliku predmeta i neke kurseve. Svoj med distribuira širom Krajine, a kaže da ga kupuju i neke ugledne javne ustanove poput Kantonalne bolnice u Bihaću. Kada je džemat u pitanju, prema njegovim riječima vjerski život je na zadovoljavajućem nivou, s obzirom na činjenicu da oko 30 posto džematlija živi na udaljenosti od 4-5 kilometara, a jedan dio živi u dijaspori.

Tada je bilo loše i za narod i za hodže, jer smo ih u to vrijeme plaćali u žitu i ostalim namirnicama

Juso Kečanović

 “Ovo je jedan mali džemat i obzirom na sve okolnosti, možemo biti zadovoljni aktivnostima naših džematlija. Vjerska pouka u džematu se odvija redovno i do sada smo imali osam generacija koje su položile hatmenski ispit. Pored toga imamo dobar odaziv džematlija ostalim džematskim aktivnostima kao što su: džume, mubarek noći i mjeseci, a najveći odaziv je tokom mjeseca ramazana, kada je džemat živ 24 sahata”,  priča nam efendija Abdo, za kojeg džematlije kažu da je, došavši u njihov kraj, ujedinio džematlije i podigao džemat na viši nivo. Juso Kečanović (87) jedan je od najstarijih džematlija i pamti vrijeme kada džemat i vjerski život u džematu nije bio na nivou kakav je danas. “Danas jeste kriza, ali se to nekako predevera. Ali kada vratim sjećanje malo unazad, onda je bilo loše. Džamija je bila od šiblja i plota, munara od dasaka. Tada je bilo loše i za narod i za hodže, jer smo ih u to vrijeme plaćali u žitu i ostalim namirnicama, po principu: koliko mu da’š. To je bilo vrlo teško vrijeme za imame, a danas je hvala Bogu dobro i ja sam zadovoljan”, kaže Juso, koji pamti osnivanje i same početke rada ovog džemata.

Cijeli tekst u printanom izdanju od 15. januara