U razgovoru sa pojedinim džematlijama, koji su redovni bili na dnevnim namazima i čije srce, zaista, stremi ka posjeti džamiji i džematu zabilježio je za Preporod Sumedin ef. Kobilica iz džemata Brist u Zenici. 

„Džematlija hadžija Nesib Šarić, kojeg pamtim još iz svojih medresanskih dana, konstantno je posjećivao džamiju, a i sada kada obnašam poziciju imama, siguran sam da je najredovniji na dnevnim namazima iskazuje svoju tugu: 'Bez džamije sam kao ptica bez krila. Najteže mi od svega pada nedostatak mirisa džamije. Da mi je samo otići dva rekata klanjati pa da smirim srce. Ovu novonastalu situaciju trpim zbog mira u džematu i zbog odluka državnih i drugih institucija, ali najradije je ne bih poštovao. Kada čujem ezan teška srca stanem na namaz. Jedno sam vrijeme znao krenuti ka džamiji pa se sjetim da nema zajedničkog namaza. Uostalom, ako namaz ne klanjam odmah kada ezan se prouči imam problem, zaboravim da nisam klanjao. Iskreno se nadam da će ramazan, ako Bog da, biti po starom, da budemo zajedno u džamiji, na teraviji, na iftarima, mukabelama, itd., a ako ne bude... ne znam, o tome ne smijem ni razmišljati.' Opisujući nedostatak svoga kontinuiranog odlaska u džamiju hadžija je, doista, opisao srčano koliko mu je teško bez džamije.

Koliko smo koristili blagodat odlaska u džamiju

Drugi džematlija, jedan mlađi, koji ima mnogo radnih obaveza ali je svake nedjelje i slobodnim danima dolazio na namaze, kazao je kako mu je najteže bilo kada je čuo da imam uči salavate i ezan za noć Mi'radža. „Osjetio sam tugu u njegovom glasu, izišao sam napolje snimio ezan i plakao. Allaha mi, da se moglo platiti platio bih da dođem u džamiju. Toliko me želja povukla, tako sam bio ljut na sebe. Ali ovo će biti svojevrsna poruka i meni i svima drugima. Koliko smo bili spremni koristiti slobodu, ljepotu i blagodat odlaska u džamiju? Nakon ovoga mogu samo reći da ću uzeti pouku, ako Bog da, i pojačati intenzitet odlaska na sve namaze koje budem u prilici. Iako sam uvijek na terenu posjećivao mnoge džamije, od sada ću nastojati da što češće budem u svojoj.“

Cijeli tekst u printanom i digitalnom izdanju.

Sumedin efendija kaže da ga je jedan džematlija, također jedan od najredovnijih u džematu, prije nekoliko dana nazvao i molio da dođe na jedan namaz. „Ima li šanse da se dođe klanjati jedan namaz u džamiji? Pa ako je problem da budemo zajedno, doći ću ja, proučiti ezan i klanjati, a ti na namaz nemoj dolaziti.“ „Nakon što sam ga uputio na odluke i uputstva kojih se držimo kazao je: 'Klanjaj onda ti ili mujezin za nas i dovite da nam se ovo što prije riješi. Teško Boga mi bez džamije, kao da mi fali jedna ruka!'“, kazao je efendija Sumedin, te dodao:

„Jedan džematlija, koji obilazi sve džemate u Bosni i Hercegovini, jer mu je priroda posla takva, nedavno mi piše: 'Teško, brate mili, zbog svega ovoga. Ne bojim se ničega, osim Allaha, ali kada čujem ezan da uči hoće mi srce iskočiti od tuge što ne mogu ići u džamiju. Nedostaje mi sva ona raja iz prvog saffa, ali najtužnije mi je bilo u petak. Uči ezan, ulazi pet-šest ljudi u džamiju, a ja gledam, srce puca od tuge. Molim Allaha da ovo što prije prođe, da zagrlim svoju braću, da se veselimo, da pijemo kahve, da se družimo i idemo u džamiju'.“