Od početka pandemije koronavirusa prošlo je nešto više od godinu dana. Vakcine kojima se divljanje ove bolesti može zaustaviti su napravljene, no u Bosni i Hercegovini masovne imunizacije još nema.

Naša javnost je ovih dana vrlo ozbiljno, iako uz dozu humora, reagirala na izjavu predsjednika RH Zorana Milanovića u kojoj je iznosio stav o budućim promjenama u BiH.

Preporod, kao što to naši čitatelji vole kazati, jeste dio njihovog ličnog i porodičnog te života zajednice.

Obilježavanje 9. januara kao dana RS kada je utvrđen agresivni, zločinački politički projekat – za koji je i sam Ratko Mladić ustvrdio kako ga je moguće realizirati jedino genocidom – opasno je i štetno, u prvom redu za sam srpski narod. Politika i ideologija koje stoje iza 9. januara besramno, suludo i šizofreno ignoriraju iskustvo Genocida koje s tim datumom povezuje bošnjački narod. Stoga se pred nas, Bošnjake, postavlja pitanje: treba li obilježavati 9. januar i to na svim nivoima i područjima našeg institucionalnog društvenog, vjerskog, političkog i kulturnog života kao Dan sjećanja na Genocid?

I ovogodišnje obilježavanje 9. januara kao dana manjeg bh. entiteta, u Banjoj Luci, nas suočava s različitim, međusobno povezanim moralnim i političkim pitanjima.
Ove godine najviše medijske pažnje s tog događaja je poklonjeno prisustvu Dragana Čovića, koji je je predvodio ‘delegaciju hrvatskog naroda’. Na proslavi je bio i ambasador Republike Hrvatske u Bosni i Hercegovini Ivan Del Vechio. “Legitimni” predstavnici hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i ambasador Republike Hrvatske dali su svoj obol svečanosti posvećenoj danu kada su Radovan Karadžić i Momčilo Krajišnik – osuđenici za ratne zločine i Genocid – donijeli odluku o proglašenju “Republike Srpske Bosne i Hercegovine”, a na kojoj je predsjednica RS dodijelila posthumno odlikovanje generalu Slavku Lisici osuđenom na petnaest godina zatvora zbog ratnih zločina u Hrvatskoj.
U većini komentara, osvrta i analiza ovih dana se isticalo da Čovićevo sudjelovanje na proslavi projekta u čijim temeljima su zločini nad Hrvatima i Bošnjacima, etničko čišćenje, progoni i Genocid i nije neko iznenađenje, i da je Čovićev savez s Dodikom u Banjoj Luci nastavak politike iz Graza (Boban – Karadžić) i Karađorđeva (Milošević – Tuđman) te da je na djelu udruženi politički poduhvat za podjelu Bosne i Hercegovine. U tom smislu možemo dodati pitanje: ima li sada neko kome nije jasno zašto su građani na nedavnim izborima u Bosni i Hercegovini za člana Predsjedništva izabrali Željka Komšića, a ne “legitimnog” Dragana Čovića? Uz to, mogu se postaviti još neka veoma važna pitanja. Predstavlja li Čovićevo slavljenje RS zbilja hrvatski politički interes? Da li zvanična Hrvatska stvarno želi opstanak Hrvata u Bosni i Hercegovini i šta znači lakrdija sa sudjelovanjem hrvatskog ambasadora u proslavi Karadžićevog 9. januara u Banjoj Luci?
Banjalučku proslavu 9. januara su ignorirali gotovo svi ambasadori u Bosni i Hercegovini i svi predstavnici međunarodne zajednice. Ipak se postavlja pitanje zašto međunarodna zajednica – u prvom redu EU koja je donijela i Rezoluciju o genocidu u Srebrenici – ne čini više? Odnosno, još konkretnije, zašto ne čini gotovo ništa da osudi i spriječi proslavljanje 9. januara kao dana RS zbog neustavnosti, a posebno jer se tim činom veličaju zločini, etničko čišćenje, progoni, silovanja i Genocid? Takvim pasivnim, ravnodušnim i kalkulantskim odnosom Evropska unija obezvrjeđuje Rezoluciju o Srebrenici koju je sama usvojila te potkopava vlastite pravne temelje i demokratsku budućnost.
Naravno da rezolucije o Srebrenici donesene u EU i u drugim evropskim i američkim parlamentarnim i državnim forumima i organima – kao i presude međunarodnih i domaćih sudova – imaju izniman značaj za budućnost, historijske nauke i pravni poredak u svijetu. Da se to ne obesmisli, EU bi morala odlučnije djelovati na političkoj, ali i zakonskoj primjeni rezolucija i presuda međunarodnih sudova. Ovako nema velike razlike između Dodikovog kršenja presude Ustavnog suda BiH i ravnodušnog odnosa Evropske unije prema negiranju i ismijavanju njenih rezolucija, a naročito prema negiranju i kršenju presuda međunarodnih i domaćih sudova.
Stoga se i pred nas Bošnjake, a u vezi s 9. januarom, postavlja važno i ozbiljno pitanje. Znamo da ne bismo trebali pridavati veliki značaj nekim folklornim, populističkim i nacionalističkim nastojanjima vlasti u RS i Srbiji da izbjegnu odgovornost pred svojim građanima za stvarne životne, ekonomske probleme i nevolje. Znamo, također, da je obilježavanje 9. januara kao dana RS kada je utvrđen agresivni, zločinački politički projekat – za koji je i sam Ratko Mladić ustvrdio kako ga je moguće realizirati jedino genocidom – opasno i štetno, u prvom redu za sam srpski narod. Politika i ideologija koje stoji iza 9. januara besramno, suludo i šizofreno ignoriraju iskustvo Genocida koje s tim datumom povezuje bošnjački narod. Stoga se pred nas, Bošnjake, postavlja pitanje: treba li obilježavati 9. januar i to na svim nivoima i područjima našeg institucionalnog društvenog, vjerskog, političkog i kulturnog života kao Dan sjećanja na Genocid?
Posebno stoga što nema datuma koji je fundamentalnije povezan s početkom faktičke realizacije dugo pripremanog i osmišljavanog genocida.

Budemo li dozvolili da se obredi kurbana svedu samo na hranu, trgovinu i donaciju, onda nas ne treba čuditi ako se od nas bude tražilo da na njih budu primjenjeni zakoni koji se odnose na takve poslove

„ I namaz moj, i obredi moji, i život moj, i smrt moja Allahu, svih svjetova Gospodaru, pripadaju“ El-En’am, 162.

U danima koji su iza nas, muslimani širom svijeta dočekali su i ispratili bajramske blagdane. Ovom bajramu važnost i značenje daju njegovi obredi. S druge strane, posljednjih godina upravo zbog tih obreda muslimani se dodatno stavljaju u fokus od strane onih kojima ti obredi i naši zahtjevi o proceduri njihova provođenja nisu prihvatljivi. Ne treba posebno obrazlagati niti motive, niti argumentaciju – činjenica je da živimo u vremenu kada muslimani pojačano traže način da islam i islamski propisi budu uvažavani u mjestima gdje žive.
Ovaj bajram u sebi sadržava dva važna vjerska obreda. Jedan je hadž, koji je i peti temelj vjere. Oni koji su hodočastili Sveta mjesta završili su obrede hadža, a informacije i prizori s njihova putovanja punili su medijski prostor. Drugi je žrtvovanje kurbana – koji je kao obred podsjetnik na približavanje Bogu u njegovom općem značenju, na predanost čovjeka Bogu i na proces ili put kojim je krenuo bogobojazni čovjek. U muslimanskoj tradiciji kurban se naglašeno povezuje sa služenjem Bogu i žrtvovanjem na Božijem putu, a simbolizira ga obred žrtvovanja životinje. U tom pogledu kur’ansko obraćanje vjernicima nema skrivenog značenja: „Ni njihovo meso, ni njihova krv, zbilja, ne stižu do Allaha, ali stiže do Njega bogobojaznost vaša“.
Obred ni kao simbol u muslimanskoj tradiciji ne gubi važnost – oplemenjen sadržajem društvenog aktivizma, darivanja i saosjećanja postaje vidljivi znak naše predanosti na Božijem putu. Vjernici tako simbolično svjedoče u svojoj zajednici da su se spremni žrtvovati, te da posljedice te spremnosti ostavljaju trag – korisne su ljudima. Kurbansko meso prema Kur’anu se dijeli na troje: “...od njih jedite, i još i onoga kome nije potrebno, a i onog ko prosjak je nahranite......” (El-Hadž, 36), a u predajama od Poslanika Muhammeda alejhisselam se bilježi da je, osim u izuzetnim slučajevima, preporučivao takvu podjelu kurbana – porodici, komšijama i potrebnim.
Muslimani u Bosni i Hercegovini tradicionalno u dane Bajrama žrtvuju kurbane. U zemljama kakva je naša, u kojima je naglašena socijalna neravnopravnost i žrtvovanje kurbana, očekivano, bude prilika da se vjernici pozovu da svojim kurbanima pomognu drugima i u tome nema ništa loše. Štaviše, to u zemljama kakva je naša danas, itekako ima smisla. Sam Poslanik svojim primjerom učio nas je tome. Međutim, postoji jedna dimenzija našeg odnosa prema kurbanu, koja posljednjih godina kao pojava uznemiruje vjernike jer znaju narav i svrhu kurbana, a ove godine vidjeli smo je u očitom nepoštivanju islamskih normi ophođenja prema žrtvovanim životinjama. Vjernici su svjedočili i tome da su se, suprotno propisima o kurbanu i dobroj praksi muslimana s ovih područja, te suprotno sanitarnim zakonima ostaci žrtvovanih životinja ostavljali nemarno na potpuno neprimjerenim mjestima pa i u kontejnerima za smeće. Takav način ophođenja naših roditelja i dobrih predaka s kurbanom bio je nezamisliv.
Ovakav naš odnos prema obredima, preciznije kazano prema kurbanu, sigurno je pokazatelj problema u više slojeva. Jedan od njih je progresivno odstupanje od onoga na čemu insistira islamska tradicija - halal ophođenja prema životinjama, živim bićima uopće ali i okolini. Odstupanje od halal/dozvoljenih i propisanih normi pokazalo nam se u vrlo ružnim slikama. Vjernici znaju da osiguravanjem kurbana iz svojih imetaka pomažu one koji se bave uzgojem životinja, i one koji su u potrebi i svoju zajednicu ali isto tako znaju da kurban nije samo to - meso, podrška i donacija. Je li nam u navali profanizacije religije izmakao smisao ibadetā?
Možemo ovom pristupiti tako da kažemo da su ovo ipak izgredi, izuzeci, da nisu pravilo – jer i nisu, ali naš odgovor na izuzetke trebao bi biti jasnije insistiranje na pravilu, na onom što je islamski propis – da vjernik ne skrnavi svoje obrede, dok ih provodi ne nanosi patnju životinjama i ne šteti drugima niti okolini. U suprotnom, rizikujemo da, sutra već, bude izgubljen smisao kurbana i da gledamo kako se potire i istinska narav vjerskih propisa u vezi s njim. S druge strane rizikujemo da nepoštivanjem svojih vjerskih propisa, izgubimo osnov prema kojem tražimo od drugih da uvažavaju i nas kao muslimane i obrede koje prakticiramo. Budemo li dozvolili da se obredi kurbana svedu samo na hranu, trgovinu i donaciju, onda nas ne treba čuditi ako se od nas bude tražilo da na njih budu primjenjeni zakoni koji se odnose na takve poslove. Ni u tom slučaju više neće biti važni ni naši motivi, niti argumentacija.