Printaj ovu stranu

Čitanje el-Gazalija u ramazanu

Autor: Ibrahim Kalın Juni 06, 2017 0

Gazali je dobio počasnu titulu „Hudždžetu-l-islam“ (Dokaz islama) i smatran je Mudže-ddidom ili obnoviteljem vjere, koji se, prema Tradiciji, pojavljuje otprilike svako stoljeće kako bi povratio vjeru zajednice. Gledajući sumorno stanje današnjeg muslimanskog svijeta, nije pretjerano reći da svi mi trebamo nove dokaze i obnovitelje vjere poput Gazalija da povrate naš intelektualni kompas i duhovno središte, da vrate ravnotežu između uma i srca, te da se bore protiv takvih modernih hereza kakve su El-Kaida i IDIŠ. Čitanje Gazalija u ovim plemenitim danima posta, kontemplacija i predanost, mogu nam pomoći da povratimo srednji put razuma, srca i mudrosti za koji je Dokaz islama tako naporno radio.

Ebu Hamid Muhammed el-Gazali, (1058-1111), jedan od najvećih muslimanskih mislilaca svih vremena, i dalje ostaje istaknuta ličnost pri glavnim raspravama u pravu, teologiji, filozofiji, etici i sufizmu u muslimanskome svijetu. Njegove ideje, kao i njegov životni put, mogu mnogo toga ponuditi za trenutne krize i neprilike muslimanskih društava, u vrijeme kada je njihova intelektualna vizija zakrčena, duhovni integritet narušen i kulturno stvaralaštvo podlokano.

Dolazeći iz skromne porodice, Gazali je rano bio obrazovan u religijskim i intelektualnim naukama. Njegov širok raspon interesovanja u pravu, logici, tumačenju Kur’ana, etici, teologiji i filozofiji ga je naveo da uči pred najboljim učiteljima svoga vremena, uključujući Ahmeda er-Razekanija i Ebu-l-Me‘ali Džuvejnija, poznatog kao Imamu-l-Haremejn. Prepoznatljiv po oštroumnosti i erudiciji, Gazali je privukao pažnju Nizamu-l-Mulka (u. 1092), moćnog i učenog velikog vezira turskog Seldžučkog carstva, koji je osnovao Nizamijju medresu u Bagdadu kao najbolju akademsku instituciju u muslimanskom svijetu toga vremena. U dobi od trideset i tri godine Gazali je imenovan za profesora prava i teologije na Nizamijji, otpočinjući izuzetno plodan život posvećen proučavanju, podučavanju i držanju vazova. Na vrhuncu svoje slave i naučnog prinosa Gazali se suočio s intelektualnom i duhovnom krizom. Kao što je opisano krajnje iskreno u njegovoj zadivljujućoj autobiografiji „Izbavljenje od zablude“ (el-Munkiz mine-d-dalal), počeo je da propituje vlastite motive, pa je zaključio da „moja nakana u mom javnom podučavanju ... nije bila usmjerena isključivo zarad Božijeg zadovoljstva, već je bila podstaknuta i motivirana mojom ličnom potragom za slavom i prestižom“. On je osjetio da je bio „na ivici orohnule obale i već na rubu strovaljivanja u Vatru, sem ako se ne počnem popravljati“. Ovo je bila personalna kriza najvišeg reda, dovodeći Gazalija do propitivanja ne samo njegovih moralnih nakana već i intelektualnih osnova njegovoga znanja. On je čak sumnjao u egzistenciju vanjskog svijeta i propitivao je ispravnost metoda korištenih u religijskim i intelektualnim naukama. (Njegov „metodički skepticizam“ prethodi Dekartovoj metodi ispitivanja nekoliko stoljeća. Na kraju, on se vratio reafirmirajući egzistenciju svijeta i autentičnost znanja unutar šireg metafizičkog okvira).

Vidjevši svoj intelektualni i duhovni život propalim Gazali je napustio svoj prestižni položaj, pripremio se za hadž, otišao u Damask da se nakratko nastani u Emevijskoj džamiji i otputovao u Jerusalem. Svo ovo putovanje je bilo odraz njegovog unutarnjeg putovanja pomoću kojeg nije prihvatio ništa što nije bilo zasnovano na istinskom znanju, moralnom integritetu i duhovnom ostvarenju. Gazali je vjerovao da znanje uma mora biti potvrđeno sigurnošću čistog srca. Mudrom čovjeku treba nešto više od „informacija“ i mehaničkog učenja nauka (manje ili više ono što dobijate u takozvanom današnjem „informatičkom dobu“) da živi dobrim i moralnim životom; on je shvatio da mu je potrebno znanje i mudrost. To se ne može postići bez oštrog uma i čistog srca. Kroz Božiju uputu, naporan rad i duhovnu iluminaciju, može se imati ispravan um i čisto srce za razumijevanje značenja egzistencije i našeg mjesta u njoj. Bez samoukotvljavanja u ovom fundamentalnom načelu, mogli bismo ostati izgubljeni čak i nakon čitanja na hiljade knjiga, postizanja slave, statusa i tako dalje.

Iako duboko personalna, to nije bila samo kriza jednog radoznalog uma. Gazali je osjetio da je muslimanski svijet, također, izgubio svoj kompas i da mu je bio potreban novi pravac. Da, dva osnovna izvora islama, Kur’an i Sunnet, bili su tu. Međutim, muslimani su ih morali ponovno čitati i reinterpretirati da ih za sebe načine živim naputkom. On je odbacio „slijepo oponašanje“ (taklid), jer se ne može istinsko znanje postići pukim oponašanjem. Osim toga, servilni konformizam je protiv pravog značenja vjere, koja uvijek zahtijeva nešto više od prostog prihvaćanja teističkih i pravnih formulacija. Dakle, potrebno je „potvrđivanje“ i realizacija (tahkik) da se posjeduje stvarno znanje s jedne, te istinska i iskrena vjera, s druge strane.

U ovom kontekstu, muslimanski svijet potrebuje „obnovu“ (tedždid) i „oživljavanje“ (ihja) da nadvlada sopstveni drijemež i da udahne novi duh u religijsko razumijevanje. To treba biti pokret i intelektualnog i duhovnog buđenja. S ovom idejom na umu je Gazali napisao, vjerovatno dok je boravio u Damasku, svoje najznačajnije djelo, „Oživljavanje religijskih nauka“ (Ihja ulumi-d-din) – djelo široke erudicije i ogromnog utjecaja. Ono je bilo direktan odgovor na intelektualne krize muslimanskoga svijeta: kriza je neizbježna kada je znanje fragmentirano, jedinstvo uma i srca uništeno, te kada je moralni kompas zajednice izgubljen. Na mnogo upadljivih načina, kriza s kojom se Gazali suočio u 12. stoljeću je slična onome s čime se današnji muslimanski svijet suočava.

Svakako, unutar ovog okvira, Gazali je kritikovao muslimanske filozofe platonske i aristotelijanske škole u svojemu djelu „Inkoherentnost filozofâ“ (Tehafutu-l-felasifeh), referirajući na „inkoherentnost filozofâ“ radije negoli na zabludu i time potpuno odbacivanje „filozofije“, što je prilično pametno i važno razlikovanje. On je smatrao da su El-Farabi i Ibn Sina, dvije glavne figure platonsko-peripatetičke tradicije, pogriješili u svome pokušaju da islamiziraju grčko-helenističku filozofiju i da nisu postupili pravedno ni prema zahtjevima razuma, niti principima objavljene religije. Oni su rizikovali da prekinu ontološku i duhovnu vezu između svijeta stvaranja i Boga kao Stvoritelja, Održavatelja i Milostivog. Smatrao je da je aristotelijanska filozofija pretvarala Boga u kozmološki princip bez religijske i metafizičke istine, lišenog lične privrženosti – regulatorni princip kojem se ne možemo moliti i s kojim ne možemo razgovarati.

Gazalijeva kritika filozofije je bila kako intelektualna tako i politička, zato što se odnosila na korištenje filozofije fatimijskih vaiza za promicanje njihove političke agende. Uprkos njegovoj razornom napadu na filozofe, međutim, Gazali je potajno uveo logiku i filozofiju, te pripremio teren za novu gazalijansku sintezu eš‘arijske filozofske teologije i sufizma – sinteza u kojoj logika i transcendencija, um i srce, znanje i vjera, propitivanje i privrženost idu ruku pod ruku. Ovo epistemičko jedinstvo se vidi posvuda u Gazalijevim djelima, od prava do teologije i sufizma.

To jedinstvo, koje je suštinski izvedeno iz Božanskog jedinstva (tevhid), također otkriva unutarnje značenje i istinski značaj stvarî kojima se zdrav um i iskreno srce treba posvetiti. Tako, u pravu, Gazali je postavio temelje onoga što će kasnije postati poznato kao „mekasid“ gledište, to jeste, cilj(evi) zbog kojeg/ih se donose pravni propisi. Isto vrijedi u duhovnom domenu kojim smo pozvani da vidimo dalje od pojava i da shvatimo unutarnje značenje realnosti, i u našim dušama i u obzorju. To nam omogućava da vidimo svijet kakav on uistinu jeste: ne negirajući njegovu egzistenciju i duhovni značaj, niti ga apsolutizirajući. Za svaki „sud“ (hukm) u pravu ili filozofiji, postoji mudrost (hikmet) iza njega, a ona je krajnji cilj zdravog razuma i samilosnog srca, da se otkrije i živi po njoj.

Gazali je dobio počasnu titulu „Hudždžetu-l-islam“ (Dokaz islama) i smatran je Mudžeddidom ili obnoviteljem vjere, koji se, prema Tradiciji, pojavljuje otprilike svako stoljeće kako bi povratio vjeru zajednice. Gledajući sumorno stanje današnjeg muslimanskog svijeta, nije pretjerano reći da svi mi trebamo nove dokaze i obnovitelje vjere poput Gazalija da povrate naš intelektualni kompas i duhovno središte, da vrate ravnotežu između uma i srca, te da se bore protiv takvih modernih hereza kakve su El-Kaida i IDIŠ. Čitanje Gazalija u ovim plemenitim danima posta, kontemplacija i predanost, mogu nam pomoći da povratimo srednji put razuma, srca i mudrosti za koji je Dokaz islama tako naporno radio.

S engleskog preveo: Haris Dubravac