Takav suživot vladao je sve do 15. stoljeća kada Iberijski poluotok zauzimaju kršćani. Oni protjeruju muslimane sa tih prostora, dok jevrejima postavljaju ultimatum da se isele sa otoka ili prihvate kršćanstvo. Izvjestan procenat jevrejskog stanovništva prihvata kršćanstvo dok se ostali odlučuju za prisilnu seobu.
Poznati dekret iz Granade odredio je takvo postupanje sa jevrejima, a donijeli su ga 31. marta 1492. godine takozvani „katolički kraljevi“, Ferdinand II i Izabela I. Na osnovu dekreta, svi koji se odluče na seobu mogli su ponijeti sa sobom sve osim zlata, srebra i novca. Onima koji su konvertirali na kršćanstvo bila je zagarantovana sigurnost. Nažalost, to se nije pokazalo tačnim jer su i konvertiti ubrzo protjerani ili pogubljeni. Veliki broj španjolskih jevreja (sefarda), utočište je našao na porostorima tadašnjeg Osmanskog carstva. Granadski dekret formalno je povučen tek 1968. godine na Drugom vatikanskom saboru. Vlada Španjolske je 2014. godine donijela zakon koji omogućava dvojno državljanstvo potomcima sefarda, kako bi se na taj način „iskupili za sramne događaje iz prošlosti države“.