Preporuka za čitanje - Lana Bastašić „Uhvati zeca“

Autor: Mirzet Hamzić Juni 10, 2019 0

(stidljiv pogled na ratnu Banja Luku)

Prvi roman mlade spisateljice Lane Bastašić, rođene u Zagrebu, dio života provela u Banja Luci sa adresom u Barseloni, kao rijetko koji prvijenac izazvao je pozornost i ocjene književne kritike koji su zamalo doveli do, nekad, prestižne NIN-ove nagrade (roman je ušao u finalni krug).

Jedan od dva fabulativna toka romana vezan je Banja Luku u godinama agresije i donekle detektuje dio onog što se u ovom gradu dešavalo.

U brojnim ocjenama koje su se pojavile po izlasku ovog djela akcenat je stavljan uglavnom na stilski postupak (ne mislimo ništa loše o tome):

Luis Kerol i Elena Ferante u potrazi za belim zecom susreli su se u Zemlji čuda na brdovitom Balkanu. Nema tako crne noći kao one kroz koju kao kroz fantazmagoriju putuju dve bivše prijateljice u priči poput prosutog mastila raširenoj belinom papira. Gotovo kao Alisino spuštanje u utrobu sna, roman Uhvati zeca formira Rošrahovu mrlju sećanja na jedno detinjstvo, prijateljstvo, jednu ljubav i jednu zemlju. (Jasmina Vrbavac)

Roman Uhvati zeca govori o tome kako je biti žena neprekidnog tranzita, lutanja između prinudnih, dodijeljenih domova i onih imaginarnih koje same gradimo i ponovo osvajamo. Roman govori prvenstveno o ženskom prijateljstvu, što je itekako zahtjevan zadatak, potrebno je mnogo vještine kako pisati o ženi, kako stvoriti ženski identitet, bez da je on odbljesak nekog muškarca, nego da taj identitet postoji sam za sebe. (Mirela Hadžić)

U romanu Uhvati zeca Lane Bastašić ova dualnost pomirena je na najbolji mogući način. Prvo, odabran je atraktivan centralni motiv, sa kojim se periferni prepliću opravdanim redosljedom, dajući ritmu novi impuls baš kad pomisliš kako će da splasne i raspline se u detaljima. Drugo, stil i pristup naraciji otkrivaju talenat (što se mora istaći, imajući u vidu da se radi o romanu-prvijencu), kao i stečenu sposobnost da se obimna građa uobliči tako efikasno, da za naknadna preispitivanja teško da ima mjesta. (Sara Radojković)

Zanimljivo, ni u jednom književno-kritičkom prikazu (nama dostupnom a ima ih, za prvu knjigu, neobično puno) nemamo pozivanja na roman Sara i Serafina Dževada Karahasana koji je zasnovan na latinskoj frazi nomen est omen (ime je znak) jer dramatičnost šta u različitim povijesnim okolnostima znači biti Sara a ne Serafima (Drugi svjetski rat) na izvjestan način (sa manjim intenzitetom) ponavlja se u Banja Luci u periodu nesankcioniranih ubistava i etničkog čišćenja. Porodica Begić (majka sa dvoje djece, otac mlad umro) postaje Berić, Lejla i Armin Lela i Marko što ih ne spašava (kao što Saru spašava što je Serafina) jer poodrasli dječak Armin (iako Marko) misteriozno nestaje a Lejla (Lela) izvrgnuta je neprestanim poniženjima:

Dejan, Rade, Miroslav, i Aljoša. Počeli su da te zadirkuju čim si promijenila ime. Izduvali bi sline u istrgnutu stranicu, a onda je zgužvali i bacili na tvoja leđa. Na poleđini tvoje sveske iz srpskog izrezbarili su neravni krst i napisali četiri ćirilična slova S u njegove ćoškove.

Za Armina:

Bila sam uvjerena da ću negdje vidjeti Armina, da ću biti ta koja će ga pronaći i vratiti. Kao da nije sam znao put do kuće. Tad još nisam htjela da priznam da je naš grad bio suviše mali za tako nešto. Tamo se ljudi nisu mogli izgubiti. Samo su nestajali.

Poslije romana Četvorolisna djetelina Radmile Karlaš koji djelomično otvara pitanja zločina u Prijedoru, Uhvati zeca Lane Bastašić je djelo koje stidljivo zaviruje u Banja Luku u njenom (koliko znam) najnečasnijem historijskom periodu.

Nemamo iluzija da će drugi kazati nešto više o bestijalnosti sprovedenoj u bosanskim gradovima (mada bi ljudki bilo vratiti dug Ivanu Goranu Kovačiću i Skenderu Kulenoviću) ali hoćemo za svako umjetnički kazano slovo, vezano za navedeno, kazati - hvala.

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro