Nana Rahmana priča unuku Tariku o generacijskom sastanku prve idruge generacije Ženske medrese

Autor: Rahmana Perva Juli 23, 2019 0

Nane i unuci: Nana Rahmana priča unuku Tariku o generacijskom sastanku prve idruge generacije Ženske medrese u Sarajevu

Petnaestog juna održan je generacijski sastanak prve i druge generacije ženske Gazi Husrev-begove medrese. Sastanku su prisustvovale i profesorice Subhija Hadžimejlić i Sabaheta Ahmetagić. Prva generacija završila je Medresu 1982. godine, a druga 1983. godine.

Dragi moj unučiću, Tarik, te godine je rođena tvoja mama Lejla. Dok ovo pišem ti imaš devet i po godina. Kad si bio mali bio si moj mali princ, a sada si nenin veliki momak. Ti sada možes da razumiješ i malo ozbiljnije teme. Još dok si bio mali počela sam ti pričati najljepšu bajku, ali istinitu. Pričala sam ti o učenicama, profesorima, vaspitačicama Ženske medrese. Iako si bio mali pažljivo si slušao, a tvoja nena je te priče objavila u "Preporodu", kako bi i drugi tvoji vršnjaci mogli da uživaju u čitanju istinite bajke. Pitaš me šta je to istinita bajka. Bajka je priča u kojoj se dešavaju neke lijepe stvarii događaji isto kao u mašti i snovima. Uglavnom se završavaju sa sretnim krajevima. Unučiću moj, i ovo trebaš da znaš. Bajke su izmišljene i napisane iz bujne mašte njenog autora. Ovo o čemu ti ja pričam toliko je lijepo i gotovo nestvarno kako se ljudi mogu voljeti, družiti, pomagati, brinuti u ime Allaha, a ne u ime nekog interesa.Ti ljudi i žene su Gazinovci. Vjerujem da je vakif Gazi Husrev-beg, da mu Allah podari lijepi Džennet, kad je sagradio Medresu proučio dovu i zamolio dragog Allaha, dž. š., da, ko god da dođe u tu školu i završi je, u srcu dobije neki pečat bratsva, vezanosti i međusobne ljubavi i razumijevanja ma gdje živjeli i boravili. Ja to tako osjećam i mislim da sam u pravu. To nema ni u jednoj drugoj školi. Zato je Medresa posebna. Jedan od razloga povezanosti i ljubavi među nama je i boravak u internatu. One najlješe tinejdžerske godine tu su provedene.Tu su se sanjali snovi o ljubavi i životu. Bilo je i prolivenih suza. Bilo je tu i dosta rada, učenja i raznih aktivnosti i obaveza. Gazonovci, momci i djevojke, oslanjajući se na Allaha, stoički su izvršavali i podnosili obaveze i bili kao vojska koja je zajedničkim snagama mogla sve poteškoće da prebrodi. Nenina je želja da ti, Tarik, i tvoj brat Zejn budete Gazinovci, a kasnije hafizi i doktori. Ovo je moja želja, ali neću se protiviti tvojim željama koje će dolaziti kako budeš rastao. Budi ono što ti voliš, a tvoja mama i ja učit ćemo dovu Allahu i moliti Ga da budeš uspješan, da te Allah čuva i uputi na pravi put i da nam budeš zdrav i sretan. Dobro slušaj roditelje. Božiji Poslanik je rekao: "Džennet je pod majčinim nogama." To ne znači da je Dzžennet ispod njenih stopala, nego da budeš dobar i poslušan sin, da voliš i slušaš svoje roditelje, a posebno majku. Jedne prilike pitali su ashabi Božijeg Poslanika ko je najzaslužniji za pokornost i poslušnost poslije Allaha, dž. š., Pejgamber je tri puta odgovorio majka, a četvrti put otac. Vidiš koliki je značaj i veličina kod Allaha biti majka. Zato voli Allaha, Pejgambera i svoje roditelje. Roditelji će te blagosiljati i proučiti ti hajr dovu koju će Allah primiti. Tako će ti, Tarik, cijeli život biti lijep. Vidiš kako je lijepa naša vjera i kako nas dragi Allah voli. O tome su nena i tvoj dedo Bajro učili u Medresi.

Već ti rekoh da je bio održan generacijski sastanak i da ću ti o tome pričati. Ali, malo se udaljih od teme. S razlogom sam to učinila da bolje razumiješ ova naša druženja i sestrinsku ljubav među nama.

Pričala sam ti o tome da je u mom razredu bilo djevojaka iz raznih krajeva bivše Jugoslavije. Tako se zvala država u kojoj smo živjeli. U našem razredu bila je i Šerizate Zaiti iz Tetova (Makedonija). Ona je bila povod ovom generacijskom sastanku. Iako sam, Tarik, uvijek imala obaveza, briga, iskušenja i, dakako, lijepih stvari u životu, ja sam, uvijek, ostavljala prostora i za druženja i kontakt sa svojim kolegicama, sestrama. Dok smo bile u školi one su mene izabrale da im budem predsjednik razreda. Vjerovatno sam tu dužnost previše ozbiljno shvatala pa to pokušavam i danas da budem. Mala šala, Tarik moj.

Sa mnogim kolegicama bila sam u kontaktu, a nisam imala informaciju šta je sa našom Šerizatom. Raspitivala sam se preko prijatljice Dževrije koja živi na Kosovu. Ona mi je pomogla da stupim u kontakt s njom. Prvog muharrema zazvonio mi je telefon. Plačnim glasom javila se Šerizate. Rekla mi je :"Je li to Rahmana Halilović?" Odgovorila sam: "Da". Pitaš me odkud Halilović? Šerizate i ja nismo se  ni vidjele, ni čule 37 godina i zato ona nije znala koje je moje udato prezime. Pitala me kako sam i kako su i gdje su ostale naše kolegice, jesmo li sve preživjele rat. Odgovorila sam joj da smo sve žive i zdrave, izuzev Emine Hodžić - Pašić iz Srebrenice koja je kao šehid poginila u agresiji na BiH 1992. – 1995.. Šerizate je malo plakala i nastavile smo razgovor. Rekla mi je da će taj prvi muharem i novu godinu pamtiti kao najljepšu u svom životu. Rekla je da će moliti dragog Allaha da joj ispuni želju da dođe u Sarajevo, da nas vidi. Kaže da će to za nju biti velika radost gotovo kao otiići na hadž. Pozvala sam je i rekla da bude moja gošća. I da ću tada obavijestiti i ostale kolegice sa kojima sam u kontaktu. I pokušati da organizujemo generacijski sastanak prve i druge generacije.

Allah je milostiv. Ispunio joj je tu želju. Šerizate me telefonom obavijestila da će doći u Sarajevo sa mužem Samijem i da će ostati pet dana. I da su obezbijedili prostor gdje će boraviti. Radosnu vijest proslijedila sam kolegicama. Zamolila sam kolegice Neziru i Igbalu da mi pomognu u tome. One su to rado učinile na čemu sam im zahvalna. Iz druge generacije pozvala sam Habibu Šišman i zamolila je da obavjesti kolegice iz svog razreda o generacijskom sastanku. Bila je vrijedna. Učinila je kako smo se dogovorile na čemu sam i njoj zahvalna. Telefonom sam obavijetila upravnika medrese Dževada Pleha o našem generacijekom sastanku. Zamolila sam ga da nam ustupi prostor u ženskom odjeljenju Medrese. On je tu ideju srdačno podržao i rekao da imamo na raspolaganju dnevnu sobu i boravak i da ćemo biti počašćene kahvom, sokom, voćem, kadaifom. Pitao me za broj i znam li koliko će nas biti da nam i ručak obezbijede. Zahvalila sam se i rekla da ne znam koliko će nas biti i da nema potrebe za ručkom. Zajedno ćemo negdje otici da ručamo. Dževad je rekao da one učenice koje dođu iz daleka, a nemaju gdje boraviti, mogu i spavati u internatu Medrese. Puno smo mu zahvalne na svemu tome. Takvi ljudi su Gazinovci. Pomažu, a za uzvrat ne traže ništa.

Generacijski sastanak je održan u petak 15. juna ove godine. Na početku je Šerizate proučila ašere i svojim glasom izmamila dosta suza radosnica. Atmosfera je bila opuštena. U zraku se osjećala neka radost i razdraganost. Razgovor smo počele riječima "Hej, cure”, tako smo se međusobno nazivale dok smo bile učenice. Sad, kao nane i nene koristimo te riječi, jer u svima nama je ostao onaj veseli mladalački duh.

Prisjećale smo se raznih dogodovština iz šskolskih klupa. Pošteno ću ti, Tarik, iataknuti kolegicu iz druge generacije Melihu Omerspahić. Suze su nas zalile od smijeha slušajući o njenim dogodovštinama iz njenih đačkih klupa. Moja kolegica Nezira je jedinstvena. S njom sam 4 godine sjedila u klupi i u spavaoni nam je krevet bio do kreveta. Ona je toliko dobra, duhovita, pozitivna, brižna i osjećajna. Uvijek se trudila da svojim dosjetkama i šalama otjera tugu od svih nas. A takva je i danas ostala. Ona je znala biti i tužna, a svoju bol skrivati od drugih. Ja sam pokušavala da joj budem rame za plakanje, ali ona je i mene štedila od toga. Bila je puno vezana za roditelje, a posebno za majku pa je razdvojenost od njih teško podnosila.

Mi smo, Tarik, našim roditeljima pisale pisma. Tada nije bilo mobitela. Nezira je znala napisati dugačka pisma. Često su  bila pokapana suzama, a i tinta bi bivala razmazana po napisanim stranicama. Pisala je o tome koliko ih je poželjela i kako joj je teško bez njih. To tintom umrljano pismo je ostavljala u knjigu i sutradan bacala u smeće. Ne bi ga poslala roditeljima, jer nije željela da ih nasikira. I ja sam, Tarik, baš kao i ona znala biti tužna i često sam plakala. Babo mi je umro kad sam bila treći razred Medrese. Mi smo bile drugačije od današnjih generacija.

Svoju bol smo skrivale u sebi. Kad bismo plakale tražile smo neki kutak gdje nas niko ne vidi. Kad sam bila prvi razred napisala sam pismo bratu koji je radio u Sloveniji. On je tada tamo radio. I sad pamtim jednu rečenicu iz tog pisma zbog koje su me htjeli ispisati iz Medrese: "Sarajevo je veliki i lijep grad, ali za mene pust". Brat je pokazao pismo mojim roditeljima, plakao i molio ih da me vrate kući, jer je dobro znao šta je to tuga i čeznja za porodicom. Vrlo mlad je otišao u Sloveniju da radi. Vrijeme je učinilo svoje. Bilo je onako kako je najbolje. Ja sam ostala u Medresi i zavrsila je. Elhamdullilah.

Naumpadne mi,Tarik, onaj hadis u kojem je Božiji Poslanik rekao da nekada mislimo da je za nas nešto dobro, a ono nije, a nekada mislimo za nešto da je loše za nas, a ono se ispostavi da je to bilo dobro. Allah najbolje zna. Zato se, uvijek, treba Allahu obraćati i na Njega se oslanjati.

U Medresi sam pronašla veću porodicu sestara koje sam zavoljela skoro kao da su mi rođene sestre. Na um mi padne rečenica rahmetli majke koju nam je kao djeci govorila dok smo bili mali. Govorila je kako je čovijek kao vrba, gdje god da ga bacis on se tu brzo uklopi i pusti svoje korjene. Tarik, i vrba je stablo koje se vrlo brzo omladi i pričvrsti za novo tlo. Vidim da su ti oči zasuzile. Preći ćemo na nešto veselije. Da ti napomenem da u bajkama ima i tužnih stvari, ali da su im završeci sretni.

Na generacijskom sastanku prve i druge generacije učenice su oživljavale uspomene o profesorima Medrese, a posebno se odvojilo vrijeme gdje se sa puno poštovanja, divljenja i zahvalnosti govorilo o direktorici rahmetli Zehri Šoše. Imala je dobre pedagoske metode koje je koristila u odgoju i obrazovanju medresalija. Bila je i ostala veliki autoritet kod svih nas. Kolegica Suada Zvekić nas je podsjetila na jednu njenu rečenicu koju je napisla na tabli kada je jedna grupa učenica prolazila kroz teška iskušenja. Tu rečenicu napisanu na tabli vrijedna naša Zumreta Djedović je slikala i sačuvala. Evo ja ti u cijelosti prenosim."Ne očajavaj, kad pravda plače, zlo i kad pobijedi nije jače." 06. 05. 1981-Zehra Šoše.

Direktorica nas je učila kako da se organizujemo i nosimo sa životnim poteškoćama. U znak zahvalnosti mi smo se dogovorile da direktorici i našim vaspitačicama proučimo hatme. Hatmu smo proučile i našoj Emini Hodžić - Pašić i Hami Memiš iz druge generacije. Tarik, pošto je danas tehnologija dobro razvijena, sve moje kolegice imaju mobitel. Oformile smo grupu na viberu tako da smo u stalnom kontaktu. Razmjenjujemo slike, muhabetimo, šalimo se, družimo i to nas čini srtenim. Mi smo kao jedna velika porodica. Na viberu je prilično aktivna Hatidža Hozdić iz Bihaća. Ona je u penziji i ima malo više vremena za druženje i dopisivanje. Hrabra je to žena, veselog duha, žena koja se ne predaje. Iako je izgubila muža, operisala srce i imala drugih zdravstvenih problema ona to sve stoički podnosi, ne pada u depresiju i neplaši se. Čvrsto vjeruje da će seliti sa Ovog svijeta kad Allah odredi, a ne kad drugi predviđaju. Sve ti ovo pričam iz razloga da izvućeš pouku i uvidiš šta znači biti vijernik, gazinovac i slijediti put Kur'ana i hadisa. Sve što je Allah naredio, naredio je zbog toga što je to nama potrebno, a što je zabranio opet zbog nas da bi nas zaštitio. Allah je savršen i njemu ništa nije potrebno. Ko se uhvati za Allahovo uže na Dunjaluku provest će život u ljepoti i rahatluku. Poslanik je rekao da je vjrnik uvijek na dobitku, kad ga zadesi nešto lijepo on se zahvali Allahu i bude nagrađen za to, a kada ga zadesi neka poteškoća on se strpi, osaburi i opet bude nagrađen.

Vidim, Tarik, da sam malo oduljila sa ovom pričom, ali samo još ovo da ti kažem. Hamida Alibašić iz Travnika predložila nam je da kroz tri godine, aBd, ponovo organizujemo generacijski sastanak, jer tada će biti 40 godina od završetka Medrese prve generacije. Sve smo podržale tu ideju i molimo dragog Boga da budemo žive i zdrave i da se ponovo okupimo. Tarik, idi malo odspavaj i odmori se. Pažljivo si slušao ovu priču, nadam se da si nešto novo i naučio. Nena ti je zahvalna na tome.

 

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro