Čitajući Svetlanu Aleksejevnu - Čija bol zaslužuje Nobela?

Autor: Mirzet Hamzić Septembar 27, 2019 0

Na nagovor prijatelja čije znanje više cijenim nego što poštujem njegov karakter, čitao sam Svetlanu Aleksejevnu. Knjige pomenute nobelovke nije ih bilo teško naći jer je izdavačka kuća Laguna pažljivo ispratila djela koja je napisala.
Nisam bio oduševljen. Najprije sam čitao Rat nema žensko lice, pa Černobiljsku molitvu, pa Posljednji svjedoci i napokon roman (ili već šta) Limeni dječaci.
Nisam bio oduševljen. Skontao sam fol i, primjera radi, već poslije desetak kazivanja žena učesnica Drugog svjetskog rata u djelu Rat nema žensko lice, ma koliko sudbine bile bolne i ekspresivne, prestaju biti zanimljive za vrstu čitalaca kojima pripadam. Ne želeći osporavati vrijednost autorice, učinilo se da se radi o nekom ko je prepoznao ogroman prostor u turbulentnim vremenima u SSSR-u (Rusiji) i iz toga izvukao zanimljive priče. Fenomeni su dobili novu, zanimljivu i zahvalnu dimenziju.
Onda sam se sreo sa djelom Limeni dječaci.
Neposredno prije tog romana čitao sam kolumne Umberta Eka Pape Satàn Aleppe u kojima je, u veoma širokom zahvatu, u dužem vremenskom periodu, tretirao pitanja savremenog svijeta. Na jednom mjestu (kolumna Lagati i pretvarati se) ovaj, jedan od najvećih umova posljednjih 54 godine (sasvim razumljivo govorim o vlastitom skromnom čitalačkom iskustvu) kaže u ocjeni italijanske čitalačke publike da kada izvjesno djelo pređe 10.000 primjeraka to prestaje biti predmetom ozbiljnijeg čitanja.
Upravo na tu vrstu publike (preko 10.000) mislimo kada skrećemo pažnju na perspektivu iz koje kazano djelo Limeni dječaci. Nećemo biti pretjerano kritični i kazati da Aleksejevna cilja upravo na njih.
Prenemažući se nad sudbinama vojnika i njihovih porodica koji su satirali nedužni narod Avganistana, čitalac, ponesen sugestivnošću autoričina kazivanja, počinje (i nastavlja) sažalijevati te ljude i njihove porodice. Kako to nalažu kič i pojačana sentimentalnost (vrlo često jedno drugo ne isključuje, kako upozorava Milan Kundera), čitalac ostaje zakovan jednosmjernim pogledom koji vidi tužnu rusku sudbinu. Petnaest hiljada Rusa stradalo je na tuđoj a sto pedeset hiljada Afana na svojoj zemlji.
I obično, kako bi to nalagala iskonska pravda, umjesto osude i prezira, ruski vojnici u Afganistanu dobivaju čitalačku simpatiju. Dobro, kroz sažaljenje.
Na taj način udaljavamo se od suštine. Ona je sadržana u činjenici da su Afgani nemilosrdno ubijani. Žene silovane, djeca satirana, odrasli neselektivno ubijani... U svojoj zemlji, da budemo patetični, na vlastitom pragu. Imajući naspram sebe moćnu (i nemilosrdnu) armiju, Afgani nisu poklekli. Potpuno svjesni gubitaka, pružili su otpor jer ponos im nije dozvoljavao da stranci ponižavaju narod kojem pripadaju. Branili su se hrabro, nepokolebljivo, herojski. Jesu li okupatore trebali dočekati cvijećem, nuditi ima kćeri i sestre?
Da su to radili možda bi dobili i pokoju stranicu u ruskoj literaturi.
Da krajnji nemoral nije ušao u svaku vrstu ljudskog djelovanja samo bi otpor Afgana zaslužio stranice literature ovjenčane Nobelovom nagradom. Ovako, floskulama tipa da je riječ o antiratnoj literaturi, da je bol svake majke zapravo univerzalni bol, i da je ljudska patnja patnja svih dobrih ljudi svijeta neprestano nas uvodi u zamku u kojoj nema imenovanja.
A zločin je zločin. Ubica je ubica. Zločincu treba zabraniti pravo na riječ. On je svoje rekao. Zar je slika silovane afganske djevojčice manje vrijedna od slike ruskog vojnika koji leti u zrak jer mu je oklopno vozilo (u tuđoj zemlji, uništavajući ljude) naletjelo na minu?
Prestanimo se zamajavati.
Stavimo makar napomenu: Riječ je o knjizi u kojoj se opravdava zločin. Može se poslije toga govoriti o spisateljskom umijeću, detektovanju onog što druge vrste teksta ne uspijevaju i tako dalje i tako dalje...
Neću se začuditi ako sutra NIN-ovu nagradu ponese roman o patnjama majke čiji je sin zgazio tek rođenu bebe u kampu UN-a Potočari, pogodio iz snajpera dječačića u Sarajevu, ispalio granatu koja je na Tuzlanskoj kapiji pobila bošnjačku mladost, potpalio kuću u kojoj su izgorjeli višegradski Bošnjaci...
Bit će to, po ocjenama kritičara, humanista, antiratni krik koji bi trebao spriječiti ponavljanje istog. Ah, ah, ah...
Kakva je to majka koja odgoji monstruma, koja ga isprati da donese orden heroja, da na tuđoj krvi i tuđoj muci stekne glasovitost...
Nije li mudra i dalekovida Margaret Jursenar davno uzdahnula ...ima majki i majki.
Zato, zgražam se muke u koju zapada monstrum i svaka bol koju prouzrokuje njegova muka. Kada bi raščistili s tim bilo bi i manje tuge majki, bilo bi manje boli onih koji šire ljubav, razumijevanje, solidarnost...
Ne, nemam iluzija. U svijetu kakav jeste, u svijetu kakav će biti, zločinci će ostati zločinci, a oni koji su ih proizveli bit će tema literature. Glas žrtve se neće čuti.

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija