Kako su ubili Hasana Kikića

Autor: behar.hr Januar 20, 2016 0

Sjećanje Skendera Kulenovića na pogibiju književnika Hasana Kikića

 

I ma tu toliko pojedinosti. U strahu sam da će mi ovako u razgovoru promaći mnoge koje bi možda kazivale više od svega što ću pokušati da ti ispričam. Sjećam se vrlo dobro, jedne nedjelje sastao sam se u Zagrebu u jednom bifeu (“Bosna” se zvao) sa glumcem Salkom Repkom i svojim dugogodišnjim prijateljem Hasanom Kikićem negdje oko deset sati prije podne

Odmah mi ispod glasa rekoše, u čudu, kako ne znam strašnu vijest da su Hitlerove armije upale u Sovjetski Savez. Možeš misliti kako mi je bilo, kao dugogodišnjem komunisti. Ali smo sva trojica ipak bili vedri; vjerovali smo u snagu Crvene armije, kao i stotine i hiljade komunista u našoj zemlji.

Bio sam spreman da poslušam Partiju u svemu. Bila je jedna kombinacija da ostanem u Zagrebu i budem urednik ilegalnog “Vjesnika” koji je bio u planu da se pokrene, no da ti sada ne duljim o tome kako je proteklo to vrijeme do mog odlaska u partizane.

U Zagrebu je bilo mučno, o tom bih mogao čitavo poglavlje napisati. Plava svjetla noći, policijski časovi, ulice zelene od Nijemaca, i žute od ustaša, svaki dan plavi plakat s imenima strijeljanih. Među njima bilo je i mojih poznanika i prijatelja. Jedne noći zatutnjaše kamioni. Te noći u Kerestincu, gdje su bili zatvorenici, komunisti su uspjeli da poubijaju ili povežu stražare i da iziđu napolje. Kamion koji je iz Zagreba trebalo da dođe i da ih prebaci na slobodnu teritoriju nije stigao, te ih je većina bila opkoljena i poubijana. Među njima i moj brat Muhamed, slikar, sa grupom travničkih radnika, koje su ustaše odmah po ulasku u Travnik bile potrpale u kamione i prebacile u Kerestinac.

Nisam više ovo mogao gledati i slušati. I da nisam bio komunist, otišao bih u partizane. Kako je drug s kojim sam održavao vezu iščezao, nije mi bilo druge nego da se sam snalazim. Hasan Kikić je kao domobranski satnik bio prebačen u Sanski Most. U Zagrebu su mu ostali supruga i sin. S vremena na vrijeme Hasan je dolazio kući. Rekao sam mu da sam odlučio da idem u šumu. Pričao mi je da će mi nabaviti propusnicu do Sanskog Mosta preko jednog svog prijatelja tamo, tajnika kotarskog predstojnika, od koga saznaje sve ustaške i talijanske namjere i obavještava o njima partizane, a taj nam čovjek i inače čini mnoge dragocjene usluge.

Tako mi jednog dana Anka, Hasanova supruga, dade propusnicu do Sanskog Mosta, iz koga je trebalo da se prebacim u Grmeč. Za svaki slučaj, zamolim još Anku da mi za Hasana napiše pismo u kome će reći da me šalje po mast. Tako sam sjeo u voz, bio je novembar mjesec, i krenuo.

Imao sam uza se i legitimaciju rezervnog artiljerijskog potporučnika. (I to bi ti bila duga priča kako je moja baterija u aprilskim danima 1941. branila Banju Luku od okupatorskih aviona. Neka ostane za drugi put.) U onome darmaru domobranska komanda nije stigla da izda legitimacije rezervnim oficirima, pa je jednostavno na stare jugoslovenske udarila svoj žig, naravno samo Hrvatima i Muslimanima. Tako smo i Hasan i ja dobili takve legitimacije. Ta legitimacija i Ankino pismo – osjećao sam se prilično sigurno, ukoliko se čovjek tada uopće mogao osjećati sigurno.

U vozu do Prijedora naslušao sam se svakakvih priča i nagledao svakakvih scena. Sjećam se, uđe na jednoj stanici jedan sa crnim šeširom, preznojena i zaduhana slota mesa, psuje srpsku majku, pokazaće oni njima, za sav ovaj nered i gužvu krivi su srpski cigani. Pred Prijedororn se voz nešto duže zadržao.

U mom kupeu sjedi nekakav sa harmonikom, stalno svira i pjeva sevdalinke. Napolju je nešto tresnulo, neko viknu “partizani”, a moj ti harmonikaš baci harmoniku, pa pod klupu. Tako sav vagon polegao, ko po podu, ko po klupama, ja jedini na prozoru – da ih vidim i da im mahnem; a u meni najviše misao – evo mi sreće, priključiću im se odmah! Partizana, međutim, nije bilo, i moj ti se harmonikaš poče da izvlači ispod klupe, uz opštu smijuriju. Neko viknu:

- Što im sad ne zasvira malo, more biti ostavili bi ti harmoniku!

U Prijedoru, kao što znaš, putnici za Sanski Most presjedaju u Šipadov voz. Šećem stanicom. Voza nikad. Dodijalo mi već, i uđem u stanični bife, poručim rakiju. Uzbuđen sam, mijenjam život, idem u nepoznato, trebalo bi se dobro koncentrisati pa da čovjek autentično opiše ta psihička stanja.

Stojim kod šanka, ugledah kroz širom otvorena vrata, koja iz bifea vode u restoran, veliko društvo za sastavljenim stolovima. Sjede ustaški i domobranski oficiri i jedan civil u fesu, okrenut mi leđima. Slučajno se nešto okrenu i on, poznadoh ga. To je jedno blagoglagoljivo ustaško piskaralo još prije rata, zna me lično, s njim sam u nekim sarajevskim listovima vodio oštru polemiku. Smaknuh mu se s vida, iskapih i platih rakiju, pa na vrata, zaklonim se iza staničnog ćoška i virim. Nema ga. Znači, nije me prepoznao, valjda zato što sam sada nosio brkove, ili je možda pijan. Inače, digla bi se ovdje hajka na mene. Napokon dođe sanski voz, i u onoj gužvi putnika jedva se ukrcah s koferom. Preko puta mi sjedi njemački oficir. Gledam ga; da znaš kud sam krenuo, kažem u sebi. Izvadim da jedem, ponudim ga narandžom, on samo bradom odbi. Što ti je ovo bilo potrebno, kažem u sebi. Bilo je dogovoreno da me u Sanskom Mostu na stanici dočeka Hasan.

S gomilom svijeta iziđem pred stanicu, spustim kofer i tražim ga očima na sve strane – nema ga. Šta ću sad, sad mi valja ići u komandu i tamo ga tražiti. Ništa, otići ću u hotel i tu se raspitati za njega. Sav se već svijet razišao, ostao samo ja i jedan u crnom kaputu; fes, naočare, stoji, gleda u mene. Poče mi se primicati. Priđe, upita me:
- Gospodine, jeste li vi Skender Kulenović?
- Jesam.
- Haj sa mnom. Ja sam Slobodanov. Poslao me Slobodan. (To je bio Hasanov pseudonim.)
- Pa kako poznade?
- Po opisu. Visok, brkovi.
- A šta bi bilo da me nisi poznao? Nikog živog ovdje ne znam!

Ne sjećam se da li mi je išta na to odgovorio. U hodu primijetih da je grbav. (Sreo sam se poslije s njim u partizanima, i tad saznao da se zove Hazim Bilalbegović.) Dovede me u neku zgradu, i ne gledam šta je ta zgrada, da mi je samo ugledati Hasana. Kad uđosmo u jednu prostoriju, tu Hasan, s njim nekoliko ljudi, ne gledam ih, gledam samo njega. Kad me ugleda, široko se nasmija onim svojim sjajnim očima i zubima, poletje mi, zagrli me, kaže:
- Gdje si ti, Škandal-efendija?

Škandal-efendija, tako su me zvali moji drugovi u Zagrebu, Hasan ponajviše, jer kad bih se zbog nečega razljutio, vikao bih: škandal jedan. Smrkavalo se već, reče mi:
- Sad ćeš ti, dragi moj, noćiti kod Singera, a sutra će doći po tebe jedan seljak i odvesti te gdje treba.

Nisam znao ko je taj Singer, zbunjen sam bio, sve je to za mene bilo kao u nekoj neznani, i ne sjećam se da li me odatle tome Singeru odveo Hasan ili Hazim, ili je Singer došao po mene – tek, našao sam se u njegovom hotelu, bio je hotelijer. (Bio je to Hromalić, zvan Singer, jer je u svoje vrijeme prodavao Singerove šivaće mašine.) Singer me u hotelu povede uz stepenice, zovnu sobaricu i reče joj da sam mu rođak i neka lijepo pripazi ako nešto zatreba gospodinu; a meni, kad se smjestim, da siđem na večeru dolje u restoran. Na večeri Singer sjede za moj sto. Neka ni o čem ne vodim brige, sve će biti u redu. Sutra će oko podne doći seljak po mene.
- Eto, vidiš ovako – kaže. – Ti ćeš sutra sjediti za ovim hastalom, a seljak će sutra doći ondje …

Pokaza mi, pravo preko puta stola, staklena vrata, koja su vodila u kuhinju i šank. Taj seljak će doći u šank, biće u šubari, pogledaće me, skinuće malo šubaru, počešati se iza vrata, a ja kad to vidim, izići ću odmah pred hotel, pa lijepo polako za njim. Stvari neka ostanu, poslaće ih za mnom u šumu.

Tako sutradan siđem da ručam. Zasjeo mi za sto Singerov brat, on i ne sluti o mom odlasku u šumu. Singer mu je, vidim, rekao da sam njegov poslovni prijatelj. Ne znam šta s njime da pričam, govorim mu kako je danas poslovnom čovjeku teško zbog poremećaja saobraćaja, cijelo vrijeme se bojim da me ne zapita nešto konkretno, na što neću znati odgovoriti, zbog čega će posumnjati u mene, i mislim, ako me upita, da mu reknem da su u pitanju neke nabavke. Srećom, ne pita me, vidim i on tako nešto pretpostavlja, ali usjeo, gnjavi me, a seljaka nema, već je pola tri po podne.

Najednom, ugledah ga, i prosto ne povjerovah. Može li to biti on? Očekivao sam, i bio se već saživio sa tom slikom, gorštačinu brkajliju, ovaj sitan, žgoljav, male glavice i žutih ufitiljenih brkova. Ali sumnje nije moglo biti – on radi sve tačno onako kako mi je Singer opisao i ode. Rekoh Singerovu bratu, koji ništa nije primijetio, neka malo izvini i krenuh.

Na ulaznim vratima hotela stoji Singer. Pita me jesmo li se vidjeli i pokazuje mi očima na mog seljaka, koji stoji pred hotelom, poluokrenut leđima, nešto kao razgleda. U jednom trenutku se okrenu i, kako ugleda mene, krenu. Kažem Singeru da bi dobro bilo da i on pođe sa mnom kroz čaršiju, veli: mogu, i krenusmo.

Držimo se podalje od seljaka, on ide običnim mirnim korakom, ne okreće se. Pred sanskom ćuprijom, lijevo i desno dva talijanska vojnika, bradata, pred njima mitraljezi. Prođosmo između njih, tako i između ona dva na drugoj strani ćuprije, i krenusmo odmah lijevo mahalskim sokakom, pustim; ja stalno držim na oku seljaka. Singer mi reče da produžim sad bez brige i uđe u svoju avliju. Meni bi kao da sam napravio neki grijeh, ni ne rukovah se na svom odlasku u nepoznato sa ovako dobrim čovjekom.

Seljak ide kako ide, ne okreće se. Kratko se samo osvrnu kad smo bili van posljednjih gradskih kuća, već u polju. Idemo tako još neko vrijeme dok se on ne zaustavi. Stoji, čeka me.
- E, grebi ga, dosta je već – kaže. – Nema ih.

Pred noć se povuku iz sela. Sumrak je već. Rukovasmo se, nepoznati ljudi, i niko nikom ne reče ni ko je ni šta je, a meni je s njime kao da smo stari znanci, vjerovatno i njemu tako. Idemo u njegovo selo, koje se lijepo vidi u polju, pod samim Grmečom. Selo Krkojevci. Odmah sam počeo da se raspitujem gdje su naši, odlazi li im, silaze li u selo, i sve tako. On mi pokazuje jedno brdo, kaže – ono je granica. Idem i stalno, upravo žudno, pogledam u tu granicu. U selu me uvede u svoju kuću.
- Sjedi – kaže – odmori se malo. Vi građani niste naučili hodati. Daj čovjeku čašu varenike – reče ženi. – Ovaj čovjek došao je da kupi masti, mi nemamo, znaš, pa ću ga odvesti gdje znam da ima.
- Čuj, i on: mast!

Žena donese čašu varenike, ćuti, vidim: čita ona našu mast. Pušimo. Žena izlazi-ulazi u sobu, mota se oko ognjišta, ja se kao raspitujem za ovogodišnju ljetinu, dok će on najzad:
- E, pa da krenemo Boga moleć, nije to daleko. Napolju već dobar sumrak, uzbrdica je već, ja opet hoću da mi tačno pokaže gdje su naši, on mi pokazuje ono golo brdo i, kaže, ko ima dobre oči, može i sad vidjeti na njegovom vrhu naše rovove.

Dođosmo napokon i do tih rovova. Rovovi! Nekoliko iskopanih zaklona. Bio sam uzbuđen, čovjek kad ne može da iskaže koliko je uzbuđen, kaže duboko uzbuđen. Duboko udahnuh slobodni vazduh, evo me na granici od koje počinje moj novi život. Skidoh šešir, polegoh i poljubih slobodnu zemlju, a moj vodič da crkne od smijeha. Pričao je to poslije u štabu i po vojsci, sa istim smijehom, ni sad ne znam kako je on to shvatio. Bio je to inače vanredno duhovit čovjek, kakvih se sve šala od njega nisam naslušao. (Kao teški tifusar, zaklan je negdje u krevetu u četvrtoj ofanzivi, ne znam gdje.)
- Bogati, kako je tebi ime? – upitah ga, kad krenusmo dalje.
- Petar, Petar Brajić.

On me ne pita za ime, ja mu ga kazujem: – Meni je ime Omer Ćemalović. Tako sam odlučio da se zovem u šumi, zbog Hasana. Jer sazna li se da sam ja gore, i Hasan mora u šumu, svak zna da smo bili šipka i bubanj, u Zagrebu smo zajedno uređivali jedan časopis, “Putokaz”. A odluka je da ostane dolje u Sanskom Mostu dokle god može – i šta je dolje uradio za pokret i partizane, to bi opet bilo jedno poglavlje.
- A šta si tamo bio ti, u kakvoj službi? – pita me Petar.
- Ni u kakvoj. Nije mi dala ona vlast. Učio sam, kako da ti kažem, za sudiju, za advokata.

Poslije se po selima raznijelo da je u štab došao nekakav sudija Turčin. Petar me najprije svrati svome bratu Vici u selu Brajića Tavan. Taj Vice, zdepac brkajlija, više je odgovarao slici onog gorštaka koga sam očekivao da se pojavi iza staklenih vrata. Bio je to dobar seljak, mnogo puta sam kod njega poslije noćio, kod njega smo Petar i ja proslavili i srpsku Novu godinu, od šesnaest metara pšenice – četi je dao polovicu. (Ubijen i on u četvrtoj ofanzivi, kuća mu spaljena.)

Sjedjeli smo tu kod Vice, dok u neko doba dođoše dvojica partizana. Kažu došli su po toga što treba da dođe, gledaju u mene. Prvo moje viđenje sa partizanima! Dođe mi da ih zagrlim, ali to bi ispalo smiješno kao i ono kad sam ljubio zemlju. Prvi, tridesetogodišnjak sa crnim brčinama, na njemu šubara, drugi mlad, sa šajkačom, obojici na kapama prišiven tadašnji partizanski znak u Grmeču: srpska zastava i pod njom petokraka.

S njima krenuh u vod, koji je bio smješten u jednoj kući nedaleko od Vicine. Vodnik je bio Milan Zorić. Oko mene se skupiše svi kao na čudo. Zorić, rumen, otresit momak svijetla čelična glasa, poče sa pitanjima, a navališe i ostali. Imao sam pune džepove cigareta, pušili smo nemilice, ispričao sam im sve što sam znao, kako je u okupiranim gradovima, kakva je situacija na Istočnom frontu, šta mislim kako će rat dalje teći i koliko bi mogao potrajati. Pričali su i oni meni svoje. Jedan ispriča kako su nedavno ustaše izišle da zapale crkvu, a “eno onaj” (pokazuje na jednog rošavoga koji ćuti) “sakrio se u zvonik, pa odozgo bombama, ostala dolje kola mesa”.

Sutradan po me dođe Petar i odvede me u štab čete u selo Crnomarkoviće. Lijepo me tu dočekaše, naročito Mihailo Škondrić, komandir s kojim brzo dođoh u neku vrstu pobratimstva. Bili smo već dobro zagazili u 1942., bila je, kao što znaš, jedna od onih velikih zima koje se dugo pamte.

Jednoga dana pokaza mi u štabu bataljona, u selu Grdanovcima, komandant Mihailo Škondrić dopis iz Operativnog štaba za Bosansku krajinu. Stajalo je tu da se premještam u takozvani POB, Partizanski obavještajni biro. Potpisan je bio Osman (Osman Karabegović). Znaš već, taj biro nije pripadao obavještajnoj službi, nego je to bila neka vrsta propagandnog štaba. Primijetio sam kod Mihaila neku tugu što se rastajemo. A meni je bilo žao do suza. Zavolio sam te ljude, i oni mene, znao sam svakog vojnika, tako reći, u glavu, upoznao sva podgrmečka sela, srpska i muslimanska, ne samo na slobodnoj teritoriji nego i mnoga na okupiranoj, na koju sam sa desetinom noću odlazio, stvorili smo mir i bratstvo medu našim ljudima, spremali se, čim okopni, na novi razmah, i sad – hajde na novu dužnost. Iako mi je premještaj laskao, ipak, kažem, žao mi je bilo rastati se.

Krenuo sam iz sela Benakovca, iz benakovačke škole, u koloni delegata koji su išli na skendervakufsku konferenciju. Tu je bio i Mladen Stojanović, Osman, znaš već ko sve, a bio je i Branko Ćopić, s kojim sam se prvi put tada vidio, i to sam opisao u svom napisu “Prijateljstvo poezije i poezija prijateljstva”, koji je na Rijeci izašao kao predgovor mom izboru njegovih pjesama. Putovali smo jedanaest dana i jedanaest noći, onim silnim snijegom, uskim prtinama, pa često i kroz cijelac. U Čađavici zarobismo četiri Talijana u jednoj drumskoj krčmi, i to mi je kasnije poslužilo kao motiv za pjesmu „Pismo o crnim košuljama“, koja zbog svog velikog obima nije mogla da stane u “Krajiški partizan”, pa sam je nosio po džepovima, dok je nisam izgubio; poslije sam je ponovo, i drukčije, ispjevao. Eh, koliko bi se dalo pričati!

Pošto smo, u Bočcu, prešli Vrbas, ja ostanem u selu Agićima, gdje je bio POB. Selo je potpuno pusto, seljaci, Muslimani, pobjegli u Banja Luku i Kotor-Varoš, od straha da ne budu poklani. Rovito je tada bilo sve na tom području, potpuno drukčije nego pod Grmečom.

Nikica Pavlić, moj predratni znanac, bio je na čelu POB-a, upravo je spremao drugi broj “Krajiškog partizana”. POB je bio smješten u jednoj dobroj zidanici na sprat, mora da joj je vlasnik bio bogatiji čovjek. Odmah sam se uključio u rad, a Nikica je već čitav posao navio tako da je sve ličilo na gužvu u jednoj pravoj pravcatoj novinskoj redakciji.

Tako jednog dana sjedim za jelovim hastalom i za “Krajiški partizan” pišem članak o Crvenoj armiji. Neko mi otraga stavi ruke na oči. U prvi mah mislim to je neka od drugarica koje rade u birou, pogađam – pogoditi ne mogu, onda osjetim da su to muške ruke pa opet počnem pogađati, ali bez uspjeha. Napokon, skinem ruke sa očiju – Hasan. Opet ono njegovo – smije se, cakle mu se bijeli pravilni zubi, sjaje oči.
- Šta je, Škandal-efendija, ti i u šumi udario u čitabe!

Sav van sebe, skočih i zagrlismo se. Izidosmo napolje, i on mi otpoče priču o sebi. U Sanskom Mostu doletio mu jedan drug i rekao: “Hasane, traže te, hoće da te uhapse! Bježi! Odmah bježi!” Iz tih stopa Hasan krene iz Sanskog Mosta, dođe u selo Tominu, to je na ključkoj cesti na desnoj obali Sane. U selu, kaže, vojska. Dođe u štab – kad ko je tamo, Uroš Drenović. Štab, dakle četnički. Kad ga ugleda, Drenović poleti Hasanu i počne da se grli i ljubi. “Otkud ti?! Koje iznenađenje! Zdravo, Hasane, stari druže!”

Poznavali su se iz još iz preparandijskih klupa; Drenović je, kao što znaš, bio učitelj kao i Hasan. Hasan mu ispriča da je radio za šumu, da je otkriven i da je smjesta morao bježati. “Mogao si davno meni”, kaže mu Drenović, “da sam znao gdje si, poslao bih odmah nekog po tebe.” Pogostio ga lijepo, do kasno u noć sjedili, pili rakiju i jeli, pričali o svemu, sjećali se davnih đačkih dana.

Sutradan ujutro reče Drenović Hasanu da mora na teren, a on neka ostane u štabu s njegovim zamjenikom, pa će noćas, kad se vrati, porazgovarati o njegovom rasporedu; svejedno je, kaže, bio ovdje ili tamo kod njih. Poslije ručka Hasan iziđe s tim zamjenikom u dvorište. I taj zamjenik bio je učitelj i Hasanov stari znanac, rekao mi je Hasan njegovo ime, ali sam ga zaboravio. Šeću tako dvorištem, kad će ti zamjenik:
- Hasane, vidiš li onu dvojicu pred štabom? Stajala su dvojica kožunlija stražara.
- Eno ona dvojica dobila su naređenje da te noćas likvidiraju. Bježi!
- Kud ću?
- Na onu stranu. Tamo su vaši.

Izvede ga iz Tomine, i Hasan kroz snijeg cijeIac krene na rijeku Sanu. Onako u odijelu pregazi vodu, pa opet grIjaj kroza snijeg. Pričao mi je o tim teškim trenucima; nigdje nikog, nigdje kuće, sleđen, duša već došla na jezik. Kad – ugleda kolonu, na čelu joj zastava. Partizani! Kolika je bila njegova sreća! Tako je eto izišao k nama. U Agiće je došao u aprilu s protivčetničkim udarnim bataljonom. Bataljon je produžio u centralnu Bosnu da čisti četnike, a Hasan je ostao na našem terenu sa zadatkom da rukovodi izgradnjom bolnice na Čemernici, dok se Stari ne vrati iz centralne Bosne. Aprila mjeseca, valjda, mi smo se iz Agića preselili u Skender-Vakuf i smjestili u popovoj kući. Pop se, odmah kako su počeli ustaški pokolji, sklonio sa porodicom u Srbiju.

Hasan mi je iz Čemernice često dolazio, ponekad sa Aišom, sestrom Osmanovom, koja je tamo bila bolničarka. Nekad bi dolazili pješice, nekad na konjima. Bio je vanredno vedar u tim susretima, šalio se sa mnom. Mene, sjećam se, strahovito nažuljala cipela, šepam čaršijom, u susret mi dolaze Hasan i Aiša, Aiša kaže: “Šta je, gledamo te, ideš kao razvalina!” Hasan kikoće, drago mu, ima još jedno ime za mene.

Dođe tako jednog dana i ispriča, kratko i plastično kako je on to znao, šta je od nekoga ko
je tamo bio čuo o životu blokiranih Talijana i četnika u Mrkonjić Gradu. Hrane im ponestalo, iz grada ni nosa pomoliti, smrad, međusobne svade, očaj, Drenoviću žena viče što ju je doveo ovdje. Hasan u popovoj kući ode u jednu sobu i za jedno popodne napisa aktovku “Partizani idu”. Pričao mi je još kako je sreo nekakvu seosku djevojku, vučicu, kaže, i o njoj će napisati priču, ih, kakvu priču! Aktovku smo izveli 1. maja u školi, ja sam je režirao i igrao Drenovića, a Sida Marjanović njegovu ženu.

Stizali su nam u POB svakog dana sve gori izvještaji o četničkim pučevima po četama i o pogibijama naših drugova. Imali smo obavještenje da smo i mi na redu. Imali smo, naravno, oružje, imali smo i zaštitnicu od sigurnih momaka sa komandirom Karlom Rojcem, divnim čovjekom, ali nam je najteže bilo za drugarice, medu kojima je bilo i krhkih, slabašnih. A i za Nikicu mi je bilo – bio je tuberkulozan i srčani bolesnik.

Jednog od tih teških dana dođoše nam iz Čemernice Hasan i Aiša, sjećam se, na konjima. Sjedimo Nikica i ja sa Karlom, pričamo Hasanu šta se sve dešava, kad na vrata upade jedan vojnik, prašnjav, znojav, bez daha, kaže Karlu: “Druže komandiru, čitav dan smo vodili borbu, razbili su nas!” Karlo ćuti, a Hasan skoči pa pravo na vodnika:
- Sram vas bilo, kožunlije vas razbile, šaka ušiju na njemu i tri metka, razbio te!

Vodnik se povuče. Negdje pred veče Hasan i Aiša krenuše na Čemernicu. Sjećam se, pojahuju konje, ja ih ispraćam sa prozora. Kažem:
- Hasane, budi ti malo na oprezu.
- Šta je, Škandal-efendija – okrenu mi se on sa konja, smije se – i tebi srce sišlo u gaće! Od tri ušljiva metka!

“Dovoljan je i jedan”, ne sjećam se da li sam to rekao ili samo pomislio; ako sam rekao, Hasan nije čuo – podboli su konje i odjurili. Jedini svjedok njegove pogibije bio je jedan kurir. Taj kurir – zvali su ga Nijemac, po tome što je bio gluhonijem. Pričalo se da ga je u djetinjstvu nekakav njegov stric tako krvnički udario po glavi da je dijete ostalo gluhonijemo, taj njegov stric da je otišao u četnike te je stoga mali strahovito zamrzio četnike i došao među partizane. Bio je to dječak od kojih šesnaest godina, krupan, rumen, sjajnih nevinih očiju, nosio je staru jugoslovensku žandarsku kapu i sablju, uživao u tome. Mnogi u POB-u, Nikica naročito, naučili su da se s njime dobro sporazumijevaju gestikulacijom i mimikom. Većinom su se svi s njime šalili kao sa dragim djetetom.

Dva-tri dana poslije onog Hasanovog odlaska sa Aišom upade mi u sobu Nikica, blijed, i reče:
- Slobodan poginuo!
Skočih, jedva upitah:
- Ko kaže? Gdje? Kako?
- Nijemac.

I Nikica na vrata, ja za njim. Pomislih na Anku i Zlatka, sina mu. Osjetih kako mi se lijeva sljepoočnica sledi, pa mi se onda čitava lijeva strana lica i usta uhvati, ne mogu da progovorim. Kad udoh u Nikičinu sobu, svi sjede pogruženi, među njima mali Nijemac, samo što ne plače. Nikica otpoče da ga detaljno ispituje, razumijevam i ja ponešto od toga strašnog razgovora. Krenuo je sa Hasanom iz Čemerničke bolnice ovamo k nama. Negdje na putu mali je predlagao da siđu u skendervakufsko polje, ali Hasan nije htio, te su tako nastavili prečim putem izmedu Čemernice i Osmače.

Na jednom mjestu Hasan pade. Dječak nije mogao da čuje pucanj, pa je mislio da je Hasan posrnuo, ali onda ugleda kako odozgo iz šume trči niz padinu jedan seljak sa puškom, maše njome, i odmah mu je bilo jasno da je taj pucao, te nagne u bijeg na protivnu stranu, ali i otuda trče dvojica s puškama. Mali promijeni pravac i skloni se u šumu.

Vidi odatle kako Hasan puže putem, drži se za slabinu i smije se, pokazuje mali kako se smije. Nije se, naravno, smijao, nego se grčio od bola. Hasan je valjda čuo povike one trojice, pa se okrenuo; vidio je da lete na njega i da će im pasti u ruke živ. Izvadio je revolver, prislonio ga na sljepoočnicu i klonuo. Ona trojica, kako mu pritrčaše, opališe u njega još nekoliko metaka, pa počeše da mu prekopavaju džepove. Nadoše mu, mali ne zna šta je to, pokazuje na knjigu, a ja se odmah sjetih: to je bila ona legitimacija rezervnog kapetana o kojoj sam ti pričao. Onda mu počeše driješiti cipele. Nisu to bile cipele, nego gojzerice koje se šnjiraju do koljena, ne znam kako se zovu. Ne mogu dalje da pričam. Kad su ga skinuli do gola, vidjeli su da je Musliman, pa su po njemu skakali.

Eto, tako ti je to. Mislim da je dijete ispričalo sve kako je vidjelo. Da, mali je još “rekao” da je jednog od te trojice prepoznao. Tako Hasana ubiše tri golaća iz njegovog romana Bukve, među bukvama. Ubiše pjesnika raje, svog pjesnika.

Ja izađoh napolje, htio sam da budem sam. Grlo mi se steglo, jedva suzdržavam suze. Nije moglo proći ni pet minuta – jedan momak iz zaštitnice dode, kaže traži me Nikica. Kad se vratih, Nikica mi pokaza jednu ceduljicu. Pisalo je: “Smjesta se evakuišite preko Vrbasa, noćas je napad na vas.” Potpisan je bio Drago. (To je Drago Mažar, tada komandant bataljona.)

O kakvom osvajanju i prihvatanju borbe nije moglo biti ni govora. Tu se ne bi održala ni jača jedinica, nekmoli mi sa tridesetak pušaka. Ono glavno što je u tom trenutku bez i časa odlaganja trebalo učiniti bilo je nabaviti konje za materijal. A materijala, i dragocjenog i povjerljivog, bilo je grdno mnogo. Najgore je bilo to što se puno povjerenje moglo imati samo u dva-tri seljaka, koji bi nam skupili konje, a i vremena je bilo malo, sunce već samo što nije zašlo. Možda je najteže bilo sačuvati naš pokret u tajnosti, jer su nas mogli napasti u samim pripremama ili dočekati na putu. Srećom, jedan od naših povjerljivijih seljaka pokaza se na mjestu, skupi nam konje i potovarismo već spakovani materijal, krenusmo. Tako nije bilo nikakve mogućnosti da Hasana tajno negdje pokopamo. Cijelu noć u koIoni samo sam na to mislio – ostade zametnuta groba. Otišli smo odatle u Kozaru.

Da, zamisli, usred ofenzive neko mi reče da je vidio malog Nijemca među ranjenicima, obje mu noge prebijene.

1948.

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija