Freza puna želja

Autor: Esad Bajić Novembar 29, 2016 0

Ako u životu dozvolimo da nam prestane biti važno ono što je bilo uzaludno će biti i nadanje vezano za nešto što čekamo da bude. Među obrvama septembarskih dana proteklih dvadeset godina s jednakom snagom gnijezdi se i sjećanje na dane septembarske 1994.godine kada smo nakon višednevnih borbi zauzeli neprijateljske položaje na Ljubini i krenuli ka Bijeloj i Kiseru. Dva dana i dvije noći jedva da se išta havetno pojelo, popio bi se koji gutljaj vode da se proguta nesanica, pušači pripaljivali cigaretu jednu o drugu a nepušači grickali lišće i slamke travki.

Progutali smo strah zajahavši mladalačku objest i na prstima zore uskočili u rovove. Slijedili su sati gutanja dima od eksplozija granata koje su rovile svaki pedalj terena oko nas nastojeći nas otjerati sa osvojenih položaja.

Nisu uspjele. 
Ostali smo na osvojenim položajima i čekali naredbu za dalji napad. Brda ispred nas činila su se podatnim za oslobađanje, kote i doline nas mamile a krv oslašćena pobjedom palila je klempe došaptačima straha.

Da bih smanjio mučninu od gladi obećavao bih sebi najljepše pite ikad ispečene, pa onda kolač ovaj-kolač onaj, pa malo himbera, pa onda duga bijela cigareta s filterom. Kad bi me zasvrbilo tijelo od prljavštine obećavao sam mu kupku nad kupkama, čist veš, udoban krevet i najljepšu tišinu...

Izdrži jarane, tepao sam samome sebi, a ako ovo preživiš ima da te gotivim, ako ne preživiš gotivićeš se u Džennetu ako Bog da!

Tresla se Ljubina od adrenalina!

Uskoro smo krenuli naprijed i spustili se u naselje ispod nas. Zatekoh u jednoj kući toplu vodu u bojleru. Neko je negdje našao i nov nekorišten veš. Kupanje, presvlačenje, gizdanje pred ogledalom, crna beretka mi stoji bolje od ikakve frizure, okrećem je i tražim ugao pod kojim izgledam najrambovskije mada me holivudski redatelji ne zanimaju u tom trenu, sam režiram film ibiram ulogu.

S jutrom se putem iz grada oču frktanje. Uskoro gledam čovjeka koji na prikolici od freze dovozi stotine pita, kolača, jabuka, krušaka, domaćih sokova...
Naše majke i sestre ispekle i poslale. 
Mali frkovi, veliki frkovi, bureci, zeljanice, sirnice, maslenice, hurmašice, baklave, čupavci, bombice, štrudle, oblatne...sok od drijena, pekmez od šljiva...

Čovjek staje i nudi da uzmemo.

Uzimam desnom rukom, uzimam lijevom rukom, uzeo bih i još kojom al nemam nego dvije , a onda kad on pođe da upali i krene dalje kažem:
-Neka života ti još minut, samo da oči napasem!
Pa gledam male, gledam velike, sitno i krupno smotane frkove pite… znam uskoro ću opet brdu u šumu u oskudicu, mećem ih u sjećanje, valjaće mi znam… maslenice, hurmašice, baklava, čupavci, bombice, pa komad hljeba umačem u pekmez od šljiva...

Imao sam priliku kasnije jesti u mnogim restoranima na glasu, i našim i svjetskim, probati svakakvih đakonija u njima, no, kad god mi se desi da me glad savlada a sjećanje pođe da mu utjehu pruži, pojavi se ova scena magličastog septembarskog jutra u Bijeloj 1994.g., a zvuk freze i dan danas probudi moje želudčane sokove i učini da voda iza zuba poteče.

Zahvalan sam Bogu koji me daruje ovim sjećanjem, ma koliko tuge u sebi nosilo kroz draga lica naših šehida koja se u njemu jave, radostan sam zbog njeg i jednako, opet, tužan kad pomislim da će kad pomre nas nekoliko koji se još trudimo ostaviti trag o ovim uspomenama, one zaspati i nestati. Bojim se da se na to i čeka. Bojim se da će riječi postati nemoćne da prenesu slike iz vremena prije digitalnih aparata, da će nenaslikane istine i događaji izgubiti priliku da nas poje najvećim ljudskim vrijednostima. Bojim se da djeci neću umjeti prenijeti koliko slasti ima u zvrku bureka u koji je, Bog zna, kanulo mnogo suza nečije majke, dok je, moleći Boga da joj čedo sačuva, sukala juhku, čvrsto vjerujući da će, ako ona nahrani nečijeg neko nahraniti i njenog sina. Tako se vjerovalo tada i tako je i bilo tada. Danas me strah pomisliti da smo izgubili tu vjeru…

Neka je Božiji rahmet dušama šehida čiji likovi kao svetionici istine osvjetljavaju smislove svih naših kasnijih septembara ukazujući na mrak besmisla koji nas ovija kad ih zaboravimo i važnim prestanemo smatrati!

Neka je rahmet Božiji svim dlanovima i prstima koje su sukale pite i gotovile kolače u ovim septembarskim danima. Neka je rahmet Božiji na svakom zalogaju koji i danas u usta svoja stavljamo, neka je milost Božija nad svakom domaćicom koja kad svojoj čeljadi pravi i o gladnim ustima drugih brigu brine...

Neka je rahmet Božiji na one koji kad poslove daju ne zaboravljaju one što su mladalačkom obješću pobjeđivali strah i u godinama prošlim sijali sjeme današnjega mira… na listama Božijim imena su njihova, vjerujem, visoko upisana…

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija