“Nigdje nisam sreo tako dirljivo dobrodušne, naivne i predane ljude beskrajno samopožrtvovane, spremne na svaku ličnu i kolektivnu žrtvu, i nigdje takve pojedince i skupine apsolutno uskogrude, beskrajno samožive, potkupljive,…
Kažu stari kitabi da su Turci kada bi od adžami oglana birali koga će u janjičare a koga za visoke škole i sultanske dvore gladne mladiće sjedali za veliku siniju…
Posvećeno svim žrtvama ratnih sukoba i onima koji su ostali bez vlastitog ognjišta... Srušeni moj dome, Gdje mi nestade, gdje se skri? Gdje srce noćas da spi? Gdje i kamo…
Slika crnog muslimana koji grli svog brata Bošnjaka je prizor jedinstven, usamljen u svojoj ljepoti i ne traži slavu, premijere, pozornice, vizitkarte, titule, tribine, već samo ponavljanje na skrovitim srcolikim…