Riječ o Mustafi Smajloviću

Autor: S. SELHANOVIĆ i E. Subašić Juni 07, 2019 0

Dok smo pripremali novi broj Preporoda pristigla je  štura vijest da je u Sarajevu u 66. godini života preminuo Mustafa Smajlović, pisac, pjesnik, književni kritičar i novinar.

Njegova smrt, zasigurno, ostavit će veliku prazninu u bosanskohercegovačkoj književnosti, kao i svakom iskrenom zaljubljeniku u  svoj toprak. Posebno je volio svoj Višegrad i svoj kraj kojem se stalno vraćao i opisivao njegove ljepote i vitalnost tamošnjih običnih ljudi, koji su mukotrpno radili i opstajali na svom tlu. „Ja sam se poput travke otimao olujama, savijao se i uspravljao pod ovim nebom bosanskim, u kome se oblaci žešće sudaraju nego drugdje, u kome i munje drugačije sijevaju i gromovi drugačije grme“, pisao je on u priči Grijeh, dodajući  i, možda, i djelić svoje  osobenosti: „Moj dobitak je moja spoznaja da sam dijelio. Takvo zadovoljstvo je moje umiranje“. Pa, iako je i sam tegobno živio, bio je slobodan umjetnik i živio je samo od pisanja, nikoga za to nije okrivljavao. Štaviše, u jednom razgovoru istakao je: „Zahvaljujući peru ja sam mnogo toga stekao, ili možda sve, ali ne i materijalno bogatstvo. Hodim po onoj Tinovoj 'liniji', kako je sva sreća što duhovno bogatstvo ne ovisi od materijalnog. Dakle, ja živim i odbolujem svaku zapisanu riječ, a pisanje je moj moralni užitak i nagrada koja me veseli“. A, nagrade je dobivao još od najmlađih školskih dana.

“Nije se jednom dogodilo da gladan zamrkne, a još gladniji osvane. Lakše mu je bilo da se prisjeti koliko se puta najeo u životu“.

 

Dovoljno je reći da je bio jedan od najnagrađivanijih pisaca na anonimnim književnim natječajima. Bio je urednik i saradnik brojnih bh. listova i časopisa, a  među njima veliko zadovoljstvo mu je predstavljalo pisanje za naš Preporod. Naime, dugo godina kao  naš saradnik dostavljao nam je tekstove koji su sa puno ljubavi govorili o našoj kulturnoj baštini, o starim zanatima, o malim-običnim ljudima koji ostavljaju svoj trag „pod zvijezdama“. Upravo, ti njegovi tekstovi i zapisi najbolje govore o njemu samome. "Jedino bez čega čovjek ne može je voda i nimet. Vode ima! Nafaku je svakome dao Bog!" naglasio je u priči Miris kalopera, dok će u priči San o sofri   napisati „Glad i nije nešto, ako čovjek pregladni. Seoski nadničar Nurif Smaka je na svom stomaku osjetio kako je gladovati i kako je čovjeku kada pregladni. Nije se jednom dogodilo da gladan zamrkne, a još gladniji osvane. Lakše mu je bilo da se prisjeti koliko se puta najeo u životu“.

Iza Mustafe Smajlovića ostala su njegova djela: “Sehara” (Večernje novine, 1996.),“Žena sa slikarevog platna” (Planjax, Tešanj, 2000.), “Potop” (Planjax, Tešanj, 2007.),“Čovjek sa ribljim očima”, (Dobra knjiga,Sarajevo, 2010. i 2001.),“Čovjek ispod stećka”, (Grafoton HS, Sarajevo, 2012.), “Tako mi vremena”, knjiga nagrađenih pripovijetki (Grafoton HS, Sarajevo 2014/2015.
“Ključ” (Grafoton HS , 2017.).

Mi u znak sjećanja na njega u ovom broju Preporoda donosimo njegova dva posljednja rada. Neka mu je rahmet plemenitoj duši.

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro