digitalbanner-naslovna7.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg

Profesorica historije i geografije Zehra Šoše

Autor: Avgust 13, 2016 0

Profesorica Zehra Šoše imala je i olakšicu i teret u svome profesorskom radu što je bila kćerka nekadašnjeg reisu-l-uleme Sulejmana ef. Kemure... Upućuivala nas je, što bi se reklo, nekoj vrsti jugoslavenskoga socijalističkog patriotizma...

Koliko god se uljuljkivali osjećanjem da su nam kristalno jasne slike iz bliže ili dalje vlastite prošlosti, katkad bolno osjetimo kako se mnoge slike mute, kako se rubovi nepovratno krzaju, datumi vremenom nestaju, i kako se mi sami gubimo u drami zaboravljanja i osobnog nestajanja. Pokušavam k svijesti prizvati nastavne sate profesorice historije i geografije u Gazi Husrevbegovoj medresi Zehre Šoše sedamdesetih godina prošlog stoljeća, pa i one trenutke kad smo skupa bili u medresanskoj zbornici, i vidim koliko lično sjećanje postaje krhko ukoliko se nema mogućnosti obnoviti ga pouzdanijim, na vrijeme ubilježenim podacima, informacijama, zapisima, fotografijama... S osobitim poštovanjem i radošću prisjećam se mnogih časova profesorice Zehre, njezina principijelnog, profesorskog odnosa prema poslu koji obavlja, ali i roditeljskog pristupa učenicima. Ali, kad sam u Gazi Husrevbegovoj medresi potražio osnovne biografske podatke o našoj profesorici, još jednom sam se uvjerio kako škola koja se glasno diči višestoljetnom obrazovno-odgajateljskom tradicijom (iduće godine Gazi Husrevbegova medresa obilježava 480 godina svoga postojanja) uopće nema personalne dosjee ni onih svojih profesora koji su, reklo bi se, do jučer obrazovali i odgajali generacije i generacije Medresinih učenika. Tako se naši pojedinačni zaboravi mazohistično kolektiviziraju, postaju opće “dobro” žalosnog i zabrinjavajućeg nemara naprema vlastite povijesti, što ni Medresa ni mi koji smo emotivno vezani za ovu školu nimalo ne zaslužujemo.

Profesorica Zehra Šoše imala je i olakšicu i teret u svome profesorskom radu da je bila kćerka nekadašnjega reisu-l-uleme Sulejmana ef. Kemure. Već od prvog razreda Medrese taloženo mi je u glavu kako je reis Kemura “režimski čovjek”, tj. komunistički namještenik, izdajnik-muslimanskoga-roda-i-poroda, svjetovi su u tim godinama redani u nametnutim i doziranim crnobijelostima, da bi se, mnogo godina kasnije, sve počelo polahko razbistravati, počelo se “kolorirati” i to zabranjeno vrijeme i naša svijest o zabranjenom vremenu, s jasnim porukama kako ni svi “mrski vragovi” nisu “zla nanijeli” koliko im se pripisuje, niti su, pak, među “bezgriješnim anđelima” bili mnogi od onih koji gotovo pa insistiraju na crno-bijelim, razrokoideološkim matricama bošnjačke nacionalne i duhovne povijesti... U biografskim podacima do kojih sam uspio doći stoji da je profesorica Zehra Šoše, rođena u Sarajevu 11. augusta 1937. godine, a da je, nakon završena sarajevskog Filozofskog fakulteta, u Medresi počela raditi od šk. 1961./1962. godine. Penzionisana je aprila 1997., nedugo iza toga je, koliko znam, preselila na Ahiret, ne znam koja je mogla biti godina, koje godišnje doba, niti imam ikojeg sjećanja kad joj je bila dženaza.

Na časovima historije i geografije moralo se biti ozbiljnim i moralo se naučiti ono što je profesorica željela da se mora znati. To su bili moji predmeti, naročito geografija, pa sam na časovima bio u prilici izlaziti pred izloženu kartu svijeta ili kartu SFRJ i biti nekom vrstom demonstratora na nastavnim satima geografije. Profesorica se nije nimalo libila da nas, sasvim iskreno, onako kako je lično mislila da jest najbolje po naše sazrijevanje i budućnost, upućuje, reklo bi se, nekoj vrsti jugoslavenskoga socijalističkog patriotizma. Kad je godine 1974. donesen novi ustav SFRJ, svi smo u razredu, upravo na njezinu nastavnom satu, morali ustati na noge u trenucima svečanog proglašenja Ustava, stajati mirno i odslušati zvanični prijenos njegova svečanog proglašavanja. Radijski prijenos je vjerovatno emitiran direktno sa same Skupštine ondašnje jugoslavenske državne zajednice. Dugo i poneseno je pričala o novom državnom ustavu. Teško da sam išta tad mogao direktnije razumjeti. Mogao sam razumjeti dvadesetak godina kasnije... Profesorica je jedno vrijeme bila bolesna, s vidnom gušom ispod vrata, kasnije ću saznati da je imala zdravstvenih problema sa štitnom žlijezdom, ali u nastavi, dok nije otišla u bolnicu na operaciju, sve je bilo na vrijeme i sve je normalno funkcioniralo.

U četvrtom razredu Medrese profesorica Šoše bila je razrednica u našem odjeljenju. Kao kroz maglu se sjećam jednoga učeničkog zimskog izleta na Jahorinu. Razrednica je sa sobom povela i dvojicu svojih dječaka, jednom je bilo ime Mirza, a drugom, nisam siguran, Zlatko. Unajmili smo tri-četiri para skija, niko nije znao pravilno skijati, padali smo i smijali se, pa sam ja, sa svojim seoskim parmakskijaškim iskustvom mogao biti među boljim skijačima tog dana. Razrednica nam je pričala o svom iskustvu Jahorine kad je bila djevojčica, pa kao djevojka, vodila je računa da nas upućuje onoj međusobnoj komunikaciji u kojoj ćemo više umjeti čuti i razumjeti drugoga, negoli što ćemo morati sami šta reći... Dosta godina kasnije, sad već kao profesori u Gazi Husrevbegovoj medresi, vodili smo skupa svoja medresanska odjeljenja na jednodnevni izlet u Mostar. Lijepo ju je bilo slušati s kojom ponesenošću i sjetom govori o Mostaru. Pouzdana optimizima i nema bez supstancije sjete. Sjete kao začina. Za Mostar je bila vezana preko muževljeve rodbine... Tih je godina profesorica Šoše, koliko se sjećam, bila direktorica Ženskih odjeljenja Gazi Husrevbegove medrese. Mnogo je pušila, cigaretu za cigaretom, i to me je iznenađivalo s obzirom da je sve vrijeme, dok smo bili učenici, uporno govorila protiv duhana. Toliko se u Medresi govorilo protiv pušenja da me čudi kako se tad nisam naveliko odao cigaretama.

Sjećam se da bi se profesorica u zbornici voljela usamiti, otisnuti u svoj svijet, šutjeti, kao što se i sjećam da je zasluživala daleko više korektnosti i obzira mlađih kolega prema sebi, tim prije što je mnogima svojevremeno bila profesorica.

Kad god bih se u razgovorima s mnogim svršenicima Medrese prisjetio i naše profesorice historije i geografije, svi su, odreda, hvalili njezinu principijelnu odgovornost prema nastavi i obrazovanju. Od nje se imalo mnogo šta naučiti. Prije svega, kad je u pitanju odnos prema poslu i preuzetim obavezama. Pa i u onome o čemu se, što intiutivno ili “nametnuto sa strane” nismo uvijek slagali... Kao razrednica, vodila je računa o svakom učeniku. Mene je jednom zasrela u školskom hodniku i pitala čime se hranim, šta jedem, jer je primijetila kako mi je kosa puna prhuti, što dolazi, rekla je, od nedostatka određenih vitamina, pa je predložila da kosu natapam limunom nakon pranja i predložila da obavezno počnem piti neke vitaminske preparate, nudeći mi istom i novac da to sebi kupim. Nervirali su je učenički seljakluci, toga smo mi u Medresi imali “na izvoz”, pa je sate i sate razredne zajednice koristila da priča o držanju u pojedinim životnim situacijama, o bontonu, nježno to povezujući s islamskim svjetonazorom i praksom. Dobro se sjećam jednog njezina naputka: Nikad ne govorite starijim osobama nemoj ti to, ne možeš ti to, ja ću to, nije to za dvoje godine, ja ću to uraditi za tihli čas, brže i bolje, jer to starije i bolesne osobe, i u najboljoj našoj namjeri, može rastužiti, mogu se osjetiti nepotrebnima, beskorisnima... Redovno bi nam predložila da pogledamo neki film, odemo na pozorišnu predstavu, ili da pročitamo određenu knjigu, pa da eventualno o tome razgovaramo na nastavnom satu odjeljenjske zajednice. Bilo joj je jako važno da učenici Medrese sudjeluju na srednjoškolskim takmičenjima u pružanju prve pomoći, da budu među aktivnijima u dobrovoljnom davanju krvi, da, obavezno, posjećuju muzeje, likovne izložbe, važna kulturnohistorijska mjesta u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji, da sudjeluju u kulturnopromotivnim, humanitarnim i sportskim takmičenjima na nivou srednjih škola u Sarajevu... A kakav je bio njezin lični, porodični, patriotski odnos prema Bosni i Hercegovini možda najmjerodavnije ilustrira podatak da su oba sina profesorice Zehre vrijeme agresije i rata proveli u rovovima, u odbrani Sarajeva i Bosne.

Danas se možemo pitati šta su nam bili i koliko su u Medresi doprinijeli odgoju i obrazovanju pedagozi iz vremena profesorice Zehre Šoše. Šta se od njih moglo naučiti, saznati, ponijeti za život? Možete se polomiti ali na zvaničnoj internetskoj stranici Gazi Husrevbegove medrese nećete naći nikoju informaciju o profesorskom kadru i uopće o životu Medrese u tim vremenima. Ničega o tom medresanskom dobu nema! Kao da tih godina uopće nije ni bilo! Kao da i godine mogu jednom postati stare, bolesne, nepotrebne, beskorisne! Kao da vrijeme postoji i kao da će postojati samo onoliko koliko ga mi nosimo u svojim sve okrzanijim i rasutijim sjećanjima, sve dok i mi sami ne odemo Tamo za onim što smo davno već bili zaboravili!

Neka je rahmet Božiji našoj profesorici Zehri!

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine