digitalbanner-naslovna7.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg

Naš matičar Smajl Kovačević

Autor: Avgust 14, 2016 0

IVERJE (Bilješke o smrti, bilješke o životu

Priča o rahmetli Smajlu Kovačeviću jest tipična bosanska priča o onima koji su vidjeli koji se sve užasi najavljuju a nisu se usuđivali da to vide, koji su sve na vrijeme čuli ali neki unutarnji poriv ih je tjerao da uvjere sami sebe kako nije istina to što čuju, koji su, naivno komformistički, vjerovali u ono u šta više niko priseban nije mogao vjerovati...

 

Upitate li bilo koga iz doline rijekle Sutjeske ko je bio Smajl Kovačević, svako će reći pa to je bio matičar, naš matičar, pred njim se vjenčavalo, u njegovu uredu su se vadili rodni listovi i dolazilo do ličnih dokumenata za različite administrativne potrebe. Seljacima u mome kraju je vađenje dokumenata bilo gore negoli izvaditi zub, uvijek bi nešto moglo zafaliti, ne bi bilo napisano sve onako kako bi trebalo da stoji, pa bi matičar Smajl morao pokazivati naročito strpljenje pred jedva pismenim i, od sunca, znoja, nemara, uzobnevidjelim komšijama... Imao je, sjećam se, suprugu Hafu i sina Edhema, koji je preselio na Onaj svijet u aprilu ove godine. Edhema su u našem kraju zvali Edo, a nekada davno, u Osnovnoj školi "Sava Kovačević" na Popovu Mostu, dozivali su ga nadimkom Mrtvi. Valjda zbog usporenih kretnji? Bio sam, sjećam se, prvi razred osnovne, na dvorištu se najednom stvorila velika gužva, gungula, vriska. Mrtvoga su obijesni vršnjaci gurnuli u veliku jamu, Edhem je bio sedmi ili osmi razred, i odnekud se pojavio njegov otac Smajl, bijesan i ljut, psovao je i školu, i djecu, psovao je sve redom, djeca su se razbježala, i Smajl je, na moje zaprepaštenje, izružio sina Edhema što dozvoljava da se tako prema njemu ponašaju, što se ne brani... Među seoskom djecom uvijek je bilo pritajene pakosti da se nanese kakvo leteće zlo sinu ili kćerkici milicajca, šumara, nastavnika u Osnovnoj školi, službenika sa Tjentišta, sina kakva uglednika ili gospodičića prema čijem se društvenom položaju trpi određena frustracija, pa, eto, da se malo napakosti i Smajlovu sinu Edhemu, jer je njegov otac bio matičar, bio je, kao, neka vrste mjesne gospode koliko god su se komunisti u mome kraju međusobno drugovali i bez obzira što sam i Smajla često zaticao s kosom u ruci i vodijerom za pasom, ili u hujovitoj trci za neposlušnim kravama kraj Rovića.

Moglo je to biti neposredno iza rata, možda je bila 1997. godina, ili koja godina kasnije, a iz Švedske me na kućni broj nazvao Smajl Kovačević, hvalio je neke moje tekstove objavljene u Ljiljanu, pitajući me kako sam, kako deveram sa zdravljem, gdje sam bio u toku rata, da bi, nakon gotovo sedam-osam minuta, otkrio zbog čega me je nazvao. Htio mi je skrenuti pažnju da moj daidža Kasim Ožegović nije 1945. godine poginuo, kao njemački vojnik, na Istočnom frontu, u Rusiji, nego u Bleiburgu, kao pripadnik neke od uspaničenih domobranskih regimenti, on ga je lično vidio... O daidži Kasimu, sinu Ahmeta i Hate Ožegović, pisao sam u jednom tekstu sjećajući se da su me na njegovu pogibiju u neprijateljskim formacijama podsjetili na jednom od "informativnih razgovora" u državnoj bezbjednosti gospoda Munja i ostali bezbjedonosni gromovi u Sarajevu (osamdesete godine prošlog stoljeća), rekli su da je moj daidža, sram me i stid zbog toga bilo, bio njemački vojnik i da je poginuo "negdje u Rusiji". O tome ništa nisam znao. U porodici se o daidži Kasimu nije razgovaralo. Možda i zato što je otac Agan iz Drugoga svjetskog rata došao u partizanskoj uniformi i s petokrakom na čelu? Jedino što bi se, kad bih otišao do rodbine među Ožegoviće, govorilo kako jako ličim na daidžu Kasima Ožegovića. Gledaj ga, isti daidža Kasim, po suncu hodio! Smajl Kovačević mi je u tom dugom razgovoru pričao i da priprema knjigu o našem kraju, sve valja reći, ništa se, Hadžeme, ne smije prešutjeti, kaže da nije ni mogao slutiti šta će se i na koji svirep način izdogađati s dolinom rijeke Sutjeske i s tamošnjim muslimanskim stanovništvom. Rekao je da piše brošuru o našem kraju, porodicama, ubijenim domaćinima, o svemu što se dogodilo podno Maglića i Zelengore iz razloga da se nikad ništa ne zaboravi. Dok sam ga slušao, sebi sam zadavao da se moram što prije vidjeti sa Smajlom Kovačevićem; nije mi se, međutim, dalo, nisam upratio je li Smajl uopće dolazio iz Švedske u Bosnu, ubrzo je otišao s Ovoga svijeta.

A često se sjetim svoja dva-tri ulaska u Smajlovu kancelariju. Ne sjećam se zbog čega me je babo Agan slao do Smajla, živo se sjećam velike mašine za kucanje na Smajlovu stolu. Ne znam koja je to mogla biti marka, mašina mi se činila ogromnom. Smajl bi isprobao nekoliko naočala smještajući se na stolici, uvijek su bile one koje najbolje odgovaraju, polahko bi uvukao papir u mašinu i, silnog li čuda, dragi Biže, o papir bi se lijepila prava pravcata i uvijek jednaka slova, redale bi se riječi, formirale rečenice, nastajao bi tekst. Nije da svaki put nisam smišljao rečenicu zamolnicu da mi Smajl dozvoli da sjednem za onaj sto za kojim upravo on sjedi, pa da i ja otkucam neko slovo, neku riječ, mogao bih se barem potpisati, ali nikad nisam glasno upitao Smajla za tu dozvolu. Stid je često bivao najveći neprijatelj za sve moje pokrenute želje. Kad mi se jednom tetkišna Zumra pohvalila kako je, s ocem Ibrahimom, mojim tetkom, bila u Smajlovoj kanceraliji, kako joj je on dao da kuca na mašini, čak mi je pokazala papir na kojoj je, sve velikim slovima, bilo otkucano njeno ime, i ime njezina oca, i ime i prezime njezine majke Murate, moje tetke, pozavidio sam joj kao nikad u svome životu. Zumra mi je obećala da će ona, kad drugi put bude išla s tatom, lično zamoliti čika-Smajla da se i meni dozvoli otkucati na mašini svoje ime i prezime. Prema riječima tata i čiko imao sam neviđeni unutarnji otpor, kao da te riječi u sebi nose opaku svinjeću supstanciju. Priznajem da su mi ponekad bila bliska djeca koja bi milicajskoj ili učiteljskoj djeci u novim tenisicama ili u pravom dresu Zvezde, Želje, Partizana opalila pokoju čvoku i klempicu. (S mašinom za kucanje srest ću se neposredno tek u Medresi, u redakciji školskog lista Zemzem i domu rahmetli Nazima ef. Škrijelja.

U vremenu svoga izbjeglištva u Švedskoj, Smajl Kovačević je zapisivao svega čega se dosjetio, otkucao je na običnoj mašini ko je sve i u kakvim okolnostima ubijen u dolini Sutjeske, ko su egzekutori, pisao je o selima, familijarnim lozama, istaknutim pojedincima, čak i crtao koliko je koje selo imalo kuća (krovove kuća pod crijepom bojio je crvenom bojom, a one pod šindrom ili daskama grafitnom olovkom – to mi je reklo da od 1971. godine nije dolazio do kuće moga oca Agana), pa sve to iskopirao u veliki broj primjeraka, uvezao i poslao na desetine adresa iz doline rijeke Sutjeske. I do mene je stigla jedna od tih Smajlovih koverata. Podaci su, koliko god nepotpuni, zlata vrijedni. Smajl je bio jedan od onih koji se najviše i najbolje sjeća.

Cijeli tekst u printanom izdanju od 15. jula 2016.

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine