Šumar iz naroda - Alija Bešović

Autor: Hadžem Hajdarević Juni 10, 2017 0

Među šumarima je bio jedan koji nije bio kao ostali šumari, bio je više naš, šumar iz naroda, uz to i bliski rod nama Hajdarevićima, bio je to šumar iz sela Zaostro Alija Bešović...

U djetinjstvu, želio sam postati šumar. Šuma mi se otvarala kao tvornica beskrajne djetinje mašte i svakodnevna mogućnost nadvladavanja vlastitih, prolaznih strahova. Od kuće na Stocu, pa do Osnovne škole “Sava Kovačević” na Popovu Mostu, radije bih, preko Viharca, niz Dubravu, ili kroz Slatine, prema Krendaljci i Sutulijama, išao šumom negoli uhodanim seoskim putevima. Imao sam spreman odgovor za one koji bi me mogli upitati zašto ne hodam kud hoda “sav normalni svijet”; berem gljive, rekao bih, tražim biljke za školski herbarij. Nikad me, međutim, niko nije upitao zašto idem šumom... U šumi sam odnjegovao osobni osjećaj za samoću. Toliko sam poznavao sve vrste šumskog i livadskog bilja, svijet raznih buba i gmizavaca, doba cvatnji i vrijeme gniježđenja ptica, da sam u svome školskom odjeljenju stekao nadimak Mičurin. Za to moje znanje, naravno, najzaslužniji je bio otac Agan. Tek u ovim godinama potpunije mogu razumjeti koliko je bilo prostrano njegovo očinsko strpljenje u odgovorima na nestrpljiva i iznenadna pitanja radoznaloga sina.

Hodajući hrastovim šumama prema Gajevima, Lupoglavi, sve do Kutuša i Suvoda, dok bi se ljeti brali vrganji i istiha molilo Boga da odnekud bahne vila krasotica, onako kao što je jednom iskočila i pred Aliju Đerzeleza, uz mene su hodale i pjesme o šumama i drveću dvojice velikih pjesnika za djecu, Grigora Viteza i Dobriše Cesarića, hodala su i bajkolika bića iz proza Ahmeta Hromadžića, pa dobroćudni hairsuzi iz romanā za djecu Branka Ćopića... Vitezovu pjesmu “Kad bi drveće hodalo” i Cesarićevu stihove iz “Buđenja šume” jednom sam sebi glasno govorio na šumskom puteljku prema Tobiću. Tu je izvirala jedna od najpitkijih voda u zavičaju. Sad, nažalost, ne bih znao naizust izreći nijednu od te dvije pjesme, pogubio sam ih, jedino se sjećam posljednje strofe iz Vitezove pjesme “Kad bi drveće hodalo”: “Kad bi drveće hodalo, / Ja bih pisao naranči sa juga, / Nek dođe kod mog bolesnog druga.”

Šuma mi se uvijek u tim djetinjim zanesenostima nudila kao neizvjesna granica između vječitosti sna i postojećih, trenutačnih stvarnosti.

U našu kuću na Stocu često su navraćali šumari. Babo Agan bio je dobar i razgovoran domaćin, a šumari su voljeli biti gosti. Navratio bi, gotovo uvijek pijan, šumar Branko Ivanović, pričao bi, tačnije, mucao dugačke epske skaske o svome snažnom i naočitom sinu Peru i o Perovu bespoštednom, a viteškom, ratu s neugodnim komandirom milicije Mitrom Prorokom, navratio bi i mutnjikavi šumar Ljubo, ponekad i šumar Kasim Pervan, koji je volio pričati o naočitim nevjestama i čije bih priče slušao tako što bih se “pravio” kako me nimalo ne zanima o čemu besjede odrasli, navraćali su i mnogi šumari kojima nisam uspijevao upamtiti ime... Babo Agan nije pio alkohol, bar nikad nije gucnuo rakiju od onoga julskoga dana pedeset šeste, kako je pričao, kad sam mu se ja rodio i kad je, baš tad, odlučio da najmlađi sin Agana Hajdarevića “krene za hodžu”, ali za šumare se nekako morala imati koja čašica, seljak je morao iznijeti koju kapljicu, na verandu, ili u avliju, pa makar to bilo i protiv njegovih vlastitih principa, jer se u šumi uvijek moralo nešto usjeći i, naravno, važno je bilo izbjegnuti moguću kaznu za “krađu šume”, pa bi se Agan lično tješio kako on rakiju ne drži u kući, i ne pije, nego bi koju polovku izrovio iz podruma, ili iz slame u štali, nasuo pokoju čašicu Ljubu, Branku, ili kome drugom od šumarskog ili milicajskog svijeta, onda bi priča o životima i naravima u dolini Sutjeske i u događajima svecijeloga svijeta mogla mirno da počne...

Među šumarima je, međutim, bio jedan šumar koji nije bio kao ostali šumari, bio je više naš, šumar iz naroda, uz to i bliski rod nama Hajdarevićima, bio je to šumar iz sela Zaostro Alija Bešović (1924.-2017.).

Više puta me babo Agan slao u Zaostro do kuće Bešovićā, trebalo je da šumar Alija iščekića ono što bi se usjeklo u vlastitoj šumi, kako se ne bi, drugim čekićanjima, tretiralo kao “šumski kvar” i uvjetovalo kažnjavanje za bespravnu sječu šume. Bešovići su nam bili rodbina, tako sam ih i doživljavao. I volio. Još u nosnicama držim snažni miris jutra i čeljadi koja se tek rasanjuje. Svojim mi je godinama bio najbliži Alijin sin Zahid, bio je jedan razred ispred mene u osnovnoj školi na Popovu Mostu, pa je babo, jednom ili dva puta, baš od Zahida preuzeo knjige za mene za započinjuću školsku godinu. Na selu je svako znao svoj jutarnji zadatak u štali, u avliji, na njivi, svako je već imao svoje redovne dnevne obaveze, zato je odlazak u školu kadikad bio i blagotvorni spas od tekućih težačkih poslova. Alija je imao veliko i uređeno imanje, nije ga se moglo uvijek zateći doma, uz to je bio i šumar čiji službeni, šumarski čekić potvrđuje je li šta usječeno u vlastitoj šumskoj parceli ili je mahnuto iz državne šume, pa bi baš rano jutro bilo najpovoljnije da se Aliju zatekne kod kuće i prenese ono zbog čega me je poslao babo Agan.

Aliju se u očevoj kući dočekivalo najprije kao draga rođaka, dobra i autoritativna domaćina, tek onda kao šumara. Prema ocu Aganu odnosio se s puno poštovanja. Našalio bi se do mjere da ne povrijedi. Upravo sam jednom Aliji Bešoviću, kad me upitao kako je u školi, ima li se peticā ili kečevā, šta bih volio biti kad odrastem, povjerio da bih volio biti šumar. Ali ne baš kao ja, nasmijao se tad Alija stavivši mi svoju šumarsku kapu na glavu, ljudi me razvukoše, nikad s ljudima ne znaš ni gdje si, ni na čemu si... U mnogim kasnijim godinama mogao sam razumjeti šta je time Alija želio reći. Jednog ljeta, tad sam već bio učenik Gazi Husrevbegove medrese u Sarajevu, Alija mi je povjerio svoj šumarski čekić, pa da ja lično iščekićam/ovjerim kolce za ogradu koje je babo Agan, dan prije, usjekao u našoj šumi poviše Strgača. Ne bi on, rekao je, čekić dao nikome drugom, osim za Agana, sad mora hitno završiti neke važne poslove, nije mu se baš tog dana prelazilo s Brijesta na Stolac. (Brijest se zvao lijepa zaravnina u vrhu Zaostrog, gdje su živjeli Bešovići.) Šumarski čekić sam, pažljivo zamotan u krpe, vratio Aliji čim sam obavio taj svoj čekićarski posao; nikad to, dakako, nikome nisam spomenuo.

Aliju Bešovića sam posljednji put vidio na bajram-namazu u džamiji na Popovu Mostu. Je li to bilo prošlog ili onog tamo ljeta, nisam siguran... Mada već u dubokim godinama, otimao se đuturumluku, glasno je, kao i uvijek, odgovarao na pitanja o svome zdravlju i životu; tu glasnost i hrlovitu silinu u govoru naslijedio je od svoga daidže Fehima Poturaka... Svih ovih posljednjih godina molio sam njegova najstarijeg sina Zaima da sjedne s ocem, da otvori bilježnicu, ili uključi kakav mikrofon, i da Alija priča o ljudima i familijama u dolini rijeke Sutjeske, o vremenima, politikama, ćudima, predajama, muhadžirskim bježanijama, pogibijama, o mnogo čemu on zna, niko više ne zna koliko zna Alija, važno je da on priča i da svjedoči, ali, eto, ništa od toga nije bilo. Zaim je govorio kako bi njegov otac radije govorio nekom drugom a ne svojoj djeci, eto i tebi, mogao bi to ti uraditi, Hadžeme, rekao je Zaim, zato sad žalim što sam čekao i nadao se nekom povoljnijem i mirnijem vremenu kad ću sjesti s bilježnicom ispred Alije Bešovića. Svašta sam ga mogao pitati, imao je mnogo šta reći. Lijenost i odgađanja za sutra, odgađanja za kasnije, “kad prođe zima”, “čim završim ovaj posao”, bili su najneugodniji dušmani u mome životu. Tako je s Alijom, koji je imao rijetko viđenu memoriju, koji se najviše sjećao, koji je najviše pamtio od svih u dolini Sutjeske, zauvijek otišlo na Onaj svijet njegovo i sjećanje i bogato pamćenje vremena i ljudi u dolini između Maluše i Vučeva, te podno visokih kamenih kula i podnebesnih prostranstava Maglića, Volujaka, Zelengore.

Od najstarijeg sina Zaima, koji pričom i karakterom, od četverice Alijinih sinova, čini mi se, najviše liči na svoga oca, saznao sam nešto iz lične povijesti našega šumara Alije Bešovića.

Alija je bio drugo dijete od osmero djece Hasnije i Hasana Bešovića. Osnovno i mejtefsko obrazovanje stekao je u Kraljevini Jugoslaviji. Nakon što su, u Drugome svjetskom ratu, otac Hasan i najstariji brat Šahin umrli u muhadžirluku, postao je najstariji član u porodici. Mobiliziran je u partizane 1944. i demobiliziran, na vlastiti zahtjev, 1946. godine. U partizanima je bio primljen u SKOJ, a kasnije, tokom služenja redovnog vojnog roka u Kuparima kod Dubrovnika, i u KPJ. Vrativši se, radi brojne porodice, u rodno Zaostro, bio je predsjednik Zemljoradničke zadruge “Luće”. Šumarsku školu završio je 1960. godine. Radio je, kao općinski šumar, najprije na Meštrevcu, potom na Tjentištu. Šumarsku karijeru završio je u “Magliću”... Pamte ga kao vrlo principijelnog i odgovornog šumara. Pričalo se u našim selima da bi Alija, ako neko stokom ugrozi netom zasađene četinare prema Oštroj glavi, ili na obroncima Zelengore, najprije “propisao” svoju sestru Izu, vlasnike stoke iz najbliže familije i rodbine, pa tek onda sve druge, imajući, ipak, i puno ljudsko razumijevanje, i suosjećanje, za neimaštinske i mnoge socijalne nevolje koje su trpili težaci u našem kraju.

Kao sad da ga gledam, onako visok, morao bi se malo sagnuti kad bi ulazio u kakvu kuću s nižom strehom ili nižim ulaznim vratima. Bio je od onih domaćina čija se riječ čeka i sluša. U našim se selima o mnogim ljudima znala poneka lična njihova falinka, prokazivale bi se pokazane ljudske slabosti, nešto što se uradilo a moglo je da se prođe bez te nesretne “obilježenosti”, o šumaru Aliji, međutim, nikad ništa loše nisam čuo. Na Onaj svijet preselio je januara 2017. godine.

Molim Boga da rahmetli Aliji Bešoviću podari Džennet, supruzi Hatidži strpljenje, i da njegovi sinovi: Zaim, Zahid, Zuhdija i Enver budu ponosni na svoga plemenitog i čestitog oca.

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija