Šapatom izgovorena istina

Autor: Nedim Gondžić Januar 02, 2018 0

„Bog je obukao koga je htio, a koga nije nek' golokrak skače, od Boga mu je. I niko se drugi nije našao, nego baš on, Dervin sin iz Crnče, da krivdu ispravlja – kad nijedan potok, ni onaj najmanji, ne ide pravo; kad je takav što potoke po Crnči ne ispravlja, pa da od njega vidimo koristi.“

Ove riječi daje Ćamil Sijarić jednom od svojih likova u pripovijetci čiji kontekst nudi priču o buntovniku Musi, koji se je, favorizirajući vlastitu verziju istine, zamjerio vlastima, a time ugled svog sela doveo u pitanje. Vjerovatno jedini način unapređenja tog ugleda je okretanje leđa Musi. Izdvojena rečenica je govor samoopravdanja prema tom postupku, govor koji relativizira značaj istine i njenu učinkovitost stavlja pod znak pitanja. Nesigurni u moralnu ispravnost svoje odluke, mještani kreiraju sliku svijeta po kojoj Musino buntovništvo nije popravilo nikakvu nepravdu, nego je kontraefektivno donijelo značajne probleme ljudima kojih se to direktno ne tiče.
Potpisnik ovih redova se prije nekoliko godina oduševio jednim profesorskim odgovorom na pitanje zašto nam treba istina. U odgovoru je jednostavno istaknuto kako nam je sa istinom lakše živjeti. Ono što je plijenilo u toj tvrdnji je britka jednostavnost, ali i njena nepogrešivost, ukoliko se posmatra samo iz jedne perspektive. Određene naučne istine uistinu olakšavaju život, neke su nas dovele do nevjerovatnih prečica pri obavljanju svakodnevnih stvari. Svako količinsko povećanje takvih istina, znači i povećan broj olakšica pri življenju. Ima, međutim, istina koje u svom početnom smislu ne daju neke olakšice, naprotiv.

Ovih dana naročitu pažnju zaokupljaju motivirajuće priče o osobama koje su pronašle vjeru, pa prihvatile i formalna islamska načela. Govori se o njihovim razlozima, o tome šta je potpalilo iskru njihovog imana u mraku pogrešnog mišljenja i djelovanja. S druge strane, ne posvećuje se pažnja jednakog intenziteta slučajevima čiji je put sasvim suprotno usmjeren. Onima koji su se postepeno, nečim motivirani, udaljavali od vjerovanja, objašnjavajući si život na drugačiji način ili ga ne objašnjavajući nikako. Potonju skupinu karakterizira nezainteresovanost spram traženja istine, zahvaljujući čemu lakše živi – suprotno od navedene tvrdnje. Tako pristaje na život lišen naredbi i zabrana, uređen na način da dozvoljava uživanje u punom kapacitetu, bez razmišljanja o izvjesnim posljedicama vlastitog uživanja. U ovom slučaju, mnogo je jednostavnije prihvatiti postavku svijeta bez razmišljanja o istini/mogućim istinama na kojima on počiva. Takvi slučajevi istini ne dodjeljuju onu pominjanu funkciju olakšavanja življenja.

Ćamil Sijarić pričom o Musi, a naročito njenim izdvojenim dijelom prepoznaje trenutke u kojima je život lakše prihvatiti bez traganja za istinama. Bunt glavnog junaka, kojim cijela zajednica neželjeno biva uključena u neslaganje sa znatno moćnijom strukturom vlasti ima potencijal da otvori nove vidike, pruži drugačiji pogled na svijet, pa i ponudi potencijalnu istinu. Međutim, on istovremeno znači mnoštvo problema i nelagodnost življenja. Iako je to kratkoročan pogled, u konkretnom slučaju bez ponuđene istine je bezbolnije, ugodnije i lakše živjeti. Gdje onda ostane istina kad biva izbjegavana zbog lakšeg življenja? Odgovor na ovo pitanje je vjerovatno isti kao i odgovor na to kako završava Sijarićeva pripovijetka.

„Ona mu je maramu skinula s glave i sjela – prema njemu mrtvu, onako kao što je maloprije sjedila na gumnu na onome ćilimu. Zbrkano, a ipak sa nekakvim njihovim smislom, izgovarala je one iste njegove riječi kojim se branio kad su mu sudili, a ne znajući upravo ni od čega se brani. Ličilo je to na molitvu. A bile su samo riječi – one koje ponekad zbore majke, a ne znaju šta zbore“
Ostane istina ponegdje izgovorena šapatom, na jezicima onih koji su se vezali za njenog nosioca, a ne za nju samu.      

Povezani članci (po oznakama)

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija