Procjenjuje se da bosanskohercegovačke dijaspore s potomcima prve generacije u svijetu živi oko 2,2 miliona. Najveći broj njih se iselio uslijed agresije na Bosnu i Hercegovinu. Val iseljenja se nastavio i uslijed težih ekonomskih uslova. Pri tome, ne treba zaboraviti da su mnogi ovu zemlju napustili obeshrabreni zbog nepravde, neuređenog sistema funkcionisanja ili korupcije kojom se osiguravala prilika po krvi, lozi i srodstvu, a ne prema čestitosti i znanju.

Iseljavanje stanovništva nije stalo, neznatan broj njih se i vratio, a odlazak iz zemlje je, nizom faktora, i olakšan. Međutim, iskustva, dosadašnje procjene i saznanja kažu da i oni koji su otišli mogu pomoći da se ostane. Ekonomski, naučni ili politički milje dijaspore daju se izdvojiti kao centralni elementi u razumijevanju i iskorištavanju njenog potencijala.

Prije svega, mapirati dijasporu

Neupitno je da već treću deceniju dijaspora čini ogroman udio u finansijskom prometu slanjem novca članovima porodice i rodbini. Riječ je o milijardama na godišnjem nivou. Također, u periodu godišnjih odmora dolazak dijaspore označava snažnu finansijsku injekciju našoj ekonomiji. Ipak, mnogi će istaći potrebu da je nužno ohrabriti dijasporu da investira u ovu zemlju dugoročno. Međutim, i kada su ohrabreni, institucionalne barijere ili faktori otežavanja postaju neugodno iskustvo. Naviknuti smo, birokratski aparat u našoj zemlji u toj situaciji predstavlja isti ili teži problem kao što često predstavlja problem i domaćem stanovništvu. Pri tome, digitalizacija je skoro u svim segmentima izuzetno spora.

Zakon o iseljeništvu nije usvojen, a suvišno je i govoriti da bi, naprimjer, ministarstvo dijaspore u mnogome promijenilo stvari. Bosna i Hercegovina uprskos uvojenom dokumentu Politika saradnje sa iseljeništvom nema dovoljno razvijenu institucionalnu komunikaciju s dijasporom. Politička nesposobnost ili nemar o tome da institucionalno ne smije da trpi reflektuje se i u ovom slučaju.

Nije se dovoljno uradilo ni kada je riječ o mapiranju bosanskohercevačke dijaspore, iako se to nameće kao jedan od prvih i najvažnijih koraka u razvijanju odnosa s iseljeništvom. Ipak, jedno od takvih je realizovano u prošloj deceniji, objavljeno 2018. godine, a obuhvatilo je mapiranje deset zemalja na tri kontinenta (Evropa, Australija i Sjeverna Amerika). Autori su tim međunarodnih interdisciplinarnih istraživača: Hariz Halilović, Jasmin Hasić, Dženeta Karabegović, Ajlina Karamehić-Muratović i Nermin Oruč. Mapiranje je realizovano u koordinaciji s Međunarodnom organizacijom za migracije, Misijom u BiH i Ministarstvom za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, u okviru projekta “Uvrštavanje koncepta migracija i razvoja u relevantne politike, planove i aktivnosti u Bosni i Hercegovini (BiH): Dijaspora za razvoj (D4D)”, što je projekat Vlade Švicarske i Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH. Mapiranjem je obuhvaćeno oko 2.000 migranata iz naše zemlje.

Spomenuta studija predstavlja i obrazac mogućeg mapiranja dijaspore, odnosno pruža uvid u neke od osnovnih postavki iznimno značajnih za unapređenje odnosa s dijasporom. Tretiraju se teme o kojima se u manjoj ili većoj mjeri govori u javnosti.

Među pet glavnih zaključaka i preporuka, autori ove studije su, pored naglaska na potrebu uspostavljanja formalne i inkluzivne saradnje i poboljšanja komunikacije s dijasporom, omogućavanja ekonomskog angažmana dijaspore, uvrstili i potrebu za većim učešćem dijaspore u političkom životu i intelektualnu i kulturnu razmjenu s dijasporom. Političko učešće se odnosi na olakšavanje procesa glasanja na izborima, odnosno poticanje migranata iz BiH da apliciraju za državljanstvo naše zemlje. Akademska i kulturna saradnja uključuje rad Vlade BiH koja bi trebala pokrenuti i potaknuti „inicijative za transfer i širenje znanja održavanjem redovnih radionica, kongresa i predavanja radi povezivanja intelektualaca, umjetnika i stručnjaka porijeklom iz BiH u cijelom svijetu“. Osim toga, istaknuta je potreba za olakšavanjem i centralizacijom priznavanja i nostrifikacije diploma, akademskih titula i profesionalnih kvalifikacija onima koji su ih stekli u zemljama iseljeništva. Produbljivanje veza s mladima u dijaspori, prema autorima, uključuje organizovanje programa „koji će ih dovoditi u kratke posjete BiH da se obrazuju o historiji i kulturi, osnažit će i sačuvati njihov kulturni identitet i ohrabrivati ih da ubuduće budu uključeni u BiH“.

Govoreći o obrazovanju o bosanskohercegovačkoj kulturi i baštini naglašavaju, prije svega, promociju učenja maternjeg jezika. Pored spomenutog, važnim ističu podržavanje sportskih događaja i obilježavanje važnih datuma te podržavanje kulturno-umjetničkih događaja u i izvan BiH.

U preporuke su uključili i potrebu promocije kulturološke razmjene s dijasporom „s fokusom na mlade ljude i studente, jer studiranje u inostranstvu i boravak studenata iz BiH radi obrazovanja u zajednicama/porodicama u dijaspori kao i angažmani Au pair (čuvanje djece) doprinose poticanju održavanja bosanskog jezika u dijaspori“.

Podsjetimo, projekat „Dijaspora za razvoj“realizovan je u saradnji Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH i Vlade Švicarske, a predvođen Razvojnim programom UN-a u saradnji sa IOM-om u BiH između 20162020. godine. Rezultati su predstavljeni 2021. godine, na završnoj konferenciji, a izdvojeno je: Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH je pokrenulo interaktivnu web platformu za dijasporu; više od 3.000 osoba imalo je koristi kroz nova radna mjesta i bolja sredstva za život; u aktivnostima razmjene znanja i iskustva u procesima rada i razvojnim rješenjima sa stručnjacima iz dijaspore učestvovalo je više od 300 institucija; kroz umrežavanje, kontinuiranu komunikaciju, partnerstvo i b2b razmjenu između više od stotinu domaćih kompanija sa stručnjacima iz dijaspore omogućeno je direktno kreiranje više od 400 novih radnih mjesta i zajednička ulaganja između lokalnih samouprava, privatnog sektora i članova dijaspore u vrijednosti od šest miliona maraka. Zaključeno je da je dijaspora „spremna podsticati investicije, ubrzati konkurentnost lokalnih kompanija i lokalnih zajednica i jednostavno doprinijeti boljem kvalitetu života u BiH ukoliko se stvore potrebni uslovi i prilike za njihov angažman“. (UNDP)

Jedan od zapaženijih projekata koji ima za cilj unapređenje saradnje s dijasporom i ulaganje u našu zemlju je USAID-ov „Diaspora Invest“, a realizira se s lokalnim partnerima. Ove godine je ponovo aktueliziran, a ranije realizovan od 2017. do 2022. godine. Opći rezultati su pokazali da je kroz projekat prikupljeno više od 28 miliona dolara iz bosanskohercegovačke dijaspore te kreirano oko 1.500 novih radnih mjesta. U maju ove godine je potpisan memorandum o saradnji USAID-a s dvadeset jedinica lokalne samouprave u BiH.

Riječ je o projektima koji su imali snažnu podršku, ali i pružili određene pozitivne rezultate, no, u poređenju s kvantitativnim i kvalitativnim mjerilima u pogledu dijaspore, još uvijek se doimaju nedostatnim.

Ko će otvoriti debatu o iseljenju?

Irska je zemlja koja, prema procjenama, ima oko sedamdeset miliona osoba u dijaspori, a u prošlom stoljeću i ranije preživjela je veliki val iseljeništva uzrokovan, između ostalog, lošom ekonomskom situacijom i krizama. Rad autorice Alide Vrančić iz 2019. godine, pod naslovom „Srećni kao Irci: Kako iseljavanje može pomoći Zapadnom Balkanu?“tretira upravo primjer Irske. Pri tome je istakla da je Vlada Irske devedesetih godina intenzivirala rad s dijasporom što je uključivalo kombinovani rad Vlade i organizacija civilnog društva. Aktivnosti u tom smjeru su nastavljene kroz stvaranje mreže kontakata, podsticanje irske dijaspore na ulaganja u zemlju, ali, Vlada je svoje djelovanje zasnivala na podacima istraživanja koje je naručila. Ukratko, Irska je učinila izuzetno mnogo u procesu koji prepoznajemo kao mapiranje dijaspore.

„Zemlje Zapadnog Balkana treba da iz iskustva Irske izvuku sljedeće pouke: prvo, treba otvoriti debatu o iseljavanju; drugo, početi sa stvaranjem mreža kontakata i uvezivanja ljudi i, konačno, podržavati ulaganja, znanja i radna mjesta koja takve dobro razvijene veze mogu dovesti“, zaključila je Vrančić.

Realpolitika se nameće kao faktor usmjerenja, što će doprinijeti i razbijanju iluzija o tome da će neko pod svaku cijenu i u svakom momentu zagovarati interese zemlje svoga ili porijekla svojih predaka. Činjenica o probosanskim političarima u dijaspori ne lišava nas potrebe za lobiranjem.

Glas u parlamentu tuđine

Proteklih godina fokus bosanskohercegovačke javnosti, pretežno bošnjačkog dijela, usmjeren je i na politički angažman dijaspore u zemljama iseljeništva. To je, svakako, očekivani slijed, u kojem, posebno, druga generacija u dijaspori postaje i politički aktivna. Stoga smo mogli svjedočiti da su pojedini kroz svoj angažman zagovarali interese Bosne i Hercegovine u svojim zemljama, kao što je slučaj s Adisom Ahmetovićem u Bundestagu. Javnost ga je posebno prepoznala po kritici odluka visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini Christiana Schmdita. S druge strane, naprimjer, vidimo da dijasporalne zajednice kao biračko tijelo u svojim zemljama mogu imati ključnu ulogu na lokalnom nivou.

S obzirom na politički angažman dijaspore, očekuju se i pomaci u lobiranju za interese Bosne i Hercegovine na globalnom nivou. Ta potreba je sve izraženija. Pored spomenutog, pojedini primjeri mogu biti nada kao što je nedavno osnivanje advokatske grupe United Strategic Alliance for Bosnia and Herzegovina. Takvo šta može animirati taj segment dijaspore. Ili, rad krovne organizacije bosanskohercegovačkih udruženja u Velikoj Britaniji Bosnia UK Network i saradnja s pojedincima kao što je Alicia Kerns, zastupnicom u Parlamentu VB i institucijama u toj zemlji može biti efektan i poticajan faktor.

Naravno, dijaspora je u zemljama iseljeništva uvijek prepoznata i kao ambasador i promotor kulture i drugih vrijednosti što, itekako, može pomoći u promociji same zemlje.

Važno je imati u vidu da su se u dijasporalnim zajednicama proteklih godina u mnogome intenzivirale i unaprijedile aktivnosti memorijalizacije genocida i zločina nad Bošnjacima muslimanima u BiH. Tome je pomoglo unapređenje memorijalizacije u samoj matici. Time su potpomognuta nastojanja da se istina o zločinima i genocidu nad Bošnjacima muslimanima pročuje i da se u tom smjeru osigura podrška u borbi za istinu, ali i narativ.

Važno je procijeniti u kojoj mjeri vrijedi imati očekivanja od politički aktivne dijaspore, posebno od druge generacije. I oni svoju aktivnost ravnaju prema programu svoje stranke ili vlade u svome gradu i zemlji, pa i kada je riječ o pitanjima vanjske politike, koja bi se, eventualno, mogla odnositi na našu zemlju ili region. I u tom smislu, realpolitika se nameće kao faktor usmjerenja, što će doprinijeti i razbijanju iluzija o tome da će neko pod svaku cijenu i u svakom momentu zagovarati interese zemlje svoga ili porijekla svojih predaka. Činjenica o probosanskim političarima u dijaspori ne lišava nas potrebe za lobiranjem.

Suštinski, dijaspora, zaista, nije bankomat, ali je naša prilika. Dugoročno, ulaganja u ovu zemlju su u biti prilika i dijaspori. Poslovna, politička, karijerna - možda. Iz „možda“u „bolji procenat“često ne treba mnogo. Ali, patriotska - sigurno. Valjda na to računamo od Aljaske do Novog Zelanda.

Islamska zajednica može pomoći

Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini se može istaknuti kao primjer sistemske veze s dijasporom. Džemati / islamski centri od Sjeverne Amerike do Australije dio su sistema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Sprega dijaspore s džematima, a džemata s Islamskom zajednicom pomogla je i da se animiraju brojni članovi u dijaspori, naprimjer, kroz programe stipendiranja učenika i studenata u čemu učestvuju brojni džemati i džematlije u dijaspori.

Te prednosti okupljanja dijasporalnih džemata u okrilju IZ konstantno ističemo u Preporodu, ali i predlažemo. O takozvanoj „razmjeni djece s dijasporom“pisao je Elvedin Subašić 2018. godine, što bi podrazumijevalo boravak bošnjačke djece iz naše zemlje u bošnjačkim porodicama u dijaspori i obrnuto u određenom periodu.

Također, koncept Mala medresa u organizaciji Medrese „Osman-ef. Redžović“u Velikom Čajnu održava se već duži niz godina, a okuplja bošnjačke tinejdžere iz Sjeverne Amerike kroz ljetnu školu islama uz brojne druge aktivnosti koje obuhvataju religijsko, kulturno i opće obrazovanje, a posebno upoznavanje s bosanskohercegovačkom baštinom.

Suštinski, dijaspora, zaista, nije bankomat, ali je naša prilika. Dugoročno, ulaganja u ovu zemlju su u biti prilika i dijaspori. Poslovna, politička, karijerna - možda. Iz „možda“u „bolji procenat“često ne treba mnogo. Ali, patriotska - sigurno. Valjda na to računamo od Aljaske do Novog Zelanda.