Danas smo svjedoci brzog vremena i još bržeg zaboravljanja stvari koje su nama svima relativno bliska prošlost. Tome u prilog ide činjenica da nezanemarljiv broj onih koji su rođeni poslije agresije na našu domovinu nažalost nema uopšte jasan uvid u dešavanja iz tog perioda. Neki od njih su halali genocid nad Bošnjacima, kao i ostalim nesljedbenicima četničko-fašističke ideologije, pa danas smatraju dešavanja iz tog perioda kao „međunacionalnu sukob“ i „nepotrebno ratovanje na svim stranama“. Da situacija bude još gora, čak i neke generacije koje su preživjele genocid i agresiju, dijele ovo pogubno razmišljanje u kojem se agresor i žrtva izjednačavaju, a napad i odbrana stavljaju u isti kalup. Istina je od ovakvog razmišljanja svakako daleko. Zbog svega pomenutog ovaj tekst je više posvećen „nesvjesnima“ nego onima kojima je jasno šta je učinjeno u protekloj agresiji. Jednoumlje nikada ne treba biti vodilja nijedne osobe, pa samim tim nije ni moja, ali se svi moraju slagati oko nehumanog djelovanja i rušenja osnovnih moralnih principa. Ovo možemo usporediti sa holokaustom nad Jevrejima tokom Drugog svjetskog rata.

Redakciji Preporoda se obratio srednjoškolac Zijad Merzić koji je želio sa svojom generacijom, ali i širom javnošću podijeliti svoje viđenje sadašnjice i budućnosti Bošnjaka, ali osvrćući se i na prošlost koju mnogi zaboravljaju. Njegov tekst je nastao kao svojevrsni zaključak nakon istraživanja lika i djela trojice sarajevskih šehida o kojima pišemo u ovom broju.

Stvaranje odbojnosti kod mladih prema domovini

U Drugom svjetskom ratu je populacija Bošnjaka u pogledu ubistava desetkovana, što će se ponoviti četrdeset i osam godina kasnije. Za tih četrdeset i osam godina Bošnjaci su više nalikovali na dezorijentiranu masu negoli na razumna bića, osim svjesne manjine. Ovakvo poređenje se možda čini neumjesnim, ali pogubnost pasivnosti i nedjelovanja Bošnjaka kao cjeline u tom periodu je daleko tužnija i jadnija. Tad, kada nekolicina bošnjačkih intelektualaca pokušava probuditi uspavani bošnjački narod, dolazi do žestoke reakcije od strane totalitarnog režima i njegove propagande, koja ovaj čist naum i iskrenu državotvornu ideju prekida nehumanom torturom nad istima. To je vrlo važno spomenuti i detaljnije pojasniti, i danas relativno uspavanoj javnosti, kako bismo bili svjesniji o veličini podnošenja žrtve u pogledu nacionalnih i vjerskih prava, kao i osnovnog ljudskog prava, a to je pravo na slobodu mišljenja. Svakako sloboda mišljenja ne podrazumijeva slobodu ponižavanja i omalovažavanja drugog i drugačijeg. Borba nije lični izbor, nego način života koji svaki pojedinaca na ovom malom komadu Dunjaluka mora živjeti. Pod borbom se ne misli samo na oružanu odbranu domovine i naroda, iako se kao takva u agresiji svakako podrazumijeva, već borbu na polju kulture, ekonomije, obrazovanja, slobode izržavanja, medijske borbe i  borbe za prava. Bogatstvo književnih djela, svih vrsta, i medijske prisutnosti, podrazumijevajući i filmsku i političku prisutnost i njihov uticaj, jesu ključ opstanka jednog naroda i njegove slobode u današnjem vaktu. Bez ovoga jedan narod u današnjem vremenu ne može sebi osigurati egzistenciju. Pored pomenutog, od egzistencijalnog značaja jeste ekonomska nezavisnost i funkcionalnost državnih organa, odnosno snažan BDP i održavanje ustavno-pravnog poretka u pogledu njegove implementacije. Često se može čuti u razgovoru običnih građana kako je za stanje u kojem se današnji narod naš nalazi kriv ovaj ili onaj, kako bi sve bilo drugačije da je ovo ovako, a ono onako itd. Takvi razgovori su ništa više do prazna priča i „ubijanje vremena“ u svakodnevici. Nažalost, takav način razmišljanja, osim što je nazadan za one koji to pričaju, neminovno utječe na mlade koji to poput spužve upijaju i zbog toga stvaraju jedan vid odbojnosti prema vlastitoj domovini, čiji je svaki pedalj odbranjen žrtvovanjem stotine hiljada života.

Poistovjećivanje domovine i stranke

Da ovakav način razmišljanja dobije još tragičniji epilog u velikom procentu doprinosi poistovjećivanje jedine nam domovine i političke stranke ili stranaka. Poistovjetiti domovinu sa trenutnom političkom slikom iz ugla neke osobe, nerijetko sasvim neuke po ovom pitanju, ali uvijek spremne da komentariše važna državna i egzistencijalna pitanja svog naroda je ne samo neprihvatljivo, već sasvim destruktivno po vlastiti narod i, kako već spomenuh, jedinu nam domovinu. Vlasti, kako nam i historija pokazuje, smjenjuju se i prolaze kroz metamorfozu, ali država uglavnom ostaje ista. Uzrok opstanka države jeste konstruktivno razmišljanje i državotvoran pristup svim onim idejama koje se pojavljuju. Odan domovini, čovjek je dužan da je brani ako je potrebno i svojim životom, a u mirnodopskom periodu glasanjem za državotvorne političke stranke ili ukoliko ne vidi od ponuđenih potrebno, dužan je da i sam djeluje, naravno na onaj način na koji je u početku moguće. Čuvati svoju domovinu nije samo  pitanje morala i pravilo u demokratskim državama, već i amanet od Stvoritelja i dužnost svakog iskrenog mu'mina. Gledajući odnos zapadnoeuropskih naroda prema svojim državama, zaključujemo da je njihov patriotizam vrlo izražen i da bi bez toga njihove države, a tako i sve druge, nestale. Upravo taj patriotizam je ono što mora i u našoj jedinoj domovini zaživjeti, ali ne samo u duhovnom smislu, već i u pogledu ekonomskog i moralnog patriotizma. Ovdje ćemo naše pisanje privesti kraju uz citiranje riječi našeg rahmetli predsjednika, Alije Izetbegovića: „Čuvajte i očuvajte svoju naciju i ime Bošnjak, vjeru i tradiciju. Gubitak identiteta plaća se ropstvom i poniženjem.“