Da je Bosna i Hercegovina vodom jedna od najbogatijih zemalja u Evropi, dobro je poznato. Dovoljno je pogledati slivove Une i Sane, Vrbasa, Bosne, Drine i Neretve, pojedine ponornice, jezera... Gotovo da nema grada i sela koji nisu vezani za jedan od ovih slivova, ili u čijoj neposrednoj blizini ne protiče neka rijeka, riječica, potok, potočić, ima neko jezero... Uz čistu i zdravu vodu koja za Zemlju život znači, BiH i Skopaljska dolina, još uvijek imaju nezagađeno plodno tlo, povoljne klimatske uslove, čist zrak, na što se nadovezuje bujno i šumsko bogatstvo. Poznato je, da je iza rudarstva, stočarstvo do sredine 16. stoljeća, bila druga privredno/gospodarska grana. Od tada zemljoradnja preuzima primat, i tako je Skopaljska dolina postala jedna od glavnih srednjobosanskih žitarica. Bugojno je prije II svjetskog rata bilo centar trgovine žitaricama.
Skopaljska ili Uskopaljska dolina (dugačka 40 i široka 2-3 km. pravcem jug-sjever, proteže se od područja Gornjeg do Donjeg Vakufa, s centrom Bugojnom), bogato je slivno područje. Vrbas teče skoro sredinom ove doline. S ravnomjerno raspoređenim pritokama, u hidrološkom smislu, predstavlja prirodni irigacioni sistem kojim se natapa plodno zemljište ove pitome doline. U privrednom/gospodarskom smislu rijeka je života Skopaljske doline.
Vrbas je zlatonosna rijeka, poznata još iz rimskog perioda. Nadaleko je bio poznat po bogatstvu salmonidnim vrstama riba (pastrmke, lipljana i mladice), da ne govorimo ciprinidima za koje kod takvog bogatstva u dobra stara vremena, nije postojao skoro nikakav interes žitelja Skopaljske doline. Lovišta ovog sliva smatraju se jednim od najbogatijih u Evropi.
Vrbas izvire ispod Zec planine, obronka masiva Vranice, sa tokom dugim 250 km. S visinskom razlikom od 1700 m. kod izvorišta do 88 m. kod ušća u Savu, predstavlja rijeku s najvećim padom od svih pritoka rijeke Save. Zato je plahovit i silovit, naročito u kanjonu od Donjeg Vakufa do Banje Luke. Jedina je rijeka, među našim rijekama, muškog roda.
Sestre vrbe i brat Vrbas
Samo ime rijeka Vrbas dobila je, prema nekim predanjima po Vrbi bijeloj (Salex Alba L., Fam. Salicaceae), čijoj velikoj rasprostranjenosti pogoduju niži predjeli korita Vrbasa: aluvijalno zemljište s dosta vlage i dovoljno svjetlosti, čega najviše ima od Gornjeg do Donjeg Vakufa, zbog toga što teče sredinom doline, koja nije zakonjena brdima.
Vrba izraste visoko do 30 m. sa širokom krošnjoim koja uz Vrbas, u kombinaciji s rakitama i johama, ljeti pravi debelu hladovinu. Na ljetnim žegama hladovina bi dobro dođi težacima na njivama, čobanima i stoci da se sklone od popodnevne ljetne žege...
Pogled na dolinu i korito Vrbasa, bilo s okolnih brda ili neposredne blizine, čije su obale dekorisane brojnim vrbama i rakitama, vrlo je impresivan. Posebno kad se pod uticajem toplih proljetnih vjetrova u martu/ožujku ili aprilu/travnju pođu javljati prvi pupovi. To je Skopaljskoj dolini jedan od prvih vijesnika dolaska proljeća. Opet, posebno, obilježje proljeću i znak da su vrbe pustile sokove, davale su trube savijene od vrbove kore. Trube su savijali, najčešće, čobani, tek zamomčeni, što je bio drevni tradicionalni rustikalni običaj u Skopaljskoj i Plivskoj dolini. Trubači su uveliko upotpunjavali proljetni vrbaski ambijent, odašiljući mladima poruke da je došlo proljeće i da je nastupio vrbopuc, kako se u narodu ovih dolina govorilo.
Posebno romantičnu sliku vrbaskom pejzažu i vrbama, davala je igra proljetnih jugozapadnih vjetrova. Pod njihovim naletima vrbove grane su se povijale i lelujale, tako da bi tada naličja vrbovih listova (sive boje) prirodno okrenuta prema zemlji, okretali čas na jednu, čas na drugu stranu. neprestano talasanje i lelujanje vrbovih grana, stvaralo naizmjenične boje listova.Čas bi sve krošnje izgledale pepeljasto sive (od naličja listova), čas bi opet dobile svoju prirodnu tamnozelenu boju, kakvo je ustvari lice lista, uvijek okrenuto prema nebu i suncu. To je nešto slično kao kada se na ljetnjem povjetarcu talasaju žitna polja i livade, što u nekom magnovenju dočarava ugodnu fatamorganu.
Vrbas sluša, obale govore
Šta se sve događalo; šta doživljavalo; koliko je suza radosnica i žalosnica proliveno; koliko je Vrbas krvi saprao na svojim obalama; kakve su ljudske sudbine doživljene u životu brojnih generacija dobre zemlje Bosne i sa suzama i krvlju oteklo u Crno more? To se nikada neće saznati. Vrbas je samo "slušao i gledao", a obale su govorile. Eh, kad bi Vrbas mogao biti pričljiv?!
Kao i drugim bosanskohercegovačkim rijekama, pravim draguljima i biserima, kojima još uvijek (na svu sreću) značajnim dijelom teku kao suze bistre i čiste vode, mnoge su priče ispričane i milozvučne sevdalinke ispjevane. Zato, priču o Vrbasu, počeli smo poetičnim naslovom, ako odu vodi, najvažnijem resursu na planeti Zemlji.
O Vrbasu hladnoj vodi, vrgama i vrbacima, johama i debeloj hladovini, njegovim pitomim obalama, ima dosta priča – zanimljivih kazivanja, prijatnih sjećanja za nostalgičnu ljudi koji su se životnim stazama otisnuli u bijeli svijet. Od brojnih prenosimo samo jednu iz života "običnih ljudi", preko čijih je ruku i leđa prešlo puno teškog tereta.
Jedan radnik S.Đ., iz sela Vrsa, podno zapadne strane Vranice, ispod kojeg teče Vrbas, radnik jednog građevinskog preduzeća na radu u Libiji, pričao je:
"... Nije mi teško izdržati fizički rad. Čovjek se zaista umori, ali i odmori. Ipak, najteže je izdržati žegu Libijske pustinje i žeđ kad "zvizdan" pripeče, kako to mi narodski kažemo. Bilo čega da se napijem, ništa ne može zamijeniti našu bistru i čistu vodu s Vranice, koja potočićem protiče pored moje kuće i odlazi u obližnji Vrbas. Kad zaspem, odmah pođem sanjati Vrbas i pored Vrbasa vrbe širokih krošanja pod kojima je puno debele hladovine, a ja okrenut prema nebu ležim na minderu pokošenog sijena, uživam u njegovu mirisu, zagledam u plavetno nego, zapažam ševu i slušam njenu pjesmu koja upotpunjava svu ljepotu našeg svježeg bosanskog ljeta. Kad se probudim u afričkoj vrućini, rastužim se vidjevši da je sve to bio samo sanak pusti. Kad nam je najteže nastojim da kolege ohrabrim i "rashladim" njihovu dušu, onim riječima koje oni najviše žele čuti; riječima: "Naš Vrbasu, naša debela hladovino, brzo ćemi mi kući, dočepati se prvih vrba i, ako Bog da, pod njima spavati, slušati žubor Vrbasa, odmarajući se u debeloj hladovini"!
Atraktivna turistička regija
Danas, s jedne strane, posmatrano globalno, cijela planeta se nalazi u jednoj tragičnoj ekološkoj situaciji. Na drugoj strani, svjetskom tržištu s rastućom kupovnom moći i brojem stanovništva, potrebno je sve više hrane, a naročito kvalitetne zdrave hrane. Očito, u svijetu danas postoji kriza prirodnih resursa. Zato treba trezveno (i vizionarski) razmišljati kako prirodna bogatstva odnosno sirovinsku osnovu razvijati da bi se tržištu moglo ponuditi ono što se danas i što će se u budućnosti tražiti.
Bosna i Hercegovina ima raskošnu i najočuvaniju prirodu u Evropi, a bogata je i kulturno-historijskim naslijeđem. Ta pogodnost kao Božija blagodat, nameće pitanje: kako da od toga bolje živimo i kako naša ekonomija od takvog bogatstva može ostvarivati što bolje efekte, a da pri svemu tome očuva raskošnu prirodu i biološku raznolikost. to je šansa, prije svih – za primarni sektor privrede/gospodarstva sa što višim stepenom prerade domaćih sirovina. (Napomenimo samo, da je poljoprivreda osnova ekonomije svake zemlje. Hrana je danas nova nafta na svjetskom tržištu. Pošto je vrijeme jeftine hrane, a samo vlastita proizvodnja obezbjeđuje kakvu-takvu sigurnost...).
Odmah zatim, dolazi tercijalni sektor, a u okviru kojeg, opet, turizam ima najveće šanse: eko-turizam, seoski, elitni, rekreativni, kulturni, vjerski, lovni, ribolovni, zimski... U ekonomiji je poznato da je turizam komplemntarna djelatnost koja vrši multiplikativan utjecaj na više sektora privrede/gospodarstva na što se veže veći broj društvenih djelatnosti.
Primjera radi – samo kada bi htjeli i znali gospodariti našim rijekama, sačuvali bi bistre i čiste vode, koje bi ponovo bile atraktivne za ribolovni turizam. Privukli bi sportske ribolovce širom Evrope. Imamo veliki broj naših Soča (Slovenija) i Gacka (Hrvatska). To su prije svih gornji tokovi naših slivnih rijeka Save i Jadrana, a da ne spominjemo njihove pritoke i kraške rijeke – pomornice. Samo na našem Vrbasu to su Bistrička rijeka, Kruščica, Bunta, Vesočnica, Semešnica, Pliva, Ugar..., pa Sanica i Dabar na Sani, ponornice Milač, Šuica, Sturba, Trebižat i mnoge, mnoge druge, postale bismo daleko poznate i privlačne salmonidne vode. (Ovakvim primjerima, mogli bi ilustrovati i druge pomenute potencijalne oblike turističke ponude, koje posjeduju naši turistički resursi. Ali prije toga, moramo stvoriti preduslove za "društvenu infrastrukturu" koju zahtijeva globalizacija, znanstveni, tehnološki-tehnički progres i tako bili sprmni za sve oblike međunarodnih komunkacija i saradnje).
Ovaj kraj – Vrbaska dolina i u njoj Skopaljska dolina imaju značajna prirodna dobra i očuvane prirodne ljepote, te spada među najatraktivnije turističke regije na Balkanu. Samo našim vizionarskim i odgovornim odnosom prema ovim Božijim blagodatima, možemo nadvladati prijeteću ekološku katastrofu i narednim generacijama pružiti sreću i radost učivanja prirodnim dobrima i ljepotama, kakve smo do nedavno imali. U protivnom ovi redovi poetičnog naslova, mogu postati memento jednom vremenu, kojem se te generacije mogu samo čuditi kako njihovi antropocentrični preci te blagodati nisu znali sačuvati.
Bugojno, maja/svibnja 2008.
