Ideja kao takva ne samo da je aktuelna i kao kulturološka potreba, nego i nužnost, koja je već odavno morala biti realizirana! Ova riječ grčkog porijekla označava instituciju sa namjenski programiranom zgradom u kojoj se čuvaju, proučavaju, te po izvjesnom sistemu izlažu starine, umjetničke vrijednosti, kulturno-historijski, etnografski i dr. predmeti. Uz naučnu muzej ima i odgojnu, te edukativnu funkciju. Muzeji se dijele na naučne (arheološki, historijski i dr.) i na umjetničke zbirke.

Prvi muzej javlja se u helenističkoj Aleksandriji u III.st. U srednjem vijeku pojavljuju se privatne profane i crkvene riznice iz kojih nastaju javne ustanove, najčešće državnog a zatim zemaljskog, gradskog i zavičajnog statusa. Često se upotrjebljava i naziv galerija (za veće zbirke slika i skulptura).

Vjerske, odnosno crkvene zajednice već odavno su osnivale i obogaćivale svoje muzejske zbirke. Jedan od najstarijih je Koptski muzej u Kairu, kojeg je pisac ovih redova imao priliku posjetiti i temeljito u toku 2 dana razgledati. Ovaj muzej je pod državnim patronatstvom, a sadrži i bogatu zbirku obrednih predmeta od čistoga zlata, brojne freske i ikone od izuzetne umjetničke vrijednosti, te etnografsku zbirku. Jedan od najpoznatijih i najbogatijih crkvenih muzeja je Vatikanski muzej u Rimu, čija su umjetnička djela neprocjenjiva. Čini mi se da je Vatikan jedan ogromni muzej. Sama Sikstinska kapela predstavlja jednu ogromnu galeriju! U bližem okruženju naše zemlje nalazi se u Beogradu Muzej pravoslavne crkve, u Cetinju Crkveni muzej, u Novom Sadu je Zbirka Eparhije Bačke, u Rijeci je Dijecezanski muzej, u Vršcu (Vojvodina) je Zbirka Eparhije banatske, u Zagrebu je Dijecezanski muzej i Riznice zagrebačke katedrale. Najzad, Sarajevo ima Muzej stare pravoslavne crkve. Svojevremeno sam prije četrdesetak godina posjetio franjevačke samostane u Fojnici, Kraljevoj Sutjesci i Gučijoj Gori kod Travnika. Svi su imali bogate muzejske zbirke i još bogatije biblioteke. Ali, osobito me je fascinirala činjenica da se u samostanu u Gučijoj Gori vodila stoljećima pučka kronika, u kojoj je za područje određene župe vođena evidencija o svakoj porodici i svakom njenom članu, čime se određena osoba bavila, kuda se kretala, od čega je eventualno bolovala, šta joj je bila posebna karakteristika, od čega je umrla. Dakle, nije to bila klasična matična knjiga rođenih i umrlih. To je bila svojevrsna demografska, socijalna, odnosno društvena kronika određenog područja!

Nije mi poznato da li je od vremena najavljivanja vijesti o ideji osnivanja Muzeja IZ u BiH učinjeno nešto na formiranju predmetne kulturološke i historijske institucije. Ako i nije ništa na tome učinjeno, treba odmah početi, barem sa sakupljanjem predmeta, odnosno uzoraka, koji zavrjeđuju muzeološku vrijednost. Mislim da takve artikle treba prvenstveno tražiti u našim tekijama, starim džamijama, ukoliko nisu "počišćene" od takvih predmeta. Npr. mnoge se starinske levhe od drveta, izvanredne kaligrafske vrijednosti iz neznanja uklanjaju iz džamija da bi mjesta dobile nove levhe od stakla i plastike. U džamijama nestaju bosanski ćilimi i sedžade, a zamjenjuju ih sintetički itisoni. Iz džamija su odnijeti i bačeni drveni ili metalni čiraci nakon instaliranja električne rasvjete. Nekada su mahalske džamije bile dobrim dijelom prekrivene pustekijama od bravlje kože, danas im ni traga nema! U svrhu formiranja muzejske zbirke IZ treba obavijestiti našu vjerničku javnost sa apelom da iz svojih kuća, iz sehara, sa tavanâ i podrumâ uzmu i poklone IZ predmete koji su bili vezani za vjerski život naših predaka, čiji potomci ne cijene njihovu historijsku i etnološku vrijednost, kao što su: ahmedije, fesovi, džubeta, sedžade, Kur'ani rukopisni, tesbihi, peštahte, ibrici, đugumi, nanule, mestve, kitabi, stari pribori za pisanje i prepisivanje, stari pribori za sunnećenje, i idžazetname, fotografije naših starih vjerskih objekata, fotografije turbeta, tekija i impozantnih nišana, fotografije naših istaknutih predaka koji su bili zaslužni za našu IZ fotografije poznatijih vakifa. Potrebno je za muzejsku zbirku obezbijediti makete čuvenih, ali porušenih, odnosno nestalih naših vjerskih objekata. Danas se u provincijskim sredinama (uključujući i ruralne), koje nisu pretrpjele suvremenu urbanizaciju, mogu lakše naći navedeni predmeti, nego u urbanim centrima.

Htio bih na koncu ukazati na još jedan momenat predmetne teme. Naime, bilo bi poželjno da svaki naš medžlis IZ formira vlastitu muzejsku zbirku, makar najskromniju, jer svaka naša sredina ima svoje historijske i etnografske specifičnosti, koje čine našu bogatu šarolikost. Recimo naš hercegovački prostor je u mnogo čemu različit od naše Krajine! U okviru toga zadatka svaki glavni imam bi trebao voditi evidenciju najznačajnijih vjerskih, ali i drugih zbivanja sa prostora svog Medžlisa, u čemu bi mu pomagali imami područnih džamija. Iz medžliskih muzejskih zbirki obogaćivao bi se centralni muzej IZ u BiH unikatnim vrijednim eksponatima.

Gdje bi se situirala zgrada ovog Muzeja? Može li se ova institucija inkorporirati u zdanje Rijaseta, koje se upravo podiže? Da li bi bilo prostora za predmetnu namjenu u novoj zgradi GBH biblioteke? Može li se smještaj naći u sadašnjim prostorijama Rijaseta, koje će se isprazniti po preseljenju Rijaseta u novu zgradu? Zaista je teško naći prostor za takvu namjenu na području Općine Stari Grad u Sarajevu, gdje je islam zasađen, odakle se razvijao i širio!