Na mnogo šta valja se podsjetiti i od zaborava spasiti koliko god se može; podsjetiti se na jedno nedoba, na jedan ružan vakat. Riječ je o tome kako su nas i šta učili.

Sve je počinjalo s prvim stranicama bukvara, u prvoj školskoj klupi; od toga "kako Juso treba oprati i uši"! Upravo tako, s imperativom: "Operi, Joso, i uši"! Nakon lekcija "Osa sisa" i "Sito visi" dolazila je u bukvaru, dakle, na red i lekcija koja je imala poučno - didaktički karakter pa se, eto, tako, među imenima našlo i jedno muslimansko muško ime - Juso! Na to kako se treba umivati, taj i takav bukvar nije podsjećao ni Jovu ni Josu  - oni to, kao, znaju! Imena Jose i Jove su uzimana za neke druge primjere, onda kad je riječ o dobrom učenju, primjernom vladanju. S nastavkom školovanja bilo je još gore.

Naš junak Gavrilo

Vrata gimnazije, učiteljske ili ekonomske škole malo su kojem muslimanskom djetetu bila otvorena: njih se upućivalo na izučavanje zanata, u šegrtske škole i to zanate čija je nomenklatura počinjala sa "krojač", završavala sa "stolar"! Svi su drugi bolji zanati bili namijenjeni drugim đacima, onoma koji se u gimnazijsku klupu nisu mogli posaditi ni na silu. A šta je sve čekalo one malobrojne iz redova muslimanskog naroda koji su pošli u neku bolju srednju školu, recimo gimnaziju? Na nastavu iz zemljopisa ili egzaktnih nauka ne mogu se potužiti, ali na povijest, maternji jezik sa književnošću i te kako mogu.

Od takozvanog Dušanovog zakonika nije bilo boljeg! Neki Gavrilo Princip slavljen je kao nacionalni heroj pa su đačke ekskurzije kao na hodočašće odlazile posjetiti mjesto na kojem je izvršio svoj teroristički čin, s namjerom, naravno da se nadahnjuju. Na Kosovu nisu pobijedili Turci - o srpskoj pobjedi javila su i zvona pariške crkve Notre Dame! Ako ništa - bilo je neriješno! "Načertanije" Ilije Garašanina bilo je sadržano u školskom predmetu kakav je povijest, ta "jadna učiteljica života".

Ko nije znao sve Mrnjavčeviće nije mogao dobiti prolaznu ocjenu. Crnogorci su bili narod "čojstva i junaštva". Pa Obrenovići, Karađorđevići, razne vojvode, hajduci i uskoci. Četnike nije nikad niko spominjao!

Harač, danak, trećina, pa još nabijanje na kolac! "Puče puška s pećine"! Turci vandali. A Studenica i Manasija i Ravanica i Žiča i Dečani, sve na svom mjestu. O Kulin banu se nije učilo!

Ma kakva "Hasanaginica"!

Sve je bilo isto i kad je riječ o predmetu maternji jezik i književnost. U Bosni i Hercegovini je za taj predmet zvaničan naziv bio "srpskohrvatski" ili veoma stidljivo _ "hrvatskosrpski", ali mu se u praksi tepalo pa se tako učio "srpski jezik". Osim ijekavskog izgovora malo šta je u tom jeziku bilo prijemčljivo bošnjačkom uhu. Taj glas "h" toliko je bio omražen u nastavnom planu i programu da se nije smatralo za pogrješku umjesto njega napisati bilo koje slovo, bilo koji drugi glas. Od hromog Vuka uzimalo se samo što je odgovaralo školskim, odnosno drugim vlastima.

Školska je lektira, naravno, bila obavezna pa se čitati moralo dosta. Ali šta?

Izučavanju književnosti prilazilo se temeljnim proučavanjem žitelja svetaca. Sava Nemanjić, Sveti Sava! Nevjerovatno je s kakvim su žarom profesori predočavali narodnu književnost, takozvane narodne pjesme. Sve je u ciklusima. Te ciklus ovaj, te ciklus onaj. Probraniji stihovi morali su se učiti napamet, naizust! Car Lazar bio je mudriji od svih grčkih filozofa. Kosančić Ivane ljepši od Adonisa dva puta, a Marko Kraljević jači i moćniji od svih bogova iz grčke mitologije. Taj turski vazal (što se nije spominjalo!) na megdanu je pobio sve turske junake i ponekog "ljutog Arnautina", pa i sebi ravna Musu Kesedžiju. Ne, o Muji i Halilu Hrnjici, ni o Tali Budalini nikad se spomenulo nije!

"Hasanaginica" i balada "Smrt Omera i Merime" bile su na satu književnosti spominjane nekako upravo u vrijeme kad se oglašavalo i školsko zvono! Ali zato!

Epu "Smrt Smail-age Čenigića" posvećena je duža pažnja. "Gorski vijenac" je bio kultno mjesto književnosti. O istrazi "poturica" profesorice su predavale sa sladostrašću, orgastički! Ima u Ive Andrića u romanu - kronici "Na Drini ćuprija" scena nabijanja na kolac toliko nestvarno realistična kao da je on osobno pomagao i dželatu i žrtvi da to urade zajedno i onako anatomski do perfekcije, što je za nevjerovati, na koju su profesori književnosti posebno upozoravali insistirajući kod učenika na opisu tog prizora. A naravno, da se moralo znati ko je dželat, a ko žrtva.

P.S. Pamtiš li ti sve ovo, mladi Bošnjače. Ovo se tebi kaziva; da nikad ne zaboraviš i da to kažeš, kad bude došlo vrijeme , svojoj djeci, a njima ostavi u amanet da prenose dalje, do Kijametskog dana.