Mapiranje nepoznatog i tempiranje neuhvatljivog – samo su tanahni pokušaji čovjeka da zadrži krhku kontrolu nad životom i smrti, čije porijeklo je izvan dosega njegovih osjetilnih mogućnosti. Od radosti zbog dolaska novog života – i tuge zbog odlaska drugog, čovjek je tokom životnog vijeka neposredno i konstantno izložen ritmu dolazaka i odlazaka.
Svjedočanstvo smrti
U Kur’anu, brojčano najveći spomen riječi život (el-hayat) dolazi u kombinaciji s atributom ed-dunya (od glagola denā, biti blisko, približeno, ali i biti spušteno, na nižem mjestu od prethodnog), što otkriva pažljivu i suptilnu nit Božije milosti: kada spominje život, Gospodar ga opisuje kao nešto nama blisko, dohvatljivo i prirodno. Iako ga na brojnim mjestima Gospodar naziva prolaznim, brzim, igrom ili zabavom – islam, međutim, ne prezire život. Neki prevodilački pokušaji da se ovaj svijet označi “lošim, prezrenim” mogu voditi do glorifikacije smrti kao nečega što tek treba da se iskusi, iz čega se izuzima široki opseg činjenice da ljudsko biće neposredno svjedoči smrti kao cirkadijalnom procesu najrazličitijih svjetova okolo sebe. Njemu smrt nije strana – on je svjesno ili nesvjesno iskusi dok živi.
Da bi se približilo shvatanje ovog života kao kružnog procesa, Kur’an na najslikovitije načine koristi metafore iz svijeta koji čovjeka okružuje: metafore kiše koja se cijedi iz oblaka (el-mu'sirat), potom natapa mrtvu suhu zemlju, kultiviše bilje koje buja i ozeleni, plodove boja i oblika raznolikih. Život u Kur’anu naprosto buja u svojoj dinamici i ritmu preobražaja. Sve što počinje da postoji – prelazi iz jednog stanja u drugo: pucanjem i prolaskom kroz pregradu – dolazi u svijet postojanja. Isto tako, taj život se vraća u tišinu raspadanja gubljenjem boje, poput lišća iz kojeg je vrijeme (el-asr) iscijedilo životne sokove.
Zašto bi čovjek, koji je okružen tim procesima, bio drugačiji? Zašto bi, ako su njegova čula kroz život bila izložena različitim ciklusima, bio u strahu od smrti, kad upravo iz nje u konačnici izvire novi život. Učenjaci jezika kazat će da čak i jedna od često upotrijebljenih riječi za smrt ne može označiti samo smrt kao tek puki kraj. Njeno korijensko značenje (wefat) čije česte glagolske varijacije nalazimo u Kur’anu, vraća se na svoju osnovu – nosi smisao kompletnosti, ispunjavanja, procesa u njegovoj punini, lojalnosti, odanosti, povjerenja. Zbog toga je smrt kao prestanak toka životnih sokova – u vjerničkom svjetonazoru – samo odani povratak koji će upotpuniti cjelinu postojanja.
Ogledalo života
Ako Kur’an hronološki posmatramo od njegovog početka do kraja, slijedeći teorije da raspored sura i njihovih sadržaja svojom progresivnošću vodi do određenih poruka, postaje zanimljivo uočiti da je posljednji spomen riječi život u Kur’anu došao upravo u suri Fedžr. Sam naziv sure ima značenje zore, što etimološki neodoljivo podsjeća na pucanje, razbijanje, lomljenje – pucanje tmine noći – da bi se rodio novi dan. I baš tu, u kontekstu budućeg svijeta i proživljenja, čovjek na sceni Sudnjega dana spominje život i govori: „Kamo sreće da sam se za svoj život pripremio!“
Ono što tek tada dolazi – to je njegov život. Ono što je tamo, trenutak eshatološkog smiraja – istinsko je i pravo. Smrt je tek etapa i prolaz kojim se ulazi u ono što čovjek naziva životom svojim. U konačnici, smrt nije suprotnost životu, nego njegovo ogledalo. Tek kroz nju, čovjek će jednom moći vidjeti cjelinu onoga što je bio. Smrt u Božijem poretku nije gašenje, nego rađanje novog vida života: onog vječnog. Prirodni i ljudski strah od smrti, u svojoj suštini, strah je od nepoznatog prekida onoga što volimo, spoznajemo i razumijemo, što nam je blisko i osjetilno (dunya). On nestaje onog trenutka kada spoznamo da se ništa što je istinski postojalo ne može izgubiti, nego samo promijeniti oblik. Smrt kao takva ne briše tragove života, nego ih sabire i kompletira, a život iz te perspektive zadobija značenje pozornice na kojoj će čovjek na najljepši način iskorištavati resurse kojima ga je Bog obdario, ali i biti pitan za njihov učinak i kvalitet. Kroz takvo razumijevanje, strah od prestanka postojanja se u konačnici preobražava u smiraj, a neizvjesnost – u povjerenje i odanost (wefa).
