L

Obrađujući riječ wağh (وَجْهٌ), al-Iṣfahānī (551) kaže:

وَلَمَّا كَانَ الْوَجْهُ أَوَّلَ مَا يَسْتَقْبِلُكَ وَأَشْرَفَ مَا فِي ظَاهِرِ الْبَدَنِ اُسْتُعْمِلَ فِي مُسْتَقْبَلِ كُلِّ شَيْءٍ وَفِي أَشْرَفِهِ وَمَبْدَئِهِ...

“S obzirom na to da je lice ono prvo sa čim se suočavaš, ono najčasnije što je na vanjštini tijela, to se ova riječ [lice - wağh] koristi za prednju stranu svake stvari, za njen najčasniji dio, za njen početak...”

Riječ wağh (وَجْهٌ), kao izvedenice iz korijena w-ğ-h (وجه) u Kur’ānu se veoma često koriste, a imaju uglavnom sljedeća značenja:

a)Wağh u značenju lice. Na primjer wağhu᾽llah (وَجْهُ اللهِ) ili Božije Lice, u stavku al-Baqarah (II: 115): وَلِلَّـهِ الْمَشْرِقُ وَالْمَغْرِبُ فَأَيْنَمَا تُوَلُّوا فَثَمَّ وَجْهُ اللَّـهِ - “Bogu i Istok i Zapad pripada! Gdje god da se vi okrenete, tamo Božije Lice je!” Čovjekovo lice se, npr. spominje u sljedećoj cjelini Kur’āna (Yūnus, X:105): “Lice svoje vjeri [أَقِمْ وَجْهَكَ لِلدِّينِ حَنِيفًا - aqim wağhaka li d-dīni ḥanīfā] pravoj ti okreni!”

b) Wağh u značenju početak nečega, recimo wağhu n-nahār (وَجْهُ النَّهَارِ) znači “početak dana”. Npr. Āli ‘Imrān (III:72): آمِنُوا بِالَّذِي أُنزِلَ عَلَى الَّذِينَ آمَنُوا وَجْهَ النَّهَارِ - “A jedna skupina sljedbenika Knjige veli: “Vjerujte početkom dana...”

c) Wağh kao naklonost, ljubav (npr. oca prema sinovima, roditelja prema svojoj djeci), npr. sūra Yūsuf (XII:9): Wağhu abīkum (وَجْهُ أَبيِكُمْ) znači “ljubav/naklonost vašega oca”.

d) Wağh kao Božije zadovoljstvo/naklonost. U specifičnim Kur’ānskim sintagmama wağh veoma često označava Božije zadovoljstvo čovjekom, odnosno ljudima, njihovim dobrim djelima, postupcima, itd. Među ostalima za ovo ima nekoliko najuočljivijih primjera: Kur’ānska sintagma li wağhi᾽llāh (لِوَجْهِ اللهِ) doslovno znači “radi Božijeg zadovoljstva”, npr. veli se (u al-Insān, LXXVI:9): إِنَّمَا نُطْعِمُكُمْ لِوَجْهِ اللَّـهِ - “Mi vas [siromahe] samo radi Božijeg zadovoljstva/naklonosti (li wağhi ᾽llāh) hranimo!” U mnogim varijacijama ovo ili slična značenja spominju se i u Kur’ānskim sintagmama yurīdūna wağha ᾽llāh (يُرِيدُونَ وَجْهَ اللَّـهِ - “ljudi koji Božiju naklonost žele” – u ar-Rūm, XXX:38), zatim ibtigā’u wağhi rabbihī (ابْتِغَاءَ وَجْهِ رَبِّهِ - “težiti/zaslužiti, nastojati ili, pak, čeznuti, žudjeti za naklonošću/zadovoljstvom Gospodara svoga” – al-Layl, XCII:20).

 Kad god je riječ wağh u Kur’ānu spomenuta u doslovnom značenju lica, ukazuje se ili na Božije Lice (وَجْهُ اللهِ - wağhu᾽llāh), ili na čovjekovo lice (وَجْهُكَ - wağhuk), odnosno lica ljudi (وُجُوهُكُمْ - wuğūhukum).

Drugim riječima, ne postoji nijedno mjesto u Kur’ānu gdje se upotreba riječi wağh (u značenju lica) koristi zarad toga da se ukaže, na primjer, na “lica/lice životinja”, i tome slično.

Na važnost nekih mjesta u Kur’ānu, u kojima se riječ wağh (وَجْهٌ) spominje sa riječju Allah (اللهُ), ukazuje i al-Iṣfahānī (551), on tvrdi da se, možda, riječ al-wağh odnosi na “Božije Biće” (aḏ-Ḏāt – الذَّاتُ) u suri ar-Raḥmān (LV:27):

وَيَبْقَى وَجْهُ رَبِّكَ ذُو الْجَلَالِ وَالْإِكْرَامِ

“...a Lice Gospodara tvoga, Veličanstvenoga i Plemenitoga, ostaje [vječno je]...”

Al-Iṣfahānī o tome doslovno kaže:

وَرُبَّمَا عُبِّرَ عَنِ الذَّاتِ بِالْوَجْهِ فِي قَوْلِ اللهِ وَيَبْقَى وَجْهُ رَبِّكَ...

Al-Iṣfahānī (550) posredno ukazuje na značaj čovjekova lica kad u obradi ove odrednice (wağh –وَجْهٌ) navodi āyat al-Mā᾽idah (V:6), u kojem se kaže da je lice čovjekovo to što se obredno prvo pere:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا إِذَا قُمْتُمْ إِلَى الصَّلَاةِ فَاغْسِلُوا وُجُوهَكُمْ

“O vjernici! Kad namjeravate da namaz obavite, vi lica svoja [wuğūhakum] umijte...”

Ljudsko lice se u Kur’ānu opisuje naporedo i u vezi sa nekoliko svjetova lijepog: a) svijet kosmosa, b) svijet Prirode, c) svijet eshatologije, i d) svijet čovjeka, itd. Začudni svijet čovjeka na stranicama Kur’āna opisan je kao veličanstveno bogatstvo ljepote, kao jedna veličanstvena riznica sklada. Kur’ān ovo ističe i kad govori o čovjeku na Ovom svijetu, ali i kad govori o veličanstvenim eshatološkim scenama koje pokazuju čovjeka na Sudnjeme Danu, potom u Raju (al-Ğannah) ili Paklu (Ğahannam), u raznolikim prilikama.

Ograničavajući se na ovoj dionici ove odrednice na temu čovjekova lica na Ovom svijetu, treba napomenuti da Kur’ān prebogato spominje ne samo ljudsko lice kao cjelinu, već i dijelove ljudskog lica: uši, oči, usta, itd. Npr. u al-Balad (XC:8-9): أَلَمْ نَجْعَلْ لَهُ عَيْنَيْنِ وَلِسَانًا وَشَفَتَيْنِ - “Zar mu [čovjeku] nismo podarili oka dva (‘aynayn), i jezik (lisān) i usne dvije (šafatayn)?!” Komentatori Kur’āna tvrde da se ovim ukazuje na vidljive fenomene, ukrase i znakove (āyāt) Božijeg stvaranja na čovjeku.

Motiv “vesela oka” ili “oka koje je radosno”, “to jest, vedro oko”, spominje se prije svega u vezi sa Merjemom (Djevicom Marijom). Tako (u sūri Maryam, XIX:26): “Budi vesela oka (وَقَرِّي عَيْنًا - qarrī ‘aynā)!” – riječi su koje melek/anđeo kazuje Merjemi. Sam kontekst ovdje ukazuje da joj melek/anđeo ovo govori s ciljem da tu radost svoga lica Merjema treba da pokaže ljudima koje će ona uskoro susresti, a koji su posumnjali u njenu čednost.

Fenomen otvorenog i glasnoga smijeha spominje se u vezi sa Božijim poslanikom Sulejmanom (Sulaymān), koji se “nasmijao glasno (فَتَبَسَّمَ ضَاحِكًا - fa tabassama dāhikan)...” (u an-Naml, XXVI:19). Ovaj smijeh dolazi sa raskrivenog lica, osobene geste lica u svoj svojoj ozarenosti saučestvuju u činu radosti, prate ljudski (i samo ljudski) čin smijeha. (Životinje se ne smiju, one nemaju lice na način kako lice ima čovjek.) Jedan drugi, znameniti osmjeh o kojem Kur’ān govori jeste osmjeh gospođe Sāre (فَضَحِكَتْ - fadaḥikat), žene Ibrāhima, Božijeg poslanika (usp. Hūd, XI:71), kad je bila obradovana (فَبَشَّرْنَاهَا - fabaššarnāhā) da će, iako u poodmakloj dobi, roditi sina Ishāqa. I ovo je jedno od mnogih mjesta u Kur’ānu gdje se fenomen radosti povezuje sa raskrivenim ljudskim licem i osmjehom na njemu.

Veoma je znakovito da se u Kur’ānu ljude (jednako i muškarce i žene) poziva da “okrenu svoja lica” Hramu Svetome (u al-Baqarah, II:144: فَوَلُّوا وُجُوهَكُمْ شَطْرَهُ - fa wallū wuğūhakum šaṭrah). Impozantnost ovog Kur’ānskog zahtjeva i danas vidimo na hodočašću u Mekku i za vrijeme hadža, kad su i žene i muškarci, otkrivenih lica, okrenuti prema Ka‘bi! Također, Kur’ān razglašava da radost pobožnosti ostavlja tragove na ljudskim licima, ti su tragovi vidljivi na vidljivim, raskrivenim ljudskim licima (al-Fatḥ, XLVIII:29: سِيمَاهُمْ فِي وُجُوهِهِمْ مِنْ أَثَرِ السُّجُودِ - sīmāhum fī wuğūhihim min aṯari s-suğūd).

Naravno, ljudska lica u Kur’ānu opisana su i kao mjesta/otoci tuge na Ovom svijetu, kao mjesta potištenosti, namrštenosti. Za samog Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., kaže se da se, jednom prilikom, namrštio (usp. u ‘Abasa, LXXX:1: عَبَسَ - ‘abasa). Motivi žalosti (الْحُزْنُ - al-ḥuzn) spominju se kao vidljivi fenomeni na ljudskom licu na nekih trideset mjesta u Kur’ānu. Također, žalo(vito)st se često povezuje sa pobožnošću. Vidljivo se naglašavaju “suzne oči i tuga” (u at-Tawbah, IX:92: تَفِيضُ مِنَ الدَّمْعِ حَزَنًا - wa a‘yunuhum tafīdu mina d-dam‘i hazanan), taj motiv spomenut je u vezi sa siromašnim a pobožnim ljudima. Sva ova mjesta Kur’āna ukazuju na raskriveno ljudsko lice, lice koje nije ničim zastrto!

U opisu stanovnika Raja (Ğannat) fenomeni radosti, “estetika” ozarenosti i vedrine na nepokrivenim ljudskim licima opisani su još intenzivnije. Upravo o tome sada treba kazati nekoliko riječi.

Sudnji dan opisan je kao vrijeme “kad jedna lica budu svijetljela, a druga lica budu tamnjela” (يَوْمَ تَبْيَضُّ وُجُوهٌ وَتَسْوَدُّ وُجُوهٌ - Āli ‘Imrān, III:106) Motiv bjeline (...tabyaddu - تَبْيَضُّ) na ovom mjestu znači ozarenost, radovanje Raju. Ne misli se ovdje ništa u rasnim kategorijama, ne aludira se ovim na bijelce! S druge strane, motiv crnosti (...taswaddu - تَسْوَدُّ) označava potištenost, tugu i strah od Pakla. (Ovom crnošću, dakako, ne misli se na crnce.)

Ozarenost i radost, kao i tuga i žalost, vidljivi su na raskrivenim licima ljudi, muškaraca i žena. Kur’ān ovdje posve jasno govori o raskrivenim licima.

Prema iznesenom, širok je spektar Kur’ānskih riječi kojim se opisuje radost ili tuga na ljudskim licima u vrijeme velikih događanja Sudnjega dana i drugih eshatoloških zbivanja. Svugdje su ta ljudska lica, o kojima Kur’ān veoma dirljivo govori, raskrivena.

Evo samo nekih sintagmi. “Blistava lica” (وُجُوهٌ يَوْمَئِذٍ نَّاضِرَةٌ - wuğūhun nāḍiratun) spomenuta su u veličanstvenom prizoru Sudnjega dana (al-Qiyāmah, LXXV:22-23), kad će dobri ljudi gledati u svoga Gospodara, tako je ovdje spomenut motiv “u Boga zagledanih ljudskih lica” (إِلَى رَبِّهَا نَاظِرَةٌ - ila rabbihā nāzirah).

U istoj suri, domalo dalje (LXXV:24), motiv “smrknutih lica” (وَوُجُوهٌ يَوْمَئِذٍ بَاسِرَةٌ - wuğūhun bāsiratun), jer su u očekivanju velike nesreće (فَاقِرَةٌ - fāqiratun) i strahota Ğahannama (Džehennema/Pakla), spominje se u Kur’ānu u iznimno dirljivim riječima.

Znakovito je da Kur’ān (sūra ‘Abasa, LXXX:38-39) spominje i “ozarena lica” ljudska (وُجُوهٌ يَوْمَئِذٍ مُّسْفِرَةٌ - wuğūhun musfiratun), kao i “nasmijana lica” (ضَاحِكَةٌ - ḍāḥikatun), te “radosna lica” (مُّسْتَبْشِرَةٌ - mustabširatun).

Ovdje se posebno treba istaći uzvišena moralna i visoka estetska ljepota žena “stanovnica Raja”.

Opisi njihovih lica začuđujuće su snažni i dojmljivi. Tako se spominju žene “kratkotrajnih/bljeskovitih pogleda” (قَاصِرَاتُ الطَّرْفِ - qāṣirātu ṭ-ṭarf), ističe se da su one “očiju krupnih”, “krupnooke” (عِينٌ - ‘īn) (usp. aṣ-Ṣāffāt, XXXVII:48). Ćud tih ljepotica je prekrasna (خَيْرَاتٌ حِسَانٌ - ḫayrātun ḥisānun), usp ar-Raḥmān, LV:70.

U vezi sa Kur’ānskim opisima eshatoloških događaja istaknimo da se u veoma negativnom kontekstu spominju (usp. u ‘Abasa, LXXX:40-41) “ljudska lica koja će biti prekrivena prašinom” (وَوُجُوهٌ يَوْمَئِذٍ عَلَيْهَا غَبَرَةٌ - wa wuğūhun yawma’iḏin ‘alayhā gabaratun), takva lica će “prekrivati tamnina” (قَتَرَةٌ - qataratun). Očito se iz ovih opisa vidi da je stav Kur’āna negativan spram tako zastrtih lica.

U jednoj Kur’ānskoj slici (an-Nisā, IV:47) Bog prijeti da može “izbrisati osobenosti/zasebnosti ljudskih lica” (أَنْ نَطْمِسَ وُجُوهًا - an naṭmisa wuğūhan), štaviše, može ih “izvratiti ili unatrag izvrnuti” (فَنَرُدَّهَا عَلَى أَدْبَارِهَا - fa naruddahā ‘alā adbārihā). Dakako, zato što Bog jeste milostiv(an), On to neće učiniti, nego se ovim, nesumnjivo, afirmira i ističe pojedinačna zasebnost svakog lica, njegova autonomnost i nepovredivost.

U Kur’ānu i predanjima iz Hadīsa posve se jasno uočavaju vedre scene iz kojih se nazire radost ljudi zato što Bog ima i što On jeste, te što pred njima, stvorenjima, On rasprostire prostranstva nade! Ovdje ćemo, ukratko, prepričati jedno Hadīsko predanje o razgovoru između Boga i čovjeka, posljednjeg čovjeka koji će ući u raj (ujedno: moguće je da je ovaj čovjek “posljednji koji izlazi iz Pakla”, jer mu je dragi Bog oprostio). Naime, ovo predanje nam je značajno jer u njemu se govori o “Bogu koji se osmjehuje” (فَضَحِكَ اللهُ - fa ḍaḥika ’llāhu).

Predanje govori o čovjekovoj radosti u susretu sa ljepotama Raja. Bog pita tog čovjeka koji posljednji ulazi u Raj: “Ako ti podarim ovo i ovo iz Raja, nećeš li pitati za nešto drugo?!” “Neću!” – uvijek odgovara čovjek. Ali, avaj, čovjek uvijek hoće ono ljepše, ono bolje. I kako god dobije jedno mjesto u Raju, traži da vidi druga mjesta, koja mu se čine sve ljepšim i ljepšim, itd. Tada se Bog nasmijao ovim čovjekovim željama (fa ḍaḥika ’llāhu).

Iz dosadašnjeg izlaganja, prema Kur’ānu i Hadisu je posve jasno nekoliko sljedećih polazišta:

Prvo: I Kur’ān i Hadīs nude prevalentan utisak da su došli na Ovaj svijet sa vijestima koje treba da obraduju čovječanstvo. Ta se uzvišena radost treba vidjeti na ljudskim licima. Štaviše, Kur’ān donosi jednu eshatološku scenu u kojoj se kaže kako će “pred Boga na Onom svijetu doći svaki čovjek, sa svojim svjedokom, pa će Bog tada dati da se sa ljudskih pogleda (usp. Qāf, L:20-23) skine koprena (فَكَشَفْنَا عَنكَ غِطَاءَكَ - fa kašafnā ‘anka gitā’aka), e da bi tako pogled svakog čovjeka bio oštar!” Nema sumnje da se ovdje u Kur’ānu u iznimno pozitivnom kontekstu govori o raskrivanju [tuge i straha sa] ljudskog lica!

Drugo, prema Kur’ānu, čovjekovo je lice i na Ovom i na Onom svijetu – bez zara, bez burke, bez feredže, bez niqāba. Ono je estetski uzvišeno, kao takvo je raskriveno, jer - na njemu su najvažnija “komunikativna” čula čovjekovog bića: oči, uši, nos, usta, itd.

Treće, čovjekovo lice u Kur’ānu se spominje u moralnom i emocionalnom odnosu kao iznimno duhovan dio ljudskog tijela. (Leđima se ne možemo nasmijati ili mrštiti! Niti se smijemo/mrštimo stomakom, prsima, stražnjicom, i sl.!) Samo je na licu snažno vidljiva radost, ozarenost, vedrina, ali i tuga, jad, potištenost, sjeta i žalost. Kur’ān, prema tome, snažno ističe komunikativnu ulogu čovjekova lica. Kad se, npr. u suri an-Nūr (XXIV:31) kaže:

وَقُلْ لِلْمُؤْمِنَاتِ يَغْضُضْنَ مِنْ أَبْصَارِهِنَّ

“I reci [o Muhammede] vjernicama da obore svoje poglede!” - posve je jasno da se taj imperativ može, smisleno i logično, uputiti samo u vezi onih pogleda koji dolaze sa raskrivenih lica, kao i u vezi onih pogleda koji gledaju u raskrivena lica!

Četvrto, Kur’ān ističe “obrednu ulogu” čovjekova lica, to lice se kao raskriveno suočava sa Hramom Svetim, k tome, najuzvišeniji čin islamske “molitve” (namāz, salāt), to jest sağdah (سَجْدَةٌ - spuštanje lica na tle), obavlja se raskrivena lica. Tamo, u položaju ničice, stiču se i dobijaju tragovi pobožnosti na našim licima. O tim tragovima Kur’ān s oduševljenjem govori. Kaže da su oni vidljivi na licima dobrih ljudi.

Peto, semitske religije, niti ikoje religije svijeta ne povezuju pojam nagosti sa ljudskim licem. U Kur’ānu i Hadisu nemamo niti jedno mjesto gdje se ljudsko lice tretira kao dio tijela koji je “nag” ili “go”! Kur’ān oslovljava važnost odjeće i spominje neke njene vidove. Ali, niti iz Kur’āna (kao ni iz Hadīsa) mi ne dobijamo zaokruženu sliku u vezi sa specifičnim i strogim oblicima ili kodeksima odijevanja u islamu, bilo za muškarce ili za žene.

Ono što se iz Kur’āna i Hadīsa vidi kao strogi zahtjev jeste – pristojnost (تَقْوَى - taqwā) u čovjekovom odijevanju.

Prema Kur’ānu, libās (لِبَاسٌ) je odjeća ili haljine općenito, ali i (moralna) zaštita u metaforičkom smislu. Na primjer, “žene/supruge su libās/haljine vama muževima, a vi (muževi) ste libās/haljine njima (svojim ženama)” - (هُنَّ لِبَاسٌ لَكُمْ وَأَنتُمْ لِبَاسٌ لَهُنَّ - hunna libāsun lakum wa antum libāsun lahunna), usp. u II:187. Ṯiyāb (ثِيَابٌ) je odjeća u najširem smislu, npr. Poslaniku Muhammedu, a.s., naređuje se (al-Muddaṯṯir, LXXIV:4): “A ti odjeću svoju očisti!” (وَثِيَابَكَ فَطَهِّرْ - Wa ṯiyābaka fa ṭahhir!). Ukrasna odjeća (زيِنَةٌ - zīnatun) ili ukrasi spominju se u suri al-A‘rāf (VII:32) kao nešto što nije zabranjeno, kao što nisu zabranjena ni lijepa jela.

قُلْ مَنْ حَرَّمَ زِينَةَ اللَّـهِ الَّتِي أَخْرَجَ لِعِبَادِهِ وَالطَّيِّبَاتِ مِنَ الرِّزْقِ قُلْ هِيَ لِلَّذِينَ آمَنُوا فِي الْحَيَاةِ الدُّنْيَا خَالِصَةً يَوْمَ الْقِيَامَةِ

Nakit (حِلْيَةٌ - ḥilyatun), npr. biserje koje se vadi iz mora, spominje se u XVI. suri (an-Naḥl, 14). I riječ rīšun (ريِشٌ) koja se samo jednom spominje u Kur’ānu (al-A‘rāf, VII:26), označava ukrasnu odjeću, gizdu naprosto.

 Muške košulje spominju se u Kur’ānu (an-Naḥl, XVI:81) pod nazivom sarābīl (سَرَابِيلَ تَقِيكُمُ الْحَرَّ - “koje vas čuvaju od vreline”), ali riječ sarābīl označava i oklope (وَسَرَابِيلَ تَقِيكُمْ بَأْسَكُمْ - “koji vas u borbi vašoj štite”). Drugi, mnogo frekventniji i prefinjeniji naziv za košulju u arapskom jeziku, koji Kur’ān također koristi, jeste qamīṣ (قَميِصٌ). U XII. suri uvijek je riječ o Yūsufovoj/Josipovoj, a.s., košulji, a posebno impozantan spomen te košulje vidljiv je u sceni u kojoj njegova zavodnica trga/dere Yūsufovu košulju “straga” (sūra Yūsuf, XII:26-28). Naziv ğalābīb (جَلاَبيِب - množina od جِلْبَابٌ - ğilbāb) spominje se u značenju ženskih haljina (ili ženskih ogrtača).

Vjerovjesniku Muhammedu, a.s., zapovijeda se da “rekne ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika – neka spuste haljine svoje (يُدْنِينَ عَلَيْهِنَّ مِن جَلَابِيبِهِنَّ - yudnīna ‘alayhinna min ğalābībihinna), niz svoja tijela, da bi se tako pokrile (al-Aḥzāb, XXXIII:59).

U vezi sa ğalābīb (ili ženskim haljinama) treba spomenuti i riječ ḫumur (خُمُرٌ - ženske ogrtače, haljine, duža vela). Ovu riječ Kur’ān samo jednom spominje (sura an-Nūr, XXIV:31.):

 وَلْيَضْرِبْنَ بِخُمُرِهِنَّ عَلَى جُيُوبِهِنَّ 

“I nek’ velove svoje [ḫumuruhunna] spuste niz grudi svoje!”

Naziv ḥiğāb (حِجَابٌ) danas mnogo poznata i medijski razvikana riječ, u Kur’ānu se uopće ne spominje kao pokrivalo za kosu žene, već označava pregradu, prevoj, prevlaku, sklonište, pribježište, zid, i slično. Samo na jednom mjestu hiğāb se u Kur’ānu spominje u vezi sa ženama Poslanika Muhammeda, a.s. Naime, u XXXIII. suri, u stavku 53., govori se o nekoj vrsti “protokola” ili “procedure ulaska kod Poslanika Muhammeda, a.s.”, pa se kaže:

وَإِذَا سَأَلْتُمُوهُنَّ مَتَاعًا فَاسْأَلُوهُنَّ مِن وَرَاءِ حِجَابٍ

“A kad od njih (Poslanikovih žena) vi nešto tražite, iza zastora (min warā’i ḥiğābin) to od njih tražite”.

Ovim se moralno svjetuje sve one koji dolaze do soba gdje je stanovao Božiji Poslanik Muhammed, a.s., da ne narušavaju privatnost njegove obitelji.

Iz svih navoda Kur’āna koji se odnose na odjeću, ne može se zaključiti da postoji bilo kakva dužnost obligatnog ili bilo kojeg drugog načina pokrivanja čovjekova lica, muškoga ili ženskoga. Pogotovo se ne može, ni u kom slučaju, zaključiti da je niqāb (zar, burka, feredža) nešto što je središnja stvar islama.

Ovdje je veoma važno navesti Kur’ānsku sintagmu libāsu t-taqwā (لِبَاسُ التَّقْوَى) što znači “odjeća bogobojaznosti”. Wa libāsu t-taqwā ḏālika ḫayr – “Ali, odjeća bogobojaznosti je odjeća najbolja.” (وَلِبَاسُ التَّقْوَى ذَلِكَ خَيْرٌ - usp. al-A‘rāf, VII:26). Naime, tu odjeću bogobojaznosti (libāsu t-taqwā), a ne neku drugu, Iblīs (sotona) je prvo strgnuo sa Ādama i Eve (Adema i Havve) u Raju. Drugu odjeću je, potom, lahko bilo skinuti s njih! Nakon toga bili su protjerani iz Raja!

U suri an-Nūr (XXIV:31.) spominje se važan izuzetak od pokrivanja ženskoga tijela, naime sintagma: إِلَّا مَا ظَهَرَ مِنْهَا - illā mā ẓahara minhā koja znači - “ne treba biti pokriveno ono [od ženskog tijela] što je ionako spoljašnje/vanjsko”.

Šta znači “ono što je ionako spoljašnje”? U klasičnim djelima islamskog mišljenja koja se mogu svrstati u jedno široko polje “antropologije islama”, npr. u knjigama al-Iḫwān aṣ-Ṣafā’ i Ibn Sīnāa (Avicena), sva objašnjenja nagosti (عَوْرَةٌ - ‘awrah) ili spolovila (سَوْآة - saw’āt) vezuju se, u najvećem broju datih tumačenja, isključivo za područje čovjekovih spolnih organa i za mjesta izlučivanja izmeta. U svih sisara, a ne samo u čovjeka, i spolovilo i mjesto izlučivanja izmeta na neki su način udaljeni od glave i od lica.

Slavni komentator Kur’āna, az-Zamaḫšarī, ni na koji način ne povezuje pojam nagosti za ljudsko lice. Kad az-Zamaḫšarī tumači sūru al-A‘rāf (VII:22-23) on kur’ānsku riječ saw’āt (stidna mjesta, spolni organi) tumači riječju nagost ili ‘awrah. Kur’ānsku sintagmu: بَدَتْ لَهُمَا سَوْآتُهُمَا - badat lahumā saw’ātuhumā az-Zamaḫšarī doslovno tumači riječima fa ẓaharat lahumā ‘awrātuhumā (فَظَهَرَتْ لَهُمَا عَوْرَاتُهُمَا - “pokazaše se Ademu i Hawwi njihova spolovila, stidna mjesta”).

Dodatni dokaz da se lice žene, kao ni muškarca, ne ubraja u ‘awrah nalazi se, također, u samom Kur’ānu. Naime, Adem i Hawa su lišćem rajskim pokrivali samo svoja stidna mjesta (عَلَى عَوْرَاتِهِمَا لِيَسْتَتِرَا بِهَا - ‘alā ‘awrātihimā li yastatirā bihā) (usp. az-Zamaḫšarī, II, 92), a nisu lišćem pokrivali svoja lica. Takvih predanja naprosto nema. Pokušamo li odgovoriti na pitanje šta je to “što je ionako spoljašnje/vanjsko” na čovjekovu tijelu a što se spominje u Kur’ānu (XXIV:31.) – možemo kazati da postoji opći konsenzus komentatora Kur’āna da tu spadaju lice, ruke do iza članaka i noge do iza članaka.

Prema apsolutno najvećem broju komentatora Kur’āna lice čovjekovo nema odjeću. Znameniti komentator aṭ-Ṭabarī tvrdi da je obredni ceremonijal hadža u Mekki najveći dokaz da lica žena i muškaraca, kao ni ruke, ne treba pokrivati niti zastirati. Prema aṭ-Ṭabarīju, to što Kur’ān imenuje “onim što je ionako spoljašnje” jesu lice i ruke. On na ovom mjestu veoma često spominje lice i ruke (كَفَّانِ وَوَجْهٌ - kaffān wa wağh) žene kao ono “što je ionako spoljašnje”.

Az-Zamaḫšarī spominje potrebu da, npr. ruke žene (لاَ تَجِدُ بُدًّا مِنْ مُزَاوَلَةِ الْأَشْيَاءِ بِيَدَيْهَا - lā tağidu buddan min muzāwalati l-ašyā’i biyadayhā) i lice žene (وَمِنَ الْحَيَاةِ إِلَى كَشْفِ وَجْهِهَا - wa mina l-ḥayāti ilā kašfi wağhihā) budu otkrivene. Ibn Kaṯīr u svome komentaru Kur’āna navodi predanje od Božijeg poslanika Muhammeda (s.a.w.s.) u kojem daje upute Esmi (Asmā), kćerki Abu Bakra, da punoljetna žena može imati otkriveno lice i ruke do članaka.

Iz izloženog se može zaključiti: a) Lice ljudsko je iznimno uvaženo u islamskim vrelima, Kur’ānu i Hadīsu, b) islam u svojim izvorima nigdje ne bilježi, niti poznaje bilo kakvu primjenu maske, c) u dijalozima u hadiskim zbirkama uočavamo razgovore između muškaraca i žena iz prvih pokoljenja islama. Dozivaju se po imenu. To ne bi mogli činiti da su im lica bila prekrivena, jer naprosto se ne bi prepoznavali, d) ako je islamski svijet, ako je muslimansko čovječanstvo danas, nekoja vrsta “živoga i življenoga Kur’āna u kulturi i civilizaciji islama”, onda je najmanji zajednički imenitelj prepoznatljivosti muslimanske ženske odjeće – mahrama. Na Bliskom i Srednjem istoku mahrama je također i opći zajednički znak kultur(al)nog prepoznavanja i samih kršćanki i jevrejki. Mahrama ne pokriva lice, već samo kosu, e) veliki putnici islama, npr. Ibn Ğubayr i Ibn Baṭūṭa boravili su u Mekki davnih vremena, ali i u mnoštvu drugih tradicionalnih gradova islama. Zapazili su da apsolutno najveći dio muslimanskog čovječanstva živi i obavlja obrede raskrivenih lica.

Izvori:

Bejtić, Alija, Ideja lijepog u izvorima islama, “Prilozi za orijentalnu filologiju” (POF), XXIV, Sarajevo, 1974.

Ibn Kaṯīr, Tafsīru l-qur’āni l-‘aẓīm, III, Kairo (bez godine izdanja),

Iṣfahānī, ar-Rāgib al-Iṣfahānī, Mu‘ğamu mufradāti l-Qur’ān, izd. Dāru l-fikr, Bejrut, 1972.

Ṣābūnī, Muḥammed ‘Alī aṣ-Ṣābūnī, Ṣafwatu t-tafāsīr, Bejrut, 1981.

Ṭabarī, Ibn Jarīr at-Tabarī, Tafsīru ğāmi‘u l-bayān, V, Bejrut, 1984.

Zamaḫšarī, ‘Umar az-Zamaḫšarī, al-Kaššāfu ‘an ḥaqā’iqi tanzīli wa ‘uyūni l-aqāwīli fī wuğūhi t-ta’wīli, Bejrut, 2001.