U osvit propasti komunističke ideologije, kada je već bilo jasno da će se socijalistički sistem zamijeniti tokovima nacionalno-političkih profilacija, vjersko glasilo Preporod je, zahvaljujući okupljanju jednog broja mlađih muslimanskih intelektualca u Sarajevu, postalo istinsko bošnjačko nacionalno glasilo. Nova redakcija Preporoda je, za razliku od prethodne, zauzela aktivni politički odnos prema društvenim pitanjima[1], učinivši ovu vjersku novinu svojevrsnom nacionalnom tribinom. Nosioci ovog medija izražavali su jednu kvalitativno novu muslimansku duhovnu i bošnjačku nacionalnu samosvijest.
S te ravni oni se kritički odnose prema dosegnutim razinama, prije svega duhovnog, ali posredno i nacionalnog i političkog izraza bosanskih muslimana. Kritiziraju novi nacrt Ustava IZ-e, u kojem nije spomenut pojam “musliman” već se koristi pojam “pripadnik islamske zajednice”. Slična izbjegavanja korištenja termina “musliman” oni uočavaju i u mnogim službenim obavijestima, napisima, saopćenjima organa i institucija Islamske zajednice. Time se i, skoro nesvjesno, po njima pristalo na sugestiju “sa strane” da se pripadnik islamske zajednice što manje imenuje kao musliman zbog političke istoobličnosti s pojmom Musliman, u smislu nacionalne pripadnosti.
Odgovor srpskoj nacionalističkoj propagandi
U sjeni borbe za vlast unutar IZ-e, ovi mlađi intelektualci muslimanskoj javnosti počinju skretati pažnju na opća politička pitanja. Nova redakcija je javno i žestoko počela braniti bosanskomuslimansku nacionalnu i religijsku poziciju, otvoreno se suprotstavljajući vladajućem sistemu i njegovom najčešće bezrazložnom etiketiranju muslimanskih vjernika za navodni nacionalizam. Preporod je tražio i objašnjenja za neprimjerene izjave pojedinih komunističkih partijskih funkcionera o tzv. muslimanskom nacionalizmu, islamskom fundamentalizmu i pravima vjernika u društvu, ustajući protiv matrice komunističkih funkcionera muslimanske nacionalnosti da vjernost političkom sistemu napadno demonstriraju kritikom vlastitog nacionalizma, kojeg u većini slučajeva nije ni bilo. Koji nacionalizam, koji islamski fundamentalizam, gdje, ko i kada – konkretizaciju optužbi traži Preporod, ustajući protiv etiketiranja i paušalnih ocjena. Tih godina u rasplamsali medijski rat protiv Muslimana, islama i Bosne Preporod ulazi kao jedino nacionalno glasilo i odlučno staje u odbranu naroda i vjere te u toj borbi zadobija široko povjerenje različitih dijelova nacionalne javnosti.
Preporod je, inače, tih burnih tranzicijskih godina bio dio šire bošnjačke vjerske i nacionalne grupacije koja je svojim organizacionim i drugim djelovanjem “...pružila svojevrstan odgovor napadačkoj srpskoj nacionalističkoj propagandi i pokazala postojanje svijesti o opasnosti koja dolazi sa strane”[2]. Na taj način je u medijskom prostoru izrastao krug angažiranih muslimanskih intelektualaca koji će kasnije činiti i redakciju listova Muslimanski glas i Ljiljan. Ovaj krug tih devedesetih godina, još za trajanja komunističke ideologije i prije osnivanja stranke SDA, otvoreno ukazuje na opasnosti koje Bosni, Bošnjacima i svim muslimanima Jugoslavije prijete od narastajućeg srpskog nacionalizma, odlučujuće inicirajući buđenje bošnjačke nacionalne samosvijesti.
Suočeni s činjenicom da se skoro svi oblici javnog ispoljavanja muslimanskog identiteta i u uslovima demokratizacije društva zlonamjerno tumače opasnošću, nacionalizmom i vjerskim radikalizmom IZ je s ciljem razjašnjenja korištenih pojmova iz domena političkog islama te razumijevanja novih vjerskih pojava, organizirala znanstveni skup “Islamski fundamentalizam – Šta je to”[3]. Njime je IZ pokazala da na izazove vremena umije reagirati na valjan i primjeren način. Skup je izazvao ogroman interes unutar jugoslavenske znanstvene i političke javnosti. Iz rasprava je bilo očito da se sa održavanjem ovakvog skupa prilično zakasnilo budući da je pojam “islamski fundamentalizam” već bio “...ukorijenjen, s konfuznim i kontradiktornim značenjima, u jugoslavenskom medijskom i političkom diskursu”[4]. Zabuna je ležala u činjenici da je u jugoslavenskoj orijentalistici i publicistici semantičko polje ovoga pojma bilo toliko “ameboidno” te je obuhvatilo sve oblike prakticiranje vjere kod muslimana – od izgradnje vjerskih objekata, posebne ishrane, specifičnog odijevanja muslimanski, izbora bračnog druga, vjerskog obrazovanja mladih do izučavanja tradicije – i pored toga što je sloboda upražnjavanja tih potreba dio korpusa osnovnih ljudskih prava. Jednom riječju, osamdesetih godina prošlog stoljeća socijalistički sistem na izdisaju, već opterećen narastajućim nacionalizmima, mnoge oblike javnog iskazivanja muslimanskoga identiteta krajnje ideološki je proskribirao neprijateljskim, a što su posebno koristili srbijanski mediji u političkim razračunavanjima sa svojim bosanskohercegovačkim neistomišljenicima.
Karakter države i društva
Rasprava je pokazala da se u znanstvenom smislu neprimjerenost korištenja pojma islamski fundamentalizam ogledala u tome što se previđala terminološka diferencijacija između dva tipa odnosa prema islamskoj tradiciji i njenim izvorima. Prvi tip “teorijskog fundamentalizma” podrazumijevao je stalno vraćanje tradiciji i izvorima kao uzoru iz koga crpimo moralne pouke i osnažujemo našu vjeru dok drugi tip odnosa prema osnovama vjere, koji se naziva revivalizmom, podrazumijeva uvjerenje da se “...model islamskog društva institucionalno već dogodio”[5] u zlatnom dobu islama čiji je sudionik bio prvi naraštaj muslimana te da se islamska moralnost i pravednost može ostvariti jedino restauracijom tog modela.
Učesnici razgovora jednoglasno su istakli da je sekularna država, kao država koja je nezainteresirana za religijska i ideološka pitanja svojih građana, najprimjereniji model uređivanja odnosa političkog i vjerskog autoriteta u viševjerskim društvima, pa tako i u Bosni i Hercegovini. Naglašena je rezerviranost prema bilo kakvoj ideološkoj državi, a za samu ideje o nekoj “islamskoj republici” je rečeno da takve priče “...u BiH nemaju ni teorijskog ni stvarnog pokrića i spadaju u domen političke fantastike ili špekulacije”[6]. Ovo je bio i negativan odgovor bosanskomuslimanske akademske javnosti na pitanje može li Bosna i Hercegovina, u kojoj je tada prema nekim procjenama živjelo više od 50 posto muslimana, biti islamska republika. Ovakvim stavom cjelokupnoj jugoslavenskoj javnosti dato je do znanja, a skup jeste imao i cilj da učini javnim bosanskomuslimanski stav o karakteru države i društva, da navodna islamska opasnost nije niti može biti legitimacijska osnova osporavanja političkih prava Bosni i Bošnjacima.
[1] Od br. 14. do 15. jula 1989. godine Preporod je dobio novu redakciju u sastavu: Rešid Bilalić, Mensur Brdar, Nusret Čančar, Mehmedalija Hadžić, Rešid Hafizović, Hadžem Hajdarević i Džemaludin Latić.
[2] Jedan pogled na mjesto i ulogu Preporoda u razvoju bošnjačke nacionalne samosvijesti tih godina vidjeti u studiji Sabine Veladžić, “Homogenizacija Bošnjaka kroz Preporod 1990.”, u: Rasprave o nacionalnome identitetu Bošnjaka, Institut za istoriju Sarajevo, Sarajevo, 2009., str. 214.
[3] Organizatori skupa od 13. januara 1990. godine bile su redakcije Preporoda i Islamske misli. Skup je bio multidisciplinarnog karaktera uz sudjelovanje velikog broja u to vrijeme najrelevantnijih jugoslavenskih teologa, sociologa, orijentalista, politologa i pravnika. Saopćenja sa skupa štampana su kao knjiga s naslovom Islamski fundamentalizam – šta je to?, priredili Nusret Čančar i Enes Karić, Mešihat IZ BiH, Sarajevo, 1990.
[4] Redakcijski tekst, “Dva značajna skupa”, Preporod, br. 3/467, Sarajevo, 1. februar 1990., str. 1.
[5] Opširnije vidjeti: Nusret Čančar, “Neki aspekti upotrebe termina fundamentalizam u društvenim znanostima i orijentalistici”, u Islamski fundamentalizam – šta je to?, nav. dj., str. 22.
[6] Fikret Karčić, “O ‘islamskoj republici’ u BiH”, Preporod, br. 3/467, Sarajevo, 1. februar 1990., str. 3; Navedeno prema Oslobođenje, Sarajevo, 21. januar 1990. Priču o odnosu islamskog fundamentalizma i islamske Bosne i Hercegovine Jasmin Duraković ocijenio je bezrazložnim strahom ili “svjesnoj i promišljenoj manipulaciji u funkciji ostvarivanja hegemonističkih srpskih nacionalnih interesa”. Vidjeti: Jasmin Duraković, “Pornografija na Balkanu, Islam u beharu”, Bosanski pogledi, Sarajevo, 29. 8. 1991., str. 14. Također vidjeti: Halid Čaušević, “U osjenku balkanskih ‘džihadskih’ i ‘fundamentalističkih’ teorija”, Preporod, br. 22/485, Sarajevo, 15. novembar 1990., str. 18.
