Sve je moglo, možda, biti i drugačije da su se Washington i Moskva 2014. godine „sjetili“ obaveza iz Sporazuma o denuklearizaciji Ukrajine, postignutog 20 godina ranije, a kojim se toj zemlji garantuju teritorijalni integritet i suverenitet. Ali, šta je tu je.
U deceniji koja je uslijedila, globalni svjetski poredak su zahvatile sve vidljivije promjene u pravcu postizanja multipolarnosti. SAD su dobijale konkurenciju u gotovo nezaustavljivoj Kini, a ruski vladar se ogrnuo šinjelom nekadašnje Rusije i Sovjetskog Saveza, ne bi li ostao na visokoj globalnoj razini uticaja. Nedostatak stvarne snage nadoknađivao je novim prijateljstvima i riješenošću da silu pretpostavi diplomatiji.
Prijateljstvo bez granica između Moskve i Pekinga izgledalo je toliko čvrsto da ga ni teritorijalni ustupci tuđe zemlje (20% Ukrajine), od strane Washingtona, ne mogu olabaviti. Trampu su, pored Australije, Japana, Južne Koreje, Novog Zelanda i Ujedinjenog Kraljevstva, preostale islamske zemlje, ne baš pouzdani partneri, čemu je doprinijela i Amerika. Gotovo nepristojni ekonomski ugovori i sasvim nepristojni, ovih dana razmijenjeni pokloni, pri prvoj međunarodnoj posjeti američkog predsjednika u ovom mandatu, bi trebali obnoviti to strateško partnerstvo. Čak će i Natanjahu morati popustiti ili će ga Tramp morati obuzdati u genocidu nad Palestinom i Palestincima. Ne bude li ni to dovoljno, Tramp će morati uraditi ono što najmanje želi, jačati imidž i vraćati geopolitički značaj EU. Naravno, prije te gorke pilule odustajanja od marginalizacije EU, učinit će sve da solo uredi odnose s Rusijom, Kinom, Iranom i Sjevernom Korejom, koje su u novom strateškom dokumentu o američkoj nacionalnoj sigurnosti klasificirane kao strateški protivnici SAD.
Sredinom juna u Hagu se održava NATO Samit
Putin ne želi mir po svaku cijenu, svjestan da eventualni poraz u ratu u Ukrajini znači i gubitak posljednje šanse za povratak na globalnu političku scenu. A Moskva bi da se vrati, pa makar i kao vazal Kine. Ostane li pri tome, ostat će i u gornjem razredu globalnih odnosa.
Evropa se prvi put ozbiljno zabavila izazovom vlastite sigurnosti, riješena da za početak uloži 800 milijardi eura u kapacitete i sposobnosti, koji bi je učinili kadrom da se odupre eventualnoj agresiji Rusije, ali i prihvatljivom Americi da se nastavi NATO aranžman, koji se do sada pokazao uspješnim u odbrani svojih teritorija i odvraćanju potencijalnih agresora. Ozbiljna ulaganja u odbranu već se nazivaju militarizacijom društva i stvaraju tihi otpor, čije rast će biti proporcionalan veličini zahvatanja novca namijenjenog socijalnim programima, obrazovanju, kulturi i zdravstvenoj zaštiti. Hoće li Tramp promijeniti sadašnju politiku marginalizacije EU, znati ćemo vrlo brzo. Sredinom juna u Hagu se održava NATO Samit na kojem bi se trebali usvojiti aranžmani i obaveze usmjerene na jačanje evropskog stuba Sjevernoatlantskog saveza. Postizanje ovog cilja bi vratilo EU na globalnu političku scenu. Za početak, za pregovarački sto o miru u Ukrajini.
Šansu da u geometriji novog svjetskog poretka dobije značajnije mjesto ima i Turska, što zbog vojne sile kojom raspolaže i svog geografskog položaja, što zbog politike predsjednika Erdogana i njegove spremnosti da razgovara sa svim stranama i podrži traganje za rješenjem. Kao takav, nagodan je Trampu u postizanju novog strateškog pozicioniranja na širokom pojasu Bliskog istoka, obuzdavanju ruske agresije na Ukrajinu i slabljenju ruskog uticaja na Zapadnom Balkanu. Naravno, ne treba smetnuti s uma, ulogu pivotmena američkih interesa na Bliskom istoku ima Izrael, danas fokusiran na genocid nad Palestincima i uništavanje Palestinske države. Uz to je u stalnom klinču s Iranom i mogao bi poslužiti Washingtonu u eskalaciji odnosa SAD i Irana, ali i u prijetnjama tokom diplomatskog nadmudrivanja oko nuklearnih kapaciteta i programa Teherana.
Kina je već dugo takmac u geopolitičkom višeboju i u nekim važnim disciplinama tog višeboja je ispred SAD, a u većini poravnata. Imajući u vidu da se radi o autoritarnom režimu, njeni uspjesi u ekonomiji i vojnoj industriji je podstiču da se suprotstavlja narativu da su uspješna
društva samo s liberalnom demokratijom. Podrške njenom ovakvom stavu u svijetu ne manjka. Cilj Kine je, ne samo da „vrati“Tajvan nego i da promijeni odnos snaga u Tihom okeanu, svojatajući morske puteve, „ničija ostrva“i izlovljavanje ribe. Aranžmani koje SAD ima s Australijom, Novim Zelandom i Velikom Britanijom na Pacifiku, uz već tradicionalno prijateljstvo s Japanom i Južnom Korejom, svakako da sputavaju ove ambicije Pekinga ili ih bar odlažu za neka druga vremena. Kini se ne žuri, sve dok ekonomski drži Ameriku zavisnom, makar od kursa kineskog jena naspram dolara.
Bosna i Hercegovina tavori na margini svjetskih odnosa
U ovako nimalo ružičastoj slici svijeta, ambijentu nepredvidivih lidera i ponekad čudnih odluka, naša Bosna i Hercegovina tavori na margini svjetskih odnosa, uprkos sklonosti naroda s Balkana da misle da smo „pupak svijeta“. Nisam siguran da su ovdašnji političari svjesni već ostvarenih, a kamo li promjena koje slijede na globalnom i regionalnom planu. Nema nas na agendi globalnih sila, pa ni onih koji to misle da jesu. To što nismo dio procesa ne znači da proces ne utiču na nas, i pozitivno i negativno. Samo je pravo pitanje primjećuju li to oni koji su plaćeni da BiH bude dovoljno prilagodljiva na promjene, u interesu njenih građana.
Čekajući dolazak na vlast odgovorne politike i političara, od onih koji su tu očekujemo zdrav dijalog, lišen uvreda, omalovažavanja države i njenih institucija, kao i separatizma i bolesnog nacionalizma. Poštivanje Opšteg okvirnog sporazuma o miru u BiH, za što se zalažu gotovo svi, podrazumijeva implementaciju odluka Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda BiH, a ne vraćanje u Pariz i decembar 1995. godine. Pariza se treba sjetiti kad se susjedi i komšije predstavljaju kao garanti Dejtonskog sporazuma, a bili su strana u međunarodnom sporazumu, potvrđujući na taj način da su bili i učesnici (čitaj agresori) u ratu koji je Sporazumom okončan.
Kriza u kojoj se sada nalazimo, čiji je osnovni sadržaj udar na ustavni poredak Bosne i Hercegovine, se može posmatrati kao dio hibridnog rata koji Rusija vodi protiv BiH, ali i drugih zemalja Zapadnog Balkana. Kriza je i rezultat pogrešne procjene vodstva manjeg bosanskohercegovačkog entiteta da su ponovni dolazak Trampa u Bijelu kuću i njegovi trgovački maniri u međunarodnim odnosima kvalitetan podsticaj separatizmu, odnosno velikosrpskoj politici, koja nikako da se proda, uprkos pokušajima simpatičnog rebrendiranja, prvo u Otvoreni Balkan, a zatim u Srpski svet. U metežu i blatu na političkoj sceni regiona, štovaoci Udruženog zločinačkog poduhvata vide šansu za treći entitet i ne odustaju od podrške separatistima, uprkos što su svi odreda uživaoci putovnica Evropske unije, koja promiče vladavinu zakona te ljudska i građanska prava.
Evropa se opravdano sprema, ne za rat, nego za odbranu
Oni koji se zalažu za građansku Bosnu i Hercegovinu su, čini se, eutanizirani narativom koji je „palio“neposredno poslije rata – nema dogovora, vrijeme je da međunarodna zajednica interveniše. Čini se da nisu baš agilni niti u praćenju globalnih tokova i promjena politika globalnih sila. Zabrinjavajuće je da se Evropa opravdano sprema, ne za rat, nego za odbranu i odvraćanje eventualnog agresora, a mi budžet za vojsku i sigurnosne agencije držimo na ledu. Već duže od deceniju zanemaruje se manjak ljudskih resursa, a upravljanje agencijama se politizira. Ni poslije 20 godina od uspostave jedinstvenog državnog sistema odbrane, nemamo urađen strateški pregled odbrane. Rat u Ukrajini je promijenio fizionomiju rata, ali i strukturu oružanih snaga diljem Evrope, a kod nas su komande pukova, inače zamišljene kao odbori za kulturne djelatnosti i njegovanje vrijednosti koje ne vrijeđaju druge, postale potencijalna tačka razdora.
