• istakla je u razgovoru za Preporod Nirha Efendić govoreći o žrtvama genocida u Srebrenici, koji je preživjela uz svoju majku Fazilu, dok su njen otac Hamed i brat Fejzo ubijeni/ Efendić je danas prepoznata kao istraživač u oblasti usmene lirike Bošnjaka te je zaposlena kao kustosica za usmenu poeziju Etnološkog odjeljenja Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine/ Razgovarali smo o trajanju i životu preživjelih žrtava, nadi, budućnosti te, neizostavno, o njenom doživljaju vlastitog naroda kroz poziv profesije/ Dio razgovora smo posvetili i njenom autobiografskom književnom zapisu Kopča (2023), u kojem tematizira ubistvo oca i brata u genocidu te proživljenu patnju u Srebrenici

PREPOROD: Trideset godina od genocida u Srebrenici - trodecenijska skica Nirhe Efendić s bremenom vlastitih trauma i boli u dodiru s istom sudbom njenog roda i naroda: Po čemu traju i Nirha i svi ostali preživjeli? Koliko je, zapravo, to trajanje i ostvarenje života, uprkos svim teškoćama, moguće objasniti i decenijama poslije? Po čemu trajemo, statistici ili onome neopipljivom?

EFENDIĆ: Trideset godina je solidno razdoblje da se presaberu događaji iz prošlosti i da se s distance, koja znači već bistriju glavu, smire emocije, koliko-toliko. To je život koji je, ipak, obilježen zrelošću, taman da je počeo, jer je i s trideset godina čovjek već zreo i formiran. Toliko je i ovaj period od momenta progona i genocida, koji je počeo ranije, ali s tim epilogom 1995. godine u Srebrenici, značajan period da napravimo uvide ili podvučemo crtu. Tako su i druga društva, otprilike tri decenije nakon što se takvo šta desilo, počela da se vraćaju zrelije, s odmakom, i da počinju kazivati priču sa svim uvidima, razmišljanjima, rekapitulacijom i narativom koji će biti naslijeđe potonjim generacijama.

„Imali smo potrebu, osim života i borbe, da se vratimo u normalan život, progovorimo o tome, kad-tad ili usput, ili da učestvujemo u praksama koje su značile priznanje i poštovanje spram naših, dug prema njima. Često smo osjećali dug preživjelog, jer bi možda oni bili značajniji za ovo društvo negoli mi koji smo ostali.“

Majke su svojom snagom iznenadile društvo

U te tri decenije sam pokušala da, uz te traume koje nosim iz Srebrenice, živim prosječan život: da završim školu, osnujem porodicu, rodim djecu, nađem posao, radim, budem društveno aktivna. I to se razvijalo paralelno s iskustvom, s traumama koje su uvijek tu, uz sve drugo u životu, bile posebno breme. Kada govorim o svojim vršnjacima i prijateljima koji su preživjeli isto, a nas, uglavnom, spaja zajednička priča, imamo nešto posebno pri čemu se razumijevamo i bez riječi. Možda sam mogla zaključiti i na njihovim primjerima da smo mi imali potrebu, osim života i borbe, da se vratimo u normalan život, progovorimo o tome, kad-tad ili usput, ili da učestvujemo u praksama koje su značile priznanje i poštovanje spram naših, dug prema njima. Često smo osjećali dug preživjelog, jer bi možda oni bili značajniji za ovo društvo negoli mi koji smo ostali. Također, osjećali smo dug upravo zato što smo imali tu sreću da ostanemo živi, dok su oni pogubljeni na način na kakav jesu. I htjeli smo da se na, neki način, odužimo. Ne bih rekla da se osvetimo, jer osveta je teška riječ i želja za osvetom je pitanje revolta, refleksa, pa i znaka slabosti. Ne mogu reći da je nije bilo; bilo je, ali je trebalo pronaći način da ona bude smislena, opravdana, najbolja moguća. Mislim da su tu veliku ulogu odigrale majke, koje su, tradicionalno, uvijek smirivale situaciju u kući. Majke možda nisu imale višu naobrazbu i formalno obrazovanje, ali su imale, što je mnogo važno i što je bilo u ovom slučaju vjerovatno presudno, određene tradicionalne norme koje su još uvijek bile na snazi. Danas se bojim da je toga sve manje; da je pred naletom ugodnijeg života i individualizma tradicija progurana kao opterećavajući faktor, jer istina je, tradicija traži odricanja, preispitivanje, disciplinu, prakse, perspektive, poštovanje, a čim morate nešto ispoštovati, vi morate zauzdati svoj ego, dati se u to, potrošiti se nekad, a nekad se ustegnuti od nečega u ime nečega boljeg i većeg hajra, u ime obraza. Zahvaljujući tome, tradiciji i praksama, i naše su majke postupale po inerciji, onako kako jesu. To je bio, zapravo, najbolji odgovor. To je bio najbolji način da se mi oblikujemo u ljude kakvi smo sada. Mislim da smo mi dobar odgovor dali tome. Naša djeca, su, slijedeći ili slušajući principe naših majki, uglavnom strpljivo ulagala u sebe, škole, obrazovanje, bilo da su ovdje ili širom svijeta. Nisam čula ni da su se raskidale te rodbinske veze; možda negdje jesu, ali djeca su ipak ostala uz majke i odana majkama koje su preživjele ili koje su imali. Bilo je to, ipak, dovoljno da formiramo nukleus oko čega će se onda kreirati jedan veoma važan narativ i tačka refleksije koja će nas objedinjavati i, možda, učiti o tome ko smo, šta smo, šta smo preživjeli i da možemo reći: Mi sada znamo.

PREPOROD: Motiv i uloga majke u društvu poput našeg, shodno kontekstu u okviru kojeg govorimo, je toliko dominatan da se čini nevjerovatnim.

EFENDIĆ: Radile su onako kako su navikle i to je osiguralo okvir da se život nastavi. Mnogo se gledalo u njih. Nažalost, ovo moram da kažem jer znam iz vlastitog iskustva, čak su gledane s podozrenjem i osuđivane. Možda je bilo nekih majki koje su iz očaja uradile nešto što je mimo tradicije. I te su stavljane na stub srama. Nesvjesno je i cjelokupno društvo imalo velika očekivanja od majki, a majke ne da nisu iznevjerile, nego su cjelokupno društvo iznenadile svojom snagom.

Za Kopču su bile potrebne decenije

PREPOROD: S obzirom na intimu književnog djela poput Vaše Kopče, određenog onim najdubljim u autoru, a kojim se, također, adresira kolektivna patnja, trauma i svijest, kako je bilo odgovoriti zahtijevima književnih uzusa? Ili je to, ustvari, prividni izazov, s obzirom na sve ono što Vi jeste prema vlastitoj fizičkoj i duhovnoj biografiji, a, svakako, i prema akademskom određenju i ljubavi?

EFENDIĆ:  Dugo sam u sebi nosila  potrebu da izgovorim to. Mnogo je nastalo knjiga, što dokumentarnih tekstova, što memoarske proze. U ovom proteklom vremenu, ljudi su željeli da ispričaju svoja iskustva, da to ostane negdje zabilježeno; i sve to ima svoju vrijednost. S druge strane, ja sam bila veoma opterećena potrebom da ono što napravim traje. Radeći, u profesionalnom smislu, s mnogim tekstovima, pisala sam mnogo osvrta, recenzija, prikaza i analiza. Zato sam se školovala. Ali ni odabir moje škole, vjerovatno, nije bio slučajan; htjela sam da naučim kako da napravim nešto. Međutim, naučiti napraviti nešto nije dovoljno – za stvaralaštvo treba talenat. Ja se i dan-danas propitujem imam li ja talenta da nešto napravim. Znam kako ću napraviti, ali ne znam da li će to imati snagu nečega za šta možemo reći: E, ovo je djelo umjetnosti. Jer, samo takvo djelo živi i dolazi do više ljudi. A nama je prvenstveno stalo da naša priča dođe do što više ljudi. Može ona doći, ali ako ne ostane u njima, pri njima, i ako oni to ne dijele dalje, onda ona nije ostvarila svoj zadatak. Umjetnost ima ulogu da šokira. Kad vas nešto šokira, vi onda pričate o tome dalje i to nastavlja da šokira. To je ono što se zapamti i toliko je važno da zastanete pred tim. Zbog toga likovna ostvarenja Safeta Zeca ili drugih umjetnika, koji su se osvrnuli na ovu temu, imaju zadatak da se zapamte te da na ljude ostave snažan dojam. Dakle, potrebno je bilo stvoriti okvir za tu priču, koja će biti u isto vrijeme i važna i dopadljiva. Ali, posebno težak zadatak je kako tako strašnu priču ispričati na dopadljiv način. I nikad nisam do kraja razjasnila sebi jesam li ja odgovorila na taj zadatak. Bilo je potrebno vrijeme da se pitam ljude, čije sam mišljenje uvažavala, da daju svoje viđenje toga što sam napisala. I meni je, vjerovatno, u ove tri decenije trebalo da sazrijem, da to sastavim. Možda je moglo biti još bolje. Sigurno je moglo biti bolje, ali nije moglo biti iskrenije niti je moglo biti mnogo drugačije. Ispostavit će se, racionalno dobro rješenje je bilo da se posavjetujem s ljudima do čijeg mišljenja držim. Imala sam ih i prije. Recimo, profesor Tvrtko Kulenović je mnogo utjecao na mene. Moju prvu priču on je uzeo i poslao u Sarajevske sveske. Tako mi je dao vjetar u jedra, da ne govorim o Maglajliću, Durakoviću – svi su rahmetli. Nije više bilo tih ljudi, a ja sam bila u grču koga da pitam. Onda sam zamolila neke ljude koje sam tek tada kroz Kopču upoznala i koji su dobronamjerno dali savjet. Među njima su Amina Bulić, Faruk Šehić, Lana Krstić – hvala im svima. Šehić je to predložio Buybooku i tu sam dobila priliku da se pokažem svijetu.

U principu, riječ je o autobiografskoj, memoarskoj prozi i koncept je neobičan. Dimenzija fikcije je u tome što sam dala glas ocu i bratu kojih više nema i oni se javljaju sa svojim iskustvom iz onostranog svijeta. Sve drugo je praktički gola istina, moj život i moja sjećanja. Nije uloga književnosti da bude tačna, ona mora biti istinita. Ako je istinito, dođe do čovjeka, pogodi ga. To je taj feedback koji trebamo od čitalaca.

PREPOROD: Da li smo nakon trideset godina, ipak, iznjedrili adekvatan kolektivni izraz o agresiji, genocidu i zločinima koji su počinjeni nad našim narodom, bilo da je riječ o književnosti, nauci, politici, široj kulturno-umjetničkoj sceni? Šta Vi uočavate?

EFENDIĆ: Prije deset godina smo govorili o tome kao o srebreničkom tekstu. Tad smo imali Srebrenički inferno Džemala Latića, Razglednicu iz groba Emira Suljagića, Srebrenica je zvijezda padalica Melike Salihbeg Bosnevi, Sidranove pjesme Bajtala itd. Ali nije bilo dovoljno toga da se kaže: Ovo je sad literatura. To su bili tekstovi, prije svega. Iako su neki tekstovi bili važni i svevremeni su i ostat će, to je još uvijek bilo malo i nedovoljno. Sad već možemo govoriti, jer ima ljudi koji stvaraju i u zemlji i u dijaspori. Mislim da će vrlo brzo nastati potreba da se to pročita, sistematizira, da vidimo gdje smo, šta smo napravili i objavili. Kao što je slučaj s doktoratom Amine Bulić. Vrlo rado skupljam, sama dajem knjige i podstičem ljude da se time bave. Ima i mladih ljudi koji će se time baviti. To će se desiti neminovno, već je počelo, samo će nastaviti progresijom dalje.

PREPOROD: Čini se da se često potcjenjujemo i ne vidimo napredak koji je ostvaren.

EFENDIĆ: Hajdemo da svakih pet godina vidimo šta smo napravili u proteklom periodu. Ponekad stičem dojam da sve što se uradilo na memorijalizaciji i kulturi sjećanja, uradilo se izvan ove zemlje, odnosno ništa se ovdje ne može uraditi, vrlo teško. Možemo kroz određene radove, časopise, čitanja i praćenja, ali zajedno, u korak s ovim vani. Recimo, ljudi koji žive u svijetu gdje je sistem jednostavan: samo pratite pravila, nađete svoju nišu i to razvijate - vrlo brzo će doći do cilja. Ovdje se to  ne može baš tako, jer su opstrukcije na raznom nivou, sve moramo dijeliti po nacionalnom ključu. Imamo različite politike, samo u Federaciji, da ne govorim o drugoj polovici zemlje, gdje imamo diskriminaciju i na jezičkom i na drugim nivoima. To su veliki tegovi s kojima se mi moramo boriti i neprestano plivati uzvodno.

Na nivou BiH nemamo ni Dan žalosti. Čak je i u instituciji u kojoj radim bilo pitanje hoće li se na neki način oglasiti za 11. juli, jer bi to, možda, moglo nekoga povrijediti. Onda se samo postavi nešto na story, što je ponižavajuće, dok, kada je riječ o 75 ili 80 godina Hirošime, to je čitav post. Mi imamo jedan predmet iz Hirošime ovdje, a pola Muzeja je, zapravo, naslijeđe Srebrenice. Ali, eto, moramo čuvati hatar instituciji po nacionalnom ključu.

„Nadu nemamo pravo uništavati. Ako nismo sposobni da je damo i osiguramo, nemamo je pravo ubijati. Možda ugrožavamo nečiji život i, posljedično tome, još ponešto. Potrebno je ljude rasteretiti. Upravo je nada pokretač. Slušam svog školskog kolegu Nedžada – u trenutku kad je poveden na strijeljanje, on je imao nadu da to nije kraj. Svezan je, pao je dolje među druga mrtva tijela, ispuzao gore, jedva, sa svezanim rukama, pa se tu spasio. Koja je to nada bila?!“

Nemamo pravo uništavati nadu

PREPOROD: Poredak na Zemlji je raskliman i sve je jasnije da svijet koji je podigao memorijale, tribunale i razvio studije o prevenciji genocida i zločina nije mnogo naučio. U Preporodu sve više pišemo o teologiji nade. Moramo li dati nešto više ili živjeti pokoji ideal više te ima li nade za svijet?

EFENDIĆ: Ljudima treba dati nadu, makar ona bila i lažna, zato što im daje trenutak daha života i dozvoljava vremenu da se možda neke situacije i preokrenu. Možda budućnost bude gora od naših nadanja, a može biti bolja od naših strahova. I tu čovjek, kad bi isključio nadu, nesvjesno bi, možda, ignorisao i Božiju milost.

Kada smo mama i ja bile zatvorene u Fabrici, jedna žena koja tamo radila kao prevodilac nam je kazala da je vidjela mog brata i oca kako su već ušli u kamione i mahnuli, što je značilo da su oni već došli do slobodne teritorije i da ćemo se tamo sastati. To je bila jedna naivna laž koja je nama dala nadu da te naredne dane, možda, lakše i preživimo. Da nam je rekla najstrašniju istinu koja se desila, mi bismo, možda, izgubile volju za životom, možda ne bismo ni htjele više da se popnemo u kamione, predale bismo se i mi. Možda bi se desilo isto što se dogodilo roditeljima Hasana Nuhanovića.

Daleko od toga da ljude treba obmanjivati, ne treba. Ali nadu nemamo pravo uništavati. Ako nismo sposobni da je damo i osiguramo, nemamo je pravo ubijati. Možda ugrožavamo nečiji život i, posljedično tome, još ponešto. Potrebno je ljude rasteretiti. Upravo je nada pokretač. Slušam svog školskog kolegu Nedžada – u trenutku kad je poveden na strijeljanje, on je imao nadu da to nije kraj. Svezan je, pao je dolje među druga mrtva tijela, ispuzao gore, jedva, sa svezanim rukama, pa se tu spasio. Koja je to nada bila?!

PREPOROD: Kada se govori o žrtvama, preživjelim, mučenim i tlačenim, neminovna asocijacija i tematika je prošlost, no, čini se da se previđa specifična moć njihovog pogleda u budućnost?

EFENDIĆ: Kada kažeš da žrtve treba pitati za budućnost, odgovor si već našao u tome. Dakle, Nedžadu je život spasila njegova vjera, želja i nada da će uspjeti. Čovjek je danas opterećen raznim strahovima. Ko ima više, više se i boji da će mu to biti ugroženo, jer je to što ima pokriveno neizvjesnošću. Njega je strah te neizvjesnosti. U principu, prema psihologiji, svi smo mi opterećeni strahom od smrti. Zato što je smrt nešto što još niko nije istražio. S jedne strane je nada, s druge strane je strah. Šta je snažnije? Hajdemo se odlučiti da nada bude jača i bit će jača, ako Bog da.

Uzimam i vraćam svome narodu

PREPOROD: Smatram dobrodošlim i neizostavnim da uspostavimo vezu između Vaše profesionalne usmjerenosti, interesovanja te rada i poimanja bića našeg naroda, a, prije svega, mislim na baštinu usmene književnosti, odnosno, šire kazano, jezik.

EFENDIĆ: Upravo danas trebam registrovati neke pjesme koje sam našla. Neko je na X mreži podijelio jednu travničku sevdalinku i video u kojem je prepričava Sejid Memić Vajta: U Travniku na Daltabaniku,/ prodaje se bejaz-anterija./ Prodaje je zenđil-udovica,/ prodaje je jer je sirotica./ Kupuje je Travničanin Mujo,/ nameće se Sarajlija Salko./ "Man' se, Salko, zenđil-udovice/ i njezine bejaz-anterije!/ Za pasom mi dvije puške male,/ obje male bez kremena pale,/ ubit ću te, žalosna ti majka!" Pjesma govori o tradiciji i tome šta se dešava kada udovica sama čuva svoj obraz i kuću, tako što prodaje stvari iz kuće i održava je. I to zna okolina, neće udariti na obraz, kupit će te stvari, da malo pomogne i da ona izvede djecu na selamet. Čuvala se tradicija, čast i obraz. I to je, možda, nekome tekst preko kojeg je prešao tek tako, ali ja sam u tome prepoznala, zapravo, ponose i odnose među ljudima. To jedno tijelo – taj narod, taj organizam koji je duboko i u mom biću. Usmena književnost sačuvala je i običaje, i tradiciju, i riječi, i prakse, i razmišljanja koja su rezonirala taj narod, taj dah svijeta. Radeći ovo, mnogo puta sam zaključila: ovo je, zapravo, moje iskustvo. Sva književnost je u vezi s prepoznavanjem. Ta narodna mudrost nas je oblikovala. Mi smo ono što smo usvojili i što dajemo ponovo od sebe te ono kako nas drugi vide — tu je, vjerovatno, istina — ja sam to, zapravo, uzela od svog naroda, pa mu tako vraćam. Ja sam samo medij, kao i taj jezik – kroz njega dolazim do naroda i ponovo mu se vraćam. Ljubav za to su otvorili moji profesori. Prvo, Remzija Hadžiefendić-Parić koja je bila moja profesorica u srednjoj školi, u medresi u Zagrebu, pa poslije je bio profesor Maglajlić, s kojim sam, sticajem okolnosti, radila.

PREPOROD: Kako ta baština, koju donosite u Bosnu 2025. godine, diše, kako se njeguje?

EFENDIĆ: Društvo mora usmjeravati kadrove. Ne može svako biti doktor, pravnik ili ekonomista, nego se mora određeni broj ljudi baviti i ovim stvarima. Međutim, ako sistemski niste riješili, a mi nismo, nemamo, recimo, etnologiju i kad smo je konačno napravili, onda je mali interes za to. Ljude ne zanima, jer znaju da je u ovakvim institucijama, zaista, teško doći i do prilike, a pogotovo do plate, koje su vrlo male. Muzej je otvaran, zatvaran, nema finansiranja i kad dobije, to je vrlo malo. Rad u baštinskim institucijama kulture nije popularan jer, kad društvo teško živi, to kultura najbolje osjeti. Za ove stvari trebaju postojati mecene. Nadam se da će društvo i dotle sazreti.

Dani života i ponovnog povezivanja

PREPOROD: Na kraju, kako izgleda Vaš odlazak i povratak zavičaju tokom julskih dana?

EFENDIĆ: Veoma često imam potrebu da odem. Kad bih mogla svaki vikend, to bi bilo idealno. Devetog već dolaze tabuti, desetog učesnici Marša mira, potom motoristi, biciklisti – dočekuju se svi. Obično se uoči dženaze do kasno sjedi, kuće su pune ljudi koji su došli da to isprate zajedno s nama – i to je jedna vrsta nade – okupljamo se i nismo sami. Okupi se i rodbina, dijaspora dođe. Također, taj trenutak dženaze je potpuno posvećen njima i to je najmanje što možemo uraditi za njih, a i za nas, jer se na taj način povezujemo ponovo s njima. I meni znače tih par minuta dženaze i tišine kad stojim u safu. Ne bih mogla zamisliti sebe u tom trenutku na drugom mjestu. Osjećam potrebu da sam tu, i radi njih i radi sebe. I poslije toga se dolazi kući, pristižu ljudi, prijatelji, pa se posjedi do kasnih sati. Trinaestog se obilježe i posjećuju stratišta.. Naravno, sve je to borba majki i Memorijalnog centra da se to održi. Uvijek sam sa ženama na tim adresama. Otprilike cijeli juli je obilježen tim datumima memorijalizacije. Potom, 31. jula je mom rahmetli bratu rođendan. Tu nastojim biti s mamom. To je moj lični datum. I onda u augustu čovjek malo odahne. Ja svoj godišnji odmor koristim za to. Tako da je moje ljeto obilježeno tim danima memorijala. Ne mogu drugačije.

PREPOROD: Kažu, dani tuge, ali kad spomeneš susrete i sijela do kasno, to je znak života?

EFENDIĆ: Da, to je znak života. To su trenuci života koje su oni darovali nama. Oni nama, zapravo, ne prestaju darivati život, a svoj su morali položiti.