Džemati u dijaspori nalaze se na prekretnici. Model koji je funkcionisao za prvu generaciju naših sunarodnjaka neće nužno funkcionisati za treću i četvrtu generaciju. Koliko istražujemo izazove naših imama, džemata i džematlija i da li unaprijed paternalistički zauzimamo poziciju kako znamo šta džematima treba i kako trebaju djelovati?

U Sarajevu je 28. septembra završena Sarajevska sigurnosna konferencija, koja je u tri dana okupila više od 200 učesnika iz 20 različitih zemalja. Između sesija ove konferencije razgovarali smo odvojeno, ali o istim temama, s istaknutim članovima Bliskoistočnog vijeća za globalna pitanja Abdelom Gafarom (Adel Abdel Ghafar) i Tarikom Jusufom (Tareq Yousef) koji su učestvovali u Sigurnosnoj konferenciji. Adel Abdel Ghafar je direktor programa za vanjsku politiku i sigurnost u Bliskoistočnom vijeću za globalna pitanja (Middle East Council on Global Affairs). Vanredni je profesor na Školi za vanjsku službu Univerziteta Georgetown u Kataru. Specijalizirao se za vanjsku politiku i političku ekonomiju regije Bliskog istoka i Sjeverne Afrike (MENA). Tarik Jusuf je viši saradnik u Bliskoistočnom vijeću za globalna pitanja. Prije toga, bio je direktor ovog vijeća i Centra Brookings Doha te nerezidentni viši saradnik u programu vanjske politike na Institutu Brookings u Washingtonu, DC. Trenutno je istraživački saradnik Foruma za ekonomska istraživanja u Kairu.

  • dio je poruke naše sagovornice Sehije Dedović, predsjednice Centra za edukaciju i istraživanje „Nahla“, koji je ovih dana obilježio dvadeset i pet godina djelovanja, što je i povod našeg razgovora o samoj suštini njihovog rada i misije, motivirajućim faktorima u radu sa ženama, pozicioniranju u okviru neformalnog obrazovanja, usmjeravajućim okolnostima te suočavanju s različitim izazovima

U novom printanom izdanju Preporoda 21/1295 od 1. novembra 2025. čitajte:

Dok nas gleda u retrovizoru, Dodiku i SNSD-u ništa ne znače kritike analitičara kako je izgubio od države BiH / Ako će se tenderpolitikama i „spengavanjem“ namjenska industrija održavati u zastarjelim industrijskim okvirima kako bi se kazalo da je u potpunosti domaća, onda je mnogo korisnije da bude mjesto najveće američke investicije na Balkanu od 1995. godine do danas

Suptilni biološki diskurs u Kur’anu prelijeva se kroz mnoštvo jezičkih finesa unutar govora o čovjeku i njegovoj putanji na ovom svijetu – njegovom stvaranju, dolasku na isti i odlasku s njega

Riječ je o autoru/hatibu/imamu koji se na minber uspinje kao kontinuirani čitalac, baš kao što na to ukazuje elokventnost data u mjeri i namjeri da se hutba kaže na svakodnevnom jeziku vlastitog naroda. No, ne i po cijeni maksimalno uproštenog i banaliziranog, a, nadalje, i potcjenjujućeg načina obraćanja javnosti./ Čamdžić se uspijeva baviti duboko, široko i analitički i najtežim temama, posebno onim koje i jesu u središtu njegove riječi: moralno, duhovno i intelektualno ozdravljenje i rast pojedinca i kolektiva, koji svjedoči jedinog Boga, drži do sebe i vodi računa o svome odnosu prema drugom ili javnom dobru – ti su odnosi za Čamdžića dio jedne neraskidive cjeline. 

Namjenska industrija nije i nikada ne smije biti shvaćena kao obična privredna grana. Ona je direktno vezana za sigurnost, suverenitet i međunarodni položaj države Bosne i Hercegovine. U vremenu kada se globalni sigurnosni poredak drastično mijenja, a ratovi na periferijama Evrope postaju realnost, Bosna i Hercegovina sebi ne smije dozvoliti luksuz daljeg zanemarivanja ovog sektora.

Gribaja je rječica koja se ulijeva u Spreču, a posta poznata po jednom neobičnom junaku, efendiji Begi Kovaču. To je efendija koji stoji uz svoju zajednicu, neustrašiv pred raznim nemanima i prikazama, svršenik tuzlanske medrese i učesnik narodno-oslobodilače borbe u Drugom svjetskom ratu. To je efendija koji ne zabija glavu samo u mihrab već viteški služi svom džematu.

Ako smo, kako je to rekao reisul-ulema, “na početku jedne nove epohe”, onda to nije epoha u kojoj se stvari jednostavno mijenjaju, već koja traži preispitivanje samih pretpostavki. Jer, imamski poziv se više ne može razumijevati kao statična funkcija u hijerarhiji, nego kao dinamičan odgovor na promjenjive društvene strukture, medijske logike, kulturne kodove i epistemološke pritiske. Imam nije proizvod strukture, već de facto njen test: pokazatelj koliko je jedna zajednica sposobna prenijeti značenje kroz vrijeme, bez gubitka njegovog uporišta, ali i bez fetišiziranja forme. Pri tome ne treba zaboraviti da izazovi s kojima se imami suočavaju nisu uvijek izazovi vremena, nego često imaju “potpis strukture”. Posebno oni koji im ne ostavljaju prostor da se ravnopravno nose s novim okolnostima. Jer, često se zaboravlja da imam nikada nije bio figura koja samo predvodi namaz.

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine