Već nekoliko godina svjedočimo životu migranata u „kontejneriziranim kampovima“. No, rijetko se upoznajemo s karakterima tih ljudi, desetinama migrirajućih duša, u kojima se krije toliko raznolikih svjetova, a još rjeđe se zamislimo kako i nas može zadesiti sudbina života u kontejnerima. O tome upitajmo nastradale u Jablanici, koji se na ovim debelim minusima smrzavaju u kontejnerima. Ukoliko se sada, pri ovim ekstremnim uvjetima, nećemo sjetiti tih ljudi i djece, te šta znači život u kontejnerima, teško da ćemo ikada. Sedam godina sam radio u migracijama, s ljudima raznovrsnih sjećanja utkanih u bogate priče. Mi, ljudi, volimo načiniti granicu u odnosu na nepoznato. Tako postojimo mi i “migranti”. Naučio sam kako su te granice nekada prividne, a nekada veoma stvarne i institucionalizirane. Dok se spuštam s Koševskog brda, klizeći niz mahalu, da uhvatim prvi jutarnji voz za Blažuj, ta granica postaje prostorna.

“Migranti” mahom borave u prihvatnim centrima, koje oni zovu kampovima. Ti kampovi su prostorna granica između nas i njih, između sarajevske gradske zone oblivene nizom blokova i kampovske zone, karakteristične po čvrstim safovima kontejnera što rame uz rame stoje jedan uz drugi. Čim prođem kroz tu ulaznu kapiju, doživim transformaciju. Nabacim tamno-plavi prsluk, te postajem dio priča tih brojnih ljudi što su doživjeli egzistencijalni brodolom. Na desnoj strani, nekoliko metara od ulazne kapije, stoje posafani ljudi, čekajući na svoju ulaznu kartu u kamp. U tom safu stoje brojni ljudi iz: Ruande, Liberije, Nigera, Sudana, Somalije, Maroka, Alžira, Egipta, Sirije, Iraka, Irana, Afganistana, Bangladeša, a ne nedostaje ni Rusa ni Ukrajinaca. Iz safa se izlazi po završetku registracije, a potom slijedi smještanje u limene kontejnere.

Afganistanac Halid, prevodilac u kampu i odličan govornik bosanskog jezika

„Ti pričaš arapski, je l’ tako?”, pita me jedan momak na ulazu u kamp. “Da”, odgovaram. „Ja sam iz Sirije, a drugar iz Egipta, novi smo ovdje, ne razumijemo kako da se registrujemo i dobijemo smještaj”, veli mi. Nije ni čudo, umije to biti zamršen proces dok vam službeno lice ili neko iz neuredno poslaganog safa novopridošlica ne objasni registracijski proces. Na putu do kontejnera pripomognem s uputama, a potom nastupa kampovska realnost. Kamp umije ukrasiti pokoji grafit, ali uglavnom je to jednobojni prostor ispunjen kontejnerima. Boravak u kampu, što za prevodioca što za “migranta” neodvojiv je od kontejnera. Mahom se, u i oko njih, odvija čudnovata pozornica na kojoj djeluje figura “stranca”. Ti bezlični kontejneri predstavljaju obilježje vrlo frekventne kampovske riječi, “game”. To je naziv kojim ljudi u pokretu imenuju svoj mukotrpni put. Mene je ova riječ uvijek podsjećala na distopijsku atmosferu romana Igre gladi (The Hunger Games).

Protok ljudi u kampu

Kampovi stoje poput utvrda – ogledalo svega onoga što ne funkcionira u savremenom svijetu, no to je i prostor ulijevanja nade i života u zajedništvu. Mislio sam, iako distopijski, kontejnerizacija je tamo nekim planerima najjednostavniji način organizacije smještaja u kampu. Ti zbijeni kontejnerski safovi zahtijevaju navikavanje na intenzivniji život u zajednici brojnih čudnovatih jezika, pa čim otvorim kontejnerska vrata, neko se odmah nacrta s pitanjem i namjerom da otpočne dan, uz topli čaj ili jutarnju kafu.

Vidim kako mi prilazi Jose, jedan Salvadorac, te se obraća riječima: “Sabahajrla, cómo estar mi hermano”, a ja mu odgovorim: “Muy bien brate, aj’ na kafu”. I, tako uz kafu pričamo o toj famoznoj riječi “game”, pa se sjećam kako mi veli: „E, znaš kakav je život sezonaca – čekaš sezonu, pa onda trbuhom za kruhom i, nazad doma. Radio sam u Zadru, pa sjećam se tih sezonaca. Zajedno smo roštiljali ribe. Kod nas je drugačije, nema nazad doma, samo goniš naprijed u nepoznato, igraš game”.

Radne aktivnosti u kontejneru

Migracije su nalik slobodnom padu i udaru o zemlju bez padobrana. Taj pad podrazumijeva niz teških lomova: najprije čupanje starih korijena, a potom mukotrpno pokušavanje da se puste novi. Najteže su mi padale sudbine momaka koji su svoje korijenje pustili u kampu. Godine prolaze, a oni nisu postali dio “sistema”, žive kao apatridi. Radni kontejner lokalne organizacije BHWI, čiju su svježinu održavale socijalne radnice Merima i Emina, te psihologinja Esma, u tom safu kampovskih kontejnera, predstavljao je bijeg u jedan vrli utopijski svijet koji je stajao nasuprot jezive škripe vrata, mahom neurednih kontejnera u kojima su boravili “migranti”. Koga je sudbina pogledala, pa je živio sam, ili u grupi kojoj kamp nije bio samo privremena stanica za odmor prije negoli se nastavi “game”, mogao je od svog kontejnera načiniti pristojan prostor za život. Taj kontejner u kojem sam radio bio je stanica za sve i svakoga. Stolice su nam bile šarene, pa smo njima ubijali tu kampovsku bezbojnost, a “migranti” bi svojom šarenom hranom bogatom brojnim začinima bojili stolove. Tako bi se jedan kampovski dan umio pretvoriti u smijeh i radost, koji bi povremeno neko prekinuo vikom. Govorim kolegi: “Šta se desilo? Vidim onog Rusa, uđe u kontejner, pa ga još brže ljutito napusti?” Odgovara mi: “Ma, vikao mi je nešto na ruskom u uši. Što sam mu više dokazivao da ga ne razumijem, on je sve više vikao, i ode. Samo sam razumio riječ ‘привет’”.

Dok sjedimo ispred kontejnera, jer prostor van te limene kutije, ma koliko ga unutra dotjerivali, je daleko otvoreniji i obojeniji, prilazi mi jedan karizmatični Libanonac, katolik iz Bejruta, kojeg sam zvao Lubnani. „Još si tu?“, pitam ga.

„Tu sam. Od turiste i hotelske sobe do limenog kontejnera. Ko bi rekao da će mi se ovako posložiti život“, odgovara, uz blagi osmijeh. „Krenuo sam iz Bejruta da obiđem Balkan, ali sam u Sarajevu ostao bez pasoša. Sad ne mogu nazad. Zapravo, mogu, ali moram čekati novi dokument, a ambasada je u Beogradu. Potrajat će to – mjesec, možda i više“, govori mi to dok me, na lijepo jesensko jutro, moli da mu pomognem prevesti poruku iz libanonske ambasade.

„Kako ti je u kampu?“, nastavljamo razgovor.

„Meni je dobro, boravim u izolaciji za osobe s težim zdravstvenim stanjima. Svi hoće u te jedinice. Tamo je bolji smještaj, a sada ima mjesta, pa sam to iskoristio. Niko me ne dira, a najvažnije mi je da se, što prije, vratim u Bejrut.“

Zajedničko spremanje hrane u kampu

Postoji taj mali broj kontejnera koji imaju toalet, a uz to su i uredniji. Pripadaju tom posebnom elitnom krugu kampovskih kontejnera. U zezanciji s “migrantima” taj komad kampa bismo zvali džennetom. Tamo je vladao mir i sigurnost. Van te jedinice redale su se skupine ljudi, iseljenika. Kada bi bilo lijepo vrijeme te skupine ljudi, nabacane u kontejnere, preplavile bi kampovski plato, kreirajući neki metež, koji bi pratila vika, suze, ali i smijeh.

Nastavljam razgovor s Libanoncem, pa ga pitam: „Ima li šta novo u kampu?”, a on odgovara: „Ima. Došao je još jedan Libanonac. On se ne planira vratiti. Pobjegao je s juga Libana. Šija je, ali odmah smo se sprijateljili. Znaš kako to ide – čuješ melodični libanonski dijalekt i odmah lebdiš, uši ti narastu da možeš da se pokriješ njima. Sve je lakše kada čuješ svoj jezik.” Potvrđujem da je stvarno tako, te se rastajemo.

“Gdje ćete vas dvojica?”, pitam dvojicu braće iz Sirije.

„Na posao. Počeli smo raditi, ja povremeno na građevini, a brat na farmi, kod jednog Kuvajćanina. Planiramo učiti bosanski jezik, čuli smo da ima kurs. Cilj nam je raditi i učiti, a potom pokušati izaći iz kampa, napustiti kontejnere i domoći se kakvog urednog stana. Blažuj ima prednosti – grad je blizu, uhvatimo voz ili bus i brzo smo tamo. Lakše upoznamo ljude, nešto i zaradimo. Kamp je nekada dobar, jer nisi sam. Ima zajednica, pazimo jedni na druge i pomažemo se, ali je neuvjetno. Sad kada imamo posao želimo probati život vani“. Nakon ovih kratkih razgovora svako ide svojim putem. U kampu nema monotonije, samo su kontejneri uvijek tu, postojani i čvrsti. Ljudi u kampu se stalno smjenjuju, uvijek je tu više novih lica negoli starih.

Migracije razumijevam na temelju Lukrecijeva djela De Rerum Natura, i Ovidijevih Metamorfoza. Oba su zborila o seobama, migracijama, pa ako hoćete već, o hidžri. Lukrecijeva seoba je proždiranje, a promjene su konačne kao kad zmija mijenja kožu, pa je skida jer joj je istrošena ili se u njoj osjeća tijesno. Šta god prelazi svoje granice i ograničenja, takoreći skida svoju kožu, prema Lukreciju donosi smrt svom starom Ja. Ovidije to vidi drugačije. Nikada se potpuno ne raskrštava sa svojim korijenima. Isti duh tokom hidžre usvaja raznolika obličja. To je muhadžirska sudbina. Neki u kampu dobiju i nova imena. Volio sam zbijati šale s gospodinom Šavurmom – čovjekom iz Sirije, koji je bio majstor za mariniranje piletine i pripremu šavurme. Jedno vrijeme je u kampu boravio i gospodin Bankar - on je bio pokretna mjenjačnica i bankomat koji ste mogli naći na svim lokacijama. To je ta kampovska dinamika: skučeni prostori, ali i zajednica koja u sebi nosi cijeli svijet. Kamp je, paradoksalno, u svoj svojoj jednobojnosti šareniji od mnogih naših urbanih sredina – i upravo u toj raznolikosti leži njegova surova, ali stvarna čar. Kampovi su mjesta metamorfoza, mjesto gdje se susreću sudbine mnoštva migranata kojima korijeni njihova postojanja postadoše tijesni. “Migranti” su sinomim za transformacije i metamorfoze, pa zbog toga i vlada toliki strah kod ljudi, koji nisu spremni na promjene.

Život između kampa i grada

U kampovima se mahom sve odvija ispred kontejnera – tih kutija koje su promijenile tok dvadesetog stoljeća. Marc Levinson u knjizi, Kutija (The Box) piše o revoluciji koju su kontejneri donijeli svjetskoj trgovini. U kampovima te kutije svjedoče o kontejnerizaciji ljudi umjesto robe. Prostor je sužen, zgusnut, trpa se da što više stane – baš kao roba. Ipak, to nužno zlo pruža barem krov nad glavom.

„Jutros sam razmišljao o ovim kontejnerima”, kaže mi jedan obrazovani Palestinac, Baker Almomani, dok sjedimo vani na šarenim stolicama. Nastavlja svoju misao riječima: „Život mi je sveden na uske prostore. Nekad ćelija, izbjeglički kamp, a sada kontejner. Došao sam u Evropu jer, i u svojim četrdesetim, želim normalne uvjete života. Ne žalim se, ali u kontejnerima se osjećam kao nabacana roba. Mi u svom kontejneru, koliko možemo, uredimo prostor. No, problem je buka. Kontejner do kontejnera, zbijeni. Noću se više živi negoli danju. Ipak, tješim se kako je to privremeno. Planiram ovih dana u “game”, pa za Dortmund.“

Blažuj i Ušivak nalaze se nadomak Sarajeva, ali su njihove dinamike drugačije od gradske. Kamp u Blažuju udaljen je svega jednu stanicu vozom ili autobusom od glavne, uvijek užurbane autobuske i tramvajske stanice na Ilidži. Samo jedna stanica dijeli blažujski kamp od dubljeg ulaza u sarajevsku gradsku jezgru. Kao u pravoj distopiji, kamp je zona u kojoj borave “radnici s plavom kragnom” dok van tih kontejnerskih zidina željezničke šine vas vode duboku u urbanu zonu, gdje žive privilegovani “radnici s bijelom kragnom”. Pa ipak, iako je riječ o tek jednoj stanici, ljudi koji obitavaju u tim prostorima žive posve različite sudbine i slijede sasvim drugačiji ritam života. To je prostor u kojem borave, ili kroz koji prolaze, desetine etnija, sa svojim jezicima, običajima i navikama. Zbog toga u kampu djeluje mnoštvo prevodilaca - savremenih srednjovjekovnih dragomana, kulturnih posrednika svakodnevice. Oni ne prevode samo riječi, već i svjetove. Kada idu blažujati – oni ulaze u stvarnost posve drukčiju od one koja ih čeka po završetku radnog vremena. Blažujanje je novonastali glagol, izniknuo iz kampovske realnosti, riječ koja u sebi sabire i ono dobro i ono teško što se tamo događa. Nerijetko se razgovori među službenicima kampa završe upravo tom riječju.

U vrijeme dok sam bio dio tih dinamika sjećam se jednog razgovora o blažujanju. „Gdje ideš danas, potreban si mi u urbanoj zoni?”, pita me kolegica Slađana. „Idem blažujati”, odgovaram i uporedo joj objašnjavam značenje ove novonastale riječi. Neko sjedi u kancelariji, s pogledom na gradske nebodere, a mi – ti savremeni dragomani – odlazimo u svojevrsni zijaret Blažuju. Mahalom se klizi, a kampom se blažuja. Svakog jutra ispisuje se ta razdjelnica: između onih koji rade u gradskoj zoni i nas koji veći dio dana provodimo na terenu, među kontejnerima, udišući kampovski ritam.

S vremenom se ta podjela dodatno učvršćuje – na urbanu i kampovsku zonu. Kamp ostaje tranzitno mjesto: ili ideš dalje, pa negdje drugdje tražiš svoju budućnost, ili ostaješ ovdje i pokušavaš pronaći izlaz iz života u kontejneru. I za one koji su u Bosni i Hercegovini započeli graditi novu svakodnevicu, kamp i kontejneri bili su početna tačka. Put iz kampa prema urbanoj zoni trnovit je, često neizvjestan, a ponekad nije baš ni poželjan onoliko koliko se to čini iz udobnosti urbanih kancelarija.

Drugi su taj put već prošli. Tokom jedne vožnje prema Blažuju razgovaram s kolegama koji su danas uposlenici kampa. I sami su nekada došli u Bosnu i Hercegovinu, prošli kampovski život, izašli iz njega i odlučili da ovdje ostanu. Sada međusobno razgovaraju na bosanskom jeziku. Do jučer gotovo nezamisliva scena: ljudi s različitih kontinenata i kultura sjede u Sarajevu i sporazumijevaju se na bosanskom, a ne na engleskom jeziku. Ispred kontejnera se često okupljalo malo društvo: Umut, Mark, Fazal i Halid. Porijeklom iz Turske, Kameruna, Pakistana i Afganistana. Ćejfi se bosanska kahva, a razgovor teče na bosanskom jeziku.

Poznata ličnost kampa je još jedan Afganistanac - Abdi. On je uspio objediniti kampovsko i urbano na jedan poseban način. Već četiri godine živi u kampu, a mirisima hrane obveseljava žitelje kampa. Ponekad, kada mu vrijeme to dozvoli, svoja jela priprema u vanjskoj kuhinji koja se, u večernjim satima, pretvara u pravi zbor mjesne zajednice kampa. „Kako se snalaziš za namirnice i drva?”, pitam ga. „Nemam problema”, odgovara mirno. „Malo sam naučio engleski, uspostavio veze van kampa s lokalnim ljudima i sada imam razrađen sistem. Imam čovjeka za namirnice, imam čovjeka za drva. Hvala Bogu, zadovoljan sam. Živim u kampu, ali ne gubim vrijeme. Pomažem i svojima u Kabulu.” Zatim mi pruža tanjir kabuli riže i, uz blag osmijeh, dodaje: „Za tebe je posebna cijena. Četiri godine si mi stalna mušterija. A Bog daje nafaku – a bogami ima je i ovdje, u Bosni.”