• Kazano u jednoj sažetoj i preciznoj rečenici: deseti džuz definiše kako se islamska zajednica institucionalno štiti, moralno čisti i politički stabilizira – jasno razdvajajući iskrenost od dvoličnosti, lojalnost od izdaje i vjeru od praznog rituala.

Bitka na Bedru bila je prva oružana borba između muslimana i idolopoklonika (mušrika). Allah Uzvišeni ovu je bitku opisao kao Jevmu-l-furkān, što znači Dan rastavljanja istine od neistine, kao što se vidi u 41. ajetu sure El-Enfāl. Ishod ove bitke i pobjeda muslimana u njoj dali su snažan poticaj mladoj muslimanskoj zajednici na ustrajnost u radu za islam. Također, Kurejšije su počele shvatati da ono u šta poziva vjerovjesnik Muhammed, a. s., predstavlja početak novog razdoblja različitog od bilo čega što je arapska prošlost poznavala. Bitka na Bedru s pravom se smatra prekretnicom u povijesti islama jer su muslimani prvi put, nakon višegodišnjih strašnih maltretiranja, progona, ponižavanja, mučenja – od kojih su neka bila sa smrtnim ishodom – konačno osjetili slast pobjede nad svojim neprijateljima.

U ovoj suri doneseni su važni propisi u vezi s pravilima ratovanja u islamu. Objašnjeni su faktori koji dovode do pobjede i značaj duhovne snage za pobjedu, te propisi u vezi s ratnim plijenom i postupanjem s ratnim zarobljenicima. U suri se, pored govora o važnosti pripreme za odbranu od neprijatelja, potencira i obaveznost priklanjanja miru kad druga strana pokaže spremnost za to. I to, između ostalog, govori o važnosti koju islam daje miru. Sura završava proklamacijom da su vjernici zaštitnici jedni drugima, te da su obavezni da pomažu jedni druge i da se bore za čast islama i svoju čast.

Ukratko, ključne teme sure El-Enfāl mogle bi se sagledati u sljedećem: uređenje ratnog plijena (ganīme), odnos prema zarobljenicima, jedinstvo vjernika i poslušnost Poslaniku, razlika između iskrenih vjernika i formalnih saveznika, hidžra i bratstvo kao osnova političke zajednice. Poseban naglasak je stavljen na sljedeće: rat u islamu nije anarhija nego strogo normiran čin; pobjeda dolazi od Allaha, ne od brojnosti ili sile.

Sura Et-Tevbe objavljena je u Medini devete godine po Hidžri. Sastoji se od 129 ajeta i jedna je od sedam dugih kur'anskih sura (es-seb'u et-tivāl). Ova sura ima i druga imena: Berā'e, El-Fādiha, El-Buhūs, El-Muba'sere... Ime Berā'e ukazuje na obznanu ili proglas o prestanku ugovora između muslimana i idolopoklonika, a njena ostala imena odnose se na licemjere (munafike) i razotkrivanje njihovih osobina. Et-Tevbe je jedina kur'anska sura koja ne počinje Bismillom. U vezi s tim učenjaci navode brojna pojašnjenja. Po nekima je ova sura, zapravo, nastavak sure El-Enfāl, s obzirom da tretira sličnu tematiku i, shodno tome, te dvije sure su jedna cjelina. Međutim, to mišljenje teško se može prihvatiti jer je sura Et-Tevbe mnogo duža i sadrži brojne teme kojih nema u suri El-Enfāl. Također, dug je i vremenski period između njihovog objavljivanja: sura El-Enfāl objavljena je druge, a Et-Tevbe devete godine po Hidžri.

Neki učenjaci, kao što navodi El-Kurtubi u svom tefsiru, smatraju da sura Et-Tevbe ne počinje Bismillom zbog toga što je njen početak veoma oštar. Govori se o prekidu svih ugovora između muslimana i idolopoklonika, što upućuje na borbu, sukobljavanje i ratovanje, a Bismilla sadrži dva Allahova imena koja ukazuju na Njegovu milost: Er-Rahmān i Er-Rahīm. Zato ova sura ne započinje Bismillom. U tefsirima se navode i druga mišljenja o kojima se, naravno, može raspravljati. Međutim, nema sumnje da ova sura ne započinje Bismillom jer je tako objavljena. Dakle, Vjerovjesnik, a. s., samo je dostavio ono što mu je objavljeno. To ukazuje na važnu činjenicu u vezi s Kur'anom, njegovim objavljivanjem, rasporedom sura i sl. – sve to spada u kategoriju onoga što je tevkīfī naravi, tj. što je ustanovljeno na osnovu Objave i o čemu ne treba polemisati. 

Sura započinje obznanom Allaha Uzvišenog o mnogobošcima, zbog čega se naziva i Berā'e. Nakon toga, govori se o nepovredivosti svetih mjeseci (el-ešhur el-hurum), a potom se spominje ugovor koji su muslimani imali s mnogobošcima i obaveza pridržavanja tog ugovora, ukoliko ga oni sami ne prekrše. Sura potom govori o tome da je suština približavanja Allahu istinsko vjerovanje u ono što je Vjerovjesnik dostavio, uz naznaku da vjerovanje (el-īmān) neće biti potpuno sve dok Allah i Njegov Poslanik vjernicima ne budu draži od bilo čega drugog. Uzvišeni zatim navodi da polaganje nade isključivo u materijalne faktore, kao što su brojnost, dobra opremljenost vojske i sl., može biti razlog poraza i nepostizanja pobjede. Vrlo slikovit primjer za to je upravo ono što se desilo na Hunejnu. Također, u suri se propisuje zabrana ulaska mnogobošcima u prostor Svetog harema (Kabe i njene okoline), s obrazloženjem da su zločinitelji i onečišćeni paganstvom (nedžes).

U suri je istaknuta neophodnost kolektivnog odziva na mobilizaciju u slučaju poziva na borbu. Nakon toga, u suri se ukazuje na one koji su izostali iz borbe i na one koji objektivno nisu mogli krenuti u boj. Na vidjelo se iznosi stanje licemjera koji su priželjkivali smutnju kad god bi bio upućen poziv da se ide u boj. Uzvišeni, također, ovdje objašnjava kako su se licemjeri odnosili prema vjernicima u ratu i u miru. Sura sadrži i kategoričnu naredbu o sankciji za licemjerstvo, a to je da Vjerovjesnik nijednom od njih neće klanjati dženazu. Potom Uzvišeni navodi opravdane razloge za izostajanje iz borbe. Nakon toga, govori se o stanju beduina koji su formalno obznanili svoj ulazak u islam, tj. potčinili su se njegovim propisima tek nakon što je on postao snažan, napominjući da oni žive u neposrednoj blizini Medine.

Cijeli komentar 10. džuza pročitajte u izdanju Preporoda od 15. februara