Dvadeset deveti džuz sadrži jedanaest sura: Mulk, Kalem, Hakka, Me'aridž, Nuh, Džinn, Muzzemmil, Muddessir, Kijame, Insan (ili Dehr), Murselat. Sve su objavljene u Mekki, prema većinskom mišljenju komentatora, i to, većina njih, u ranom mekkanskom periodu Objave. Samim time one dijele i sličan sadržaj, tj. imaju zajedničke teme koje se na različite načine nastoje predočiti ljudima kako bi im se trajno urezale u pamćenje.

Glavne teme ovih sura jesu sljedeće: Mulk (30 ajeta) – objašnjenje činjenice da Svevišnjem Allahu pripada sva i apsolutna vlast, suverenitet, moć i stvaranje; Kalem (52 ajeta) – poziv na visoko moralno ponašanje; Hakka (52 ajeta) – neminovnost ili istinitost (hakk) Sudnjega dana, Dana koji će se neizbježno dogoditi, a što, onda, podrazumijeva Proživljenje i Suđenje; Me'aridž (44 ajeta) – upozorenje poricateljima Istine zbog njihovog negiranja i ismijavanja objavljenih istina kao što su Proživljenje, ahiret, Džennet i Džehennem; Nuh (28 ajeta) – kazivanje o Nūhu, a. s., koje nije cilj samome sebi, već je ono istovremeno i upozorenje poricateljima; Džinn (28 ajeta) – džini; Muzzemmil (20 ajeta) – istrajnost u ibadetima; Muddessir (56 ajeta) – aktivno djelovanje i pozivanje u islam; Kijame (40 ajeta) – Proživljenje; Insan / Dehr (31 ajet) – čovjekov zadatak na Zemlji; Murselat (50 ajeta) – Proživljenje i Božansko upozorenje na posljedice koje će na kraju uslijediti za one koji budu porekli, odnosno potvrdili tu istinu.

Posebno želimo apostrofirati temu sure Insan / Dehr – čovjekov zadatak na Zemlji. Poruka je, općenito govoreći, u tome da će čovjek, ukoliko ispravno shvati i obavi svoj zadatak, uz zahvalnost Stvoritelju, doživjeti dobar kraj, a u suprotnom, loše će završiti. Ova tema je opširnije predstavljena u drugim kur'anskim surama, a jedna od karakteristika sura objavljenih u Mekki jeste ta da se teme predstavljaju na kratak, ali vrlo efektan način. Navedena tema izlaže se kroz sljedeće tematske cjeline sure Insan: 1. podsjećanje ljudskih bića na njihovo porijeklo; 2. mudrost koja stoji iza njihovog stvaranja; 3. kratak opis stanja poricatelja Istine; 4. detaljno objašnjenje blagodati koje će biti dodijeljene dobrima; 5. djela koja vode ka Džennetu.

U prvom ajetu ove sure (Da li je to davno bilo kad čovjek nije bio vrijedan spomena) svako ljudsko biće podsjeća se na svoje skromno porijeklo, jer to često ljudi zaboravljaju. Svaki čovjek (el-insan) podsjeća se na dugo vrijeme kada nije postojao i niko nije nju ili njega ni spominjao. Zapravo, prošao je, prvo, dugi vremenski period kada ljudska rasa nije ni postojala, a onda je postala, tj. stvorena je, a zatim, svaka jedinka te rase prošla je period kojeg nije bila svjesna. Dugo vremena ljudi nisu znali ni kako nastaju, a kad su to moćnim mikroskopima otkrili, vidjeli su da je akt začeća toliko malehna, beznačajna stvar (lem jekun šej'en mezkura). Također, čovjek se ovim poziva da razmišlja o pitanjima kao što su: Odakle dolazim? Kako sam nastao? Ko me je stvorio? Gdje sam bio prije rođenja?

U drugom ajetu, koji glasi: Mi čovjeka stvaramo od smjese neznatne tekućine da bismo ga na kušnju stavili i činimo da on čuje i vidi, saznajemo zašto je čovjek na Zemlji – da bi bio iskušan (nebtelihi), tj. da li će priznati i zahvaljivati svome Stvoritelju ili, pak, ne. Iskušavanje se pripisuje Svevišnjem, jer On je Taj Koji iskušava. Izabran je glagol nebtelī kojim se izražava najviši stepen iskušavanja ili testiranja, tj. iskušavanje nečim što nosi poteškoću.

 „Ovo pokazuje stvarnu poziciju čovjeka u svijetu i poziciju svijeta za čovjeka. On nije kao drveće i životinje. Da bi se cilj njegovog stvaranja ispunio na samoj Zemlji, treba umrijeti i nestati ovdje nakon što je odigrao svoju ulogu u određenom vremenskom periodu prema zakonima prirode. Nadalje, ovaj svijet za njega nije ni mjesto kazne, kako misle monasi, ni mjesto nagrada kao što misle vjernici zakona transmigracije, ni mjesto zabave i uživanja, kako misle materijalisti, niti bojno polje, kako misle Darvinovi i Marksovi sljedbenici. Zapravo, ovaj svijet je za njega mjesto testa i iskušenja. Ono što on smatra svojim godinama, zapravo je vrijeme koje mu je dato za test’’ (Mevdudi).

Konačan rezultat ovog testa čovjek će saznati na onome svijetu, tj. da li ga je uspješno položio ili nije, a taj uspjeh zavisi od toga kako se čovjek sada ponaša i odnosi prema ahiretu. Na kraju ajeta spominju se dvije osobine ili blagodati date čovjeku (koje se također pripisuju Svevišnjem): sluh i vid (fe dže'alnahu semi'an besira). Riječi semi' (k. čuje) i besir (k. vidi) nikada se u Kur'anu ne koriste za životinju, iako i ona također čuje i vidi, što govori da ova dva kvaliteta obuhvataju ljudski intelekt i razumijevanje i zato su ona ''najveća i najčasnije čula'' (Razi). Slušamo Allahove ajete i gledamo čuda stvaranja i kroz to dolazimo do znanja i izvodimo zaključke, odnosno prepoznajemo veličinu našega Stvoritelja.

Cijeli komentar 29. džuza pročitajte u posljednjem broju Preporoda