Iako je ova kolumna napisana prije, a predviđena za objavljivanje 1. aprila, ni naslov niti sadržaj kolumne nisu prvoaprilska šala. To je činjenično stanje.

O čemu je riječ? Posljednjih godina se govori i piše o krizi, urušavanju i dezintegraciji liberalnog međunarodnog poretka. Među različitim dostignućima u tom poretku smatralo se i da su to akademske i političke slobode. Te slobode kodifikovane su u međunarodnim dokumentima i konvencijama, a u značajnoj mjeri bile su i poštovane u praksi. Ili je to bio dojam.

Države i političari koji su odstupali od “liberalnog” u “liberalnoj demokratiji“ nazivani su „neliberalnim demokratama.“ O tome je američki novinar Fareed Zakaria pisao 1997. godine nakon čega je termin „illiberal democracy“ („neliberalna demokratija”) i postao široko u upotrebi.

U godinama iza nas došlo je do urušavanja političkih i akademskih sloboda ne samo u neliberalnim demokratijama već i u liberalnim demokratijama. Verbalni delikt ne postoji formalno, ali u praksi funkcioniše skoro kao i da postoji. Posljedice političkih stavova, like-ova, share-ova, post-ova odražavaju se svakodnevno. Jaz između proklamovanih standarda i prakse postaje sve izraženiji.

U vremenu ubrzanog urušavanja političkih i akademskih sloboda, pitanje koje se može postaviti je koji je to dio Evrope danas najslobodniji?

Odgovor: Sarajevo i dijelovi entiteta Federacije BiH koji su bili pod kontrolom Armije RBiH krajem novembra 1995. godine.

Na prvi pogled ova konstatacija ne mora zvučati uvjerljivo. Ali ako pratimo vijesti iz regije i šire, smanjuje se prostor u kojem pojedinci mogu iznijeti politički ili akademski stav bez posljedica ili visoke cijene.

U značajnom dijelu Federacije BiH, ta sloboda i dalje postoji. Profesori i istraživači i dalje mogu biti kritičari i domaće i međunarodne politike a da ne dobiju otkaz zbog teksta, predavanja ili objava na društvenim mrežama. Novinari mogu kritikovati vlast a da ne dobiju otkaz ili budu uhapšeni zbog kritika. Studenti mogu biti kritičari i političkog sistema i konkretnih političara a da ne budu isključeni s univerziteta. Čak i strani državljani mogu biti kritičari države u kojoj su gosti ili na privremenom radu a da im ne bude ukinuta dozvola za boravak ili viza.

Kako objasniti ovo?

Prvo, evidentno je da u protekle više od tri decenije postoji politički pluralizam i značajan nivo akademskih sloboda na teritorijama koje su bile pod kontrolom Armije RBiH krajem 1995. godine. Čak i u periodu agresije i poslije 1995., vlast nije zatvarala medije koji su bili kritični.

Drugo, u fragmentaciji moći u postdejtonskoj BiH, politički akteri su nedovoljno moćni – ili dovoljno nemoćni – da uvedu de facto verbalni delikt i kad bi danas htjeli. Drugim riječima, nisu na političkoj sceni liberali i demokrate koji se bore za veće političke i akademske slobode već u principu relativno nemoćni akteri koji ih ne mogu ograničiti ili suzbiti. Tako da iz slabe funkcionalnosti aktuelnog političkog sistema proizilazi stanje u kojem postoji značajan nivo političkih sloboda.

Kao i mnogo čega ostalog u ovom sistemu, dostignuća često nisu ishod osmišljene strategije ili vizije već rezultat raznih faktora, nepredviđenih okolnosti i parcijalnih rješenja.

Nakon pada socijalizma i više od tri decenije demokratizacije, ovo nisu – i ne bi trebala biti – posebna dostignuća. Ali jesu u današnjem vremenu i sadašnjem kontekstu.

Uz sve nedostatake i manjkavosti u Federaciji BiH – a takvih je dosta – vrijedi podsjetiti da u ovom dijelu Evrope i dalje postoji nešto što ubrzano nestaje u liberalnom međunarodnom poretku.