Ajša Hafizović-Hadžimešić je s radom u redakciji Preporoda počela ratne 1994. godine ili, kako to ona opisuje, „u vrijeme kada smo se uspjeli dići iz pepela, kada je naša Armija postala faktor na koga su morali računati svi oni koji su mislili da ćemo nestati sa ovih prostora“. Osim toga, ističe da je to i vrijeme kada je Washingtonskim sporazumom završena opsada Mostara, ali i njenog Tešnja iz kojeg je i došla u Preporod, nakon dana provedenih u redovima Armije. Međutim, širom države nije bilo tako.

Preporod kao izraz otpora

„I sam dolazak na posao je bio svojevrstan izazov - ako idete iz pravca Skenderije ili Alipašine džamije bili ste izloženi snajperskim hicima – kamere stranih medijskih kuća su stajale na tim mjestima i „lovile“ priloge sa žrtvama“, priča nam ona.

Stoga je, kako kaže, izlazak svakog broja Preporoda u tom vremenu bio podvig, odnosno svojevrstan izraz otpora, kako je ovaj list i doživljavan – „kao dio otpora, nesalomljivosti jednog naroda na koji se udaralo sa svih strana, ali koji je dostojanstveno branio svoju domovinu, jačajući pri tome svijest o svojoj vjeri, kulturi, društvenoj i političkoj samosvjesnosti.“

Preporod su u to vrijeme činila svjedočanstva o stradanju Bošnjaka, priče majki, supruga i djece ubijenih, izbjegličke priče i podaci Islamske zajednice o stradanjima. S obzirom na te okolnosti, ovaj list je u to vrijeme izlazio mjesečno i time zadržao kontinuitet. To je, prema njenim riječima, imalo posebnu težinu, poruku i vrijednost: Pobili ste nas, protjerali, uništili našu imovinu, naše džamije minirali, zapalili, ali mi smo tu, tu ostajemo i vratit ćemo se.

„Uloga Islamske zajednice u tom dizanju iz pepela se, da tako kažem, podrazumijevala. Ona je bila nosilac kolektivnih dženaza koje su bile ujedno i proces memorijalizacije. Imami koji su se među prvima vraćali i bili uz povratnike, pratili radove ponovne izgradnje porušenih džamija, probleme s kojima su se suočavali – sve su to bile teme Preporoda... Salih Smajlović, Bajro Perva i Selman Selhanović su sve više širili listu džemata koje su obilazili u BiH, regiji i svijetu – bilježili kako su od džemata s jednocifrenim brojem džematlija izrastali respektabilni džemati, danas centri oslonca u bh. entitetu RS i islamski centri sa nizom sadržaja širom svijeta“, podsjeća Hafizović-Hadžimešić.

Prva njena rubrika, Vijesti iz islamskog svijeta, bila je itekako izazovna s obzirom na težinu dolaska do informacija o tome u to doba, ali se snalazila na razne načine.

„Uzimala sam novine od ambasada, humanitarnih organizacija ili sam zahvaljujući ličnim poznanstavima dobivala časopise iz arapskog svijeta putem diplomatske pošte kroz Tunel spasa. Rahmetli Ahmed Ikanović je bio jedan od onih koji mi je u tom početnom periodu slao te časopise iz Zagreba. Mogu reći da ta vrsta vijesti nije bila u fokusu interesovanja drugih medija, ali su nakon 11. septembra, rata u Iraku i onoga što je slijedilo nakon toga, sve više ulazile i na stranice drugih medija da bi danas bile u njihovom fokusu“, prisjeća se.

Naglašava da je tada dugogodišnji glavni i odgovorni urednik Aziz Kadribegović uspijevao držati „Preporod u središtu pažnje Rijaseta“. Uz to, Preporod je postajao interesantniji široj publici, pa i nakon rata. Broj stranica se povećavao, da bi tiraž dosegao i 24.000 primjeraka, a počeo se prodavati i na trafikama.

Novinarka na stranama čovječnosti

Hafizović-Hadžimešić je ubrzo svoj novinarski angažman posvetila pravdi, borbi za istinu o genocidu i drugim zločinima, a jedan od početnih impulsa da se bavi tim temama se desio prije agresije, dok je predavala arapski jezik u Prvoj gimnaziji u Sarajevu, tokom rada pri Klubu UN-a i nesvrstanih.

„Aktivnosti kluba su na svojevrstan način bile kordinisane s Vijećem za ljudska prava u Ženevi i 1986. smo proglašeni najuspješijim klubom. Nagradu je u Sarajevu uručio ambasador UN-a Nabuaki Oda koji je iz Beograda došao zbog toga. Taj događaj su svi ključni mediji pokrili“, prisjetila se ona.

Dakako, kasniji poticaji su došli kroz djelovanje u okviru Armije, a potom i kroz praćenje vijesti iz muslimanskog svijeta, što je, kako kaže, učinilo svjesnijom vrijednosti Haškog tribunala.

„Svaka rubrika tih vijesti obilovala je vijestima o nekažnjenom masovnom stradanju muslimanskog stanovništva u svijetu. A zločini počinjeni nad Bošnjacima u proteklom ratu su procesuirani pred ovim Tribunalom i kažnjeni. Treba li podsjećati da raniji genocidi nisu ni adekvatno zapisani a kamoli sudski tretirani“, ističe ona.

Iz vremena agresije, dok je boravila u Tešnju, poznavala je oficira za vezu s Haškim tribunalom. Slijedom okolnosti, ukazala joj se prilika da prati rad Haškog tribunala od 1999. godine. Već s prvim izlaganjima i ispitivanjima svjedoka tužitelji su je, kako veli, osvojili – i oni kao i preživjele žrtve genocida i druih zločina. Ističe da je njihov trud ogroman. A u Hagu je sretala i majke Srebrenice. U početku su dolazili odvojeno, a kasnije već zajedno.

Činjenica je da Hafizović-Hadžimešić nije bila tek puki posmatrač i novinar sa zadatkom, već je vremenom počela dijeliti svakodnevnicu s majkama Srebrenice i postala je subjekat potrage za istinom. No, ne vidi to kao odricanje, već kao privilegiju s obzirom da je dobila priliku „biti dio tih procesa, dobiti povjerenje majki enklava Srebrenica i Žepa i upoznati tužioce koji su se u njihovo ime tako posvećeno borili.“

„Bila sam više jedna od onih koji idu s njima kao član porodice ubijenih, a ne novinar, više sam ih slušala nego što sam pitala. Ta energija koje one imaju, s Munirom Subašić na čelu, me je osvojila, jer to nije bio put plača, nego put dostojanstvene borbe za pravdu i istinu, put koji je nizao rezultate jedan za drugim. Sjećam se kada sam uzela prvi intervju od Munire, urednik me je pitao je li to zaista sve ona rekla. Jeste, ona je sve govorila i tada i uvijek – iz srca koristeći alate istine“, ispričala nam je ona. Od porodice je imala podršku i razumijevanje, posebno od muža, koji je porijeklom iz Foče, pa je imao i dodatni osjećaj za to. I na poslu je, uglavnom, imala razumijevanje, posebno posljednjih deset godina. Na tom putu nije osjećala težinu do te mjere da pomisli na odustajanje.

„One su dokaz da posvećen rad, stalno kretanje, daje rezultate, a njihovi rezultati su planetarno veliki, od mezaristana u kome su ukopani dijelovi skeleta njihovih ubijenih identifikovane DNK-a analizom do Rezolucije UN-a i memorijala Cvijet Srebrenice. Imala sam posebnu privilegiju da budem u tim procesima“, dodaje ona. Ističe da je raduje i to da se u posljednje vrijeme više prepoznaje rad i posvećenost ključnih ljudi Tribunala, s kojima je komunicirala i intervjuisala ih, iz čega je i nastala njena knjiga Na strani čovječnosti. Naglašava da je bošnjačka javnost, nezadovoljna određenim presudama, zanemarivala, zapravo, mnogo toga što je Tribunal uradio.

„Ustanovljen je i presuđen genocid u Srebrenici, zločini protiv čovječnosti i drugi ratni zločini počinjeni nad Bošnjacima devedesetih. Ustanovljeno je da je u BiH počinjen međunarodni oružani sukob u kome su učestvovale Srbija i Hrvatska, presuđeni su udruženi zločinački poduhvati s Miloševićem i Tuđmanom na čelu, presuđeno je istrebljenje Bošnjaka u Prijedoru kao zločin protiv čovječnosti, seksualno porobljavanje žena i djevojaka u Foči, zločini počinjeni u prijedorskim logorima, žive lomače iz Višegrada itd.“, napominje. Osim toga, podsjeća i na kritiku Revizije, čime se relativizirala presuda kojom je prvi put neka zemlja (Srbija) presuđena za nesprečavanje genocida u Srebrenici.

„Pritisak javnosti i djelovanje onih koji su radili duboko posvećeno na istragama i prikupljanju dokaza o počinjenim zločinima, takoreći, prisililo je Vijeće sigurnosti UN-a da reaguje. Ono što danas, konačno, znamo – nadam se – je to da u vrijeme osnivanja ovog suda gotovo niko nije vjerovao (čitaj ‘želio’) da taj sud zaista funkcionira. Jer kad se jednom donese presuda pred međunarodnim krivičnim sudom ona postaje praksa za procesuiranje datih zločina nakon toga. Pred Haškim tribunalom su prvi put presuđeni najviši politički, vojni i policijski lideri i ujedno ustanovljen međunarodni oružani sukob u kome su učestvovale Srbija i Hrvatska. I ostavio nam je naslijeđe kojim je dokazao da nekažnjivost nije pravilo kad se ujedini međunarodna zajednica i radi istinski posvećeno procesima istine i pravde“, ističe ona.

Komentarišući nedavno povlačanje SAD-a iz Haškog tribunala, ona ističe da je naslijeđe Tribunala i naslijeđe SAD-a, jer su „oni bili ključni za njegovo osnivanje i dokazivanje genocida - tužilaštvu su, npr., ustupili snimke iz zraka napravljene u julu 1995. itd. Također, „tužioci iz SAD-a su bili u jezgru tužilaštva koje je odolilo pritiscima i radilo istinski posvećeno“. Naglašava da to nikada ne može biti osporeno.

S obzirom da je upoznala nosioce tih procesa, ističe da su oni, uglavnom, i prije dolaska u Tribunal bili ostvareni i uspješni. Uz to, imali su viziju da učine napredak međunarodnog prava. Nadalje, kako kaže, bili su skromni s osjećajem za misiju koju su imali.

„Nije se računalo na ljude kakvi su bili Anthonio Caseze, Clod Jorda, Ricard May, Gabrielle Kirk McCdonald, Richard Goldston, Mark Harmon, Alan Tieger, Kenneth Sckott, Jean Rene Ruez i drugi koji su bili prvi uposlenici ovog tribunala. Oni su svojim posvećenim radom i entuzijazmom godinama neumorno vodili bitku Davida protiv Golijata i uspjeli izvojevati te presude“, ističe ona.

Osvojena pravdom, ispunjena optimizmom

U pripremi je i njena nova knjiga, kao svojevrstan nastavak prethodne, a posvećena je svjedocima u Hagu, koje naziva herojima procesa istine i pravde, jer, osim što su ih ispitivali tužioci koji su ih zastupali, bili su izloženi i ispitivanju advokata odbrane zločinaca, pa i samih zločinaca, „koji su im ubili najdraže, mučili ih u logorima, silovali...“

„U ovoj knjizi sam obuhvatila dio svjedoka genocida i drugih zločina počinjenih u Srebrenici u julu 1995, svjedoka zločina tokom opsade Sarajeva, svjedoka zločina iz 1992. u Prijedoru, Foči i Višegradu, zatim svjedoka zločina u Lašvanskoj dolini, u Ahmićima i u Mostaru“, kazala nam je Hafizović-Hadžimešić.

Dodaje da je zahvalna Media centru Islamske zajednice koji je prepoznao značaj knjige te preuzeo ulogu izdavača.

I aktuelna redakcija Preporoda kao i mnogi oko nje, posvjedočit će da joj nije nedostajalo optimizma. Crpila ga je iz svog stava da „treba čuvati i razvijati svojstva kojima ste obdareni i ne dozvoliti da vam buka glasova koji bacaju u bezdan zatamni dušu.“ Tako je koračala i s Preporodom.

„Preporod ostavlja trag kojim se otvaraju vidici, razvija svijest za dobro i akciju i njeguju univerzalne vrijednosti“, dodaje ona.

Posebno je sretna s aktuelnim sastavom redakcije, gdje vidi novu snagu i istinsku posvećenost te vjeru u misiju Preporoda koja se zrcali u kur’anskom ajetu ispisanom u zaglavlju novina. Tako vidi i djelovanje drugih medija Media centra.

„Ta lijepa energija i želja da se razvijaju vizije i svijest Bošnjaka uz slobodu misli i otvaranje prostora različitim mišljenjima koja mogu dovesti do razvoja zajednice i društva u cjelini su uvijek krasila redakciju Preporoda kroz 55 godina. Nadam se da će se to nastaviti i u vremenu koje dolazi. Digitalni mediji su danas u trendu, ali Preporod novine imaju svoju posebnu vrijednost – to je dokument svojevrsnog odrastanja, puta oslobađanja Bošnjaka, razvoja vizija, odnosno razvoja i doprinosa Islamske zajednice putevima mirne i stabilne BiH“, zaključuje Hafizović-Hadžimešić.