Uz sve pouke iz narodnih mudrosti poput “ne pada snijeg da pokrije brijeg”, snježna zima u Bosni i Hercegovini, bilo da se sjećamo one iz 1984, 2012. ili je riječ o tekućoj godini – uvijek je bila pouzdan instrument za provjeru važne činjenice: da li vlast postoji kao sistem ili kao improvizacija koja se održava na obećanjima. U Sarajevu je i ove godine pao snijeg – ništa spektakularno novo. Ipak, dogodilo se upravo ono čemu svjedočimo godinama kada dođe do predvidivog zimskog izazova, u januaru, u gradu koji je na padinama, u državi gdje je zima poznata kategorija: sistem koji nije baš siromašan ponovo je demonstrirao nepripremljenost, a politička scena svoju naviku da o funkcioniranju govori kao o narativu, a ne kao o poslu.

Sarajevo, kao glavni grad, pa i Kanton Sarajevo, su već dugo u situaciji u kojoj više ne postoji luksuz da se objašnjava, opravdava ili da se od građana traži strpljenje prema onome što je elementarni standard. Ilustrativan je slučaj Vogošća: javnosti se u sezoni grijanja objašnjava da nema mazuta. Dakle, kanton odnosno grad koji ne uspijeva organizirati zimske službe, javni prevoz i koordinaciju komunalnih preduzeća – i taj je neuspjeh kontinuiran – teško može zračiti političkom ozbiljnošću koja bi bila primjer drugima. U državi gdje je sve višestruko složeno, minimalni test ozbiljnosti jeste da se predvidivi problemi rješavaju kao rutina. Onog časa kada se zima tretira kao “iznenađenje”, a nepogoda samo kao “viša sila”, politika se sama odjavljuje iz kategorije upravljanja i vraća u kategoriju komentara.

U ovakvim situacijama posebno je simptomatična populistička dinamika pozicije i opozicije – u njoj svi učestvuju, ali nikome ne pada na pamet da preuzme odgovornost. Imamo paradoks koji se u Sarajevu ponavlja: vlast se ponaša kao opozicija, a opozicija se ponaša kao komentatorski klub, pri čemu i jedni i drugi često zauzimaju pozu koja više podsjeća na nedovršene verzije Statlera i Waldorfa iz Muppet Showa, i to ne po duhovitosti ili inteligenciji, nego po uvjerenju da je dobacivanje iz lože već politički čin – dok građani ostaju u ulozi publike koja u međuvremenu pokušava doći do kuće, spustiti se s padina, doći do posla ili ambulante i preživjeti dan bez nepotrebnog rizika. U takvom poretku kritika ne proizvodi korekciju, nego samo novu turu medijskog nadmetanja, pri čemu se i vlast i opozicija ponašaju kao da je najvažnije ostaviti “trag u javnosti”, a ne trag u funkcionalnosti.

Zato je gotovo trivijalno posmatrati kako se nakon snijega ili bilo kojeg tehničkog izazova otvara ista predstava: jedni “osipaju paljbu”, drugi se pridružuju kritikama, treći se slikaju s lopatama, četvrti se ograđuju nadležnostima, peti prebacuju krivicu na “sistem koji su zatekli”, a svi zajedno djeluju kao da građani treba da nagrade samu činjenicu što je neko bio dovoljno glasno nezadovoljan. Javna manifestacija nezadovoljstva vlastitim rezultatima, međutim, nije politička odgovornost; to je u najboljem slučaju loš PR, a u gorem slučaju metod održavanja privida da je politika rad, dok se u stvarnosti radi tek na percepciji.

U tim epizodama problem nije u tome što je neko uzeo lopatu, nego u tome što je lopata postala politički sadržaj gdje vrhovi politika glume terensku operativu. Uvredljivo je da se javna funkcija pokušava legitimirati bilo čim osim funkcioniranjem sistema. Lopata je, u tom smislu, samo predmet koji na površinu iskopava to da se upravljanje u Sarajevu prečesto svodi na improvizaciju, a improvizacija se potom pokušava prevesti u moralni kapital kroz samopromociju i proizvodnju medijskog sadržaja, umjesto rješenja. Otuda i reakcija građana nije usmjerena primarno na količinu snijega, nego na ton vlasti, jer znaju da je snijeg prirodna pojava, ali da je nepostojanje sistema politički izbor.

Uloga opozicije u takvom trenutku nije da bude glasnija verzija komentara s društvenih mreža, niti da se zadovolji time što će u medijskom prostoru dokazati da je vlast nesposobna, nego da krizu precizno prevede u lanac odgovornosti: ko je planirao, ko je ugovorio, ko je nadzirao i ko nije izvršio ono što je bilo predviđeno. Opozicija bi tako prestala produžavati istu političku kulturu u kojoj je kritika zamjena za korekciju, a korekcija se, tobože, odgađa do narednih izbora. Kriza, pritom, nije samo stanje na terenu, nego stanje povjerenja – a povjerenje se ne uspostavlja objavama, fotografijama i floskulama o “maksimalnim naporima”, nego dvosmjernom komunikacijom koja građane tretira kao nosioce prava, a ne kao publiku kojoj se objašnjava vlastita nemoć. Taj odnos nije pitanje estetike komunikacije, nego političkog poretka, jer vlast koja u krizi ne objašnjava šta radi, zašto to radi i kada će imati mjerljiv rezultat, zapravo priznaje da ne upravlja procesom, nego samo reaguje na pritisak.

Ovaj obrazac, naravno, nije naša ekskluziva, nego lokalna verzija globalno prepoznatljive frustracije. U izvještaju Pew Research Center iz marta 2024. godine, What Can Improve Democracy?, navodi se da su u velikoj većini zemalja obuhvaćenih istraživanjem upravo političari i političke stranke najčešći odgovor na pitanje šta bi trebalo popraviti kako bi demokratija bila bolja – što je hladan empirijski signal da građani političku klasu ne doživljavaju kao rješenje, nego kao problem. Još je jasniji nalaz iz drugog Pewovog izvještaja, People Around the World Want Political Change, but Many Doubt It Can Happen, koji bilježi široko rasprostranjenu želju za političkom promjenom uz paralelno prisutnu sumnju da se ta promjena uopće može desiti. To je precizan opis političkog umora: želje bez povjerenja i očekivanja bez uvjerenja. Bosna i Hercegovina, a posebno Sarajevo, u toj je slici samo blizak primjer kako građani, suočeni s ponavljanjem istih obrazaca, gube uvjerenje da je politika sposobna proizvesti rutinu i sasvim opravdano imaju pravo zaključiti da su političari – koji nisu spremni za predvidivo – zapravo odustali od same ideje upravljanja.

U izbornoj godini ovakva dinamika postaje još opasnija. Populističkih mjera ne manjka, ali suštinskih mjera, kao ni mazuta u Vogošći, uglavnom nema. Populizam ne znači samo jeftino obećanje; on često znači zamjenu procesa. Umjesto planiranja, standarda, ugovora, nadzora i evaluacija dobije se performans: lopata kao simbol “bliskosti narodu”, objava na društvenim mrežama kao zamjena za operativnu koordinaciju, izjava kao zamjena za disciplinski postupak, a moralna indignacija kao zamjena za racionalnu, upravljačku odluku. Snijeg u januaru, u gradu koji zna šta je zima, razbije tu masku brže nego bilo koja politička analiza, jer iz javnog prostora ukloni sve ideološke slojeve i ostavi golo pitanje: radi li sistem ili ne radi. Jer, nije bitno da li je palo pedeset ili trideset centimetara nego da li postoji plan. Tu se vidi razlika između politike koja upravlja i politike koja se bavi vlastitim odrazom jer prva radi prije događaja, a druga se čudi događaju.

Vlast ne postoji da bi objašnjavala, pravdala se ili svađala nego da bi organizirala, isporučila i koordinirala. Vlast koja nakon godina upravljanja gradom i kantonom snijeg i dalje tretira kao iznenađenje ili interne probleme komunalnih preduzeća kao tuđe, a ne vlastite, priznaje da nije izgradila upravljački kapacitet. Ako iz ove epizode sa snijegom treba izvući pouku, onda ona nije o meteorologiji, nego o institucijama. Snijeg, naposljetku, uvijek prođe. Ono što ostaje jeste činjenica da građanima, nakon svih populističkih rasprava pozicije i opozicije, nije funkcionalno bolje – a to je, u političkom smislu, najteža optužnica.