Godinama na stranicama Preporoda pišemo da islamofobija ili antimuslimanski rasizam u Bosni i Hercegovini nisu incident, niti folklor političke radikalizacije, a posebno ne dekor predizbornih kampanja. Antimuslimanski rasizam ovdje nije svodiv na identitetsku stigmatizaciju jer funkcionira kao instrument fašističkih politika koje ga koriste za transformaciju poretka. U tom smislu, fašizam nama ovdje ne dolazi samo kao historijska oznaka, nego kao politička metoda i sredstvo rušenja države. Riječ je, dakle, o dugotrajnom političkom obrascu koji je blago mijenjao terminologiju, ali nikada funkciju - jer ambicija i cilj su ostali isti. Danas je razlika samo u uvjerenosti protagonista u širu podršku na međunarodnom nivou i grandioznoj ambiciji da se taj diskurs internacionalizira, da se što dublje smjesti u jezik globalne desnice i time legitimizira unutar šireg međunarodnog poretka. Na ovu legitimacijsku transformaciju evropskog islamofobnog diskursa upozoravano je više od decenije.

Devedesetih godina prošlog stoljeća antimuslimanski rasizam bio je temeljni pogon velikodržavnih političkih projekata u rušenju države BiH. Agresija na Bosnu i Hercegovinu nije legitimirana samo teritorijalnim aspiracijama ili ustavnim manipulacijama, nego i sistematskom demonizacijom muslimana, ali i svih onih koji su državnost BiH smatrali nepovredivom, kao dio iste prijetnje. Presude međunarodnih sudova o genocidu u Srebrenici su u tom smislu važne jer razotkrivaju mehanizam kroz koji se kolektivna demonizacija pretvara u politički program, a potom u sistemsko nasilje. Ono što se devedesetih artikuliralo kroz narative o “islamskoj državi”, “zelenoj transverzali” i “fundamentalizmu”, danas se pojavljuje u formuli o “političkom islamu”, “sigurnosnoj prijetnji” i “radikalizaciji”. Nakon Dejtona ovaj diskurzivni arsenal nije nestao. On je institucionaliziran i preselio se u parlamentarne klupe, medijske kampanje, diplomatske istupe - u suštini, u različitim institucionalnim formatima sve to smo već vidjeli. I to da se od tog političkog projekta nikad nije ni odustajalo ilustrativno pokazuju izjave eksponenta tih politika M. Dodika, a u jednoj od njih kaže: „Ne možemo se mi odreći istorije. Prvi predsjednik Republike srpske je bio Radovan Karadžić, sviđalo se to kome ili ne. To je zapisano u istorijskim dokumentima, kao što je zapisano da je glavni komandant Vojske Republike srpske bio Ratko Mladić. Šta je tu sporno?” Time se normativna osovina već pomjerila: presuđenim zločincima se vraća politička legitimacija.

U tom smislu, današnji trenutak jeste opasniji od prethodnih jer se destabilizacijska politika prema Bosni i Hercegovini više ne oslanja isključivo na unutrašnje mehanizme blokade, nego traži oslonac u širem ideološkom pomaku. Ono što je novo nije sam diskurs, nego njegova ambicija da se smjesti u globalni narativ u kojem su islam, migracije i sigurnost centralne teme političke mobilizacije.

U trenutku kada se u dijelu Evrope i Sjedinjenih Američkih Država revitalizira ideja “sukoba civilizacija”, a muslimani se tretiraju kao demografska i sigurnosna prijetnja, politika slabljenja države Bosne i Hercegovine dobija novu argumentacijsku infrastrukturu. Bosna i Hercegovina se u tom okviru više ne opisuje kao postkonfliktna država s presuđenim genocidom i složenim institucionalnim poretkom, nego kao navodna “sigurnosna anomalija” unutar Evrope.

Upravo tu nastaje nova niša u kojoj antimuslimanski rasizam postaje most između unutrašnje destabilizacije i globalnog desničarskog narativa. U tom mostu se sve više govori o potrebi “zaštite hrišćana” od navodne islamske dominacije, regionalna i domaća secesionistička agenda slabljenja države pokušava se predstaviti kao dio šire borbe protiv “radikalnog islama“, a Bošnjaci se predstavljaju kao “sigurnosni problem”. Time se politički projekt rušenja države BiH prevodi u jezik globalne desnice, onaj koji rasizam maskira sigurnosnim procjenama, a institucionalnu razgradnju predstavlja kao realpolitiku. To prevođenje nije spontano, jer ono podrazumijeva umrežavanje, konferencijske nastupe, lobiranja, selektivna savezništva, kako bi podržalo cilj i logiku secesionističkog poduhvata.

Proces normalizacije antimuslimanskog rasizma ima discipliniranu logiku. Prvi segment je relativizacija historije. Genocid se negira frontalno, presude postaju “različite interpretacije”, agresija “sukob”, ideološka infrastruktura rata “narativi”. Drugi segment je sekuritizacija identiteta. Pojmovi poput “političkog islama” funkcioniraju kao administrativni okvir za sumnju. Musliman se prestaje posmatrati kao građanin, a počinje kao potencijalni rizik. A rizik se ne tretira pravom, nego nadzorom. Treći je proceduralna banalizacija. Rasizam ne postaje norma zato što ga svi dijele, nego zato što institucije prestanu reagirati. Kada dehumanizirajući govor ostane bez političke i pravne posljedice, granica prihvatljivog je već pomjerena. U tom trenutku antimuslimanski diskurs počinje se predstavljati kao “razumna zabrinutost”. Delegitimizacija države artikulira se kao “realnost”, “stabilnost”, “evropski mir”.

Posljedice ove normalizacije su strukturne, pravne i političke. Zato kada fašizam udružen s rasizmom nogom otvara vrata naše kuće, odgovor ne može biti retorička indignacija niti povremena moralna osuda. Odgovor mora biti politički, pravni i društveni. Prvo, historijska istina mora ostati normativni temelj. Presude o genocidu nisu “narativi”; one su standard. Svaka relativizacija mora imati političku cijenu. Drugo, sekuritizacija identiteta mora biti raskrinkana kao ideološka tehnika. Pojmovi koji služe kao etikete moraju biti analitički demontirani, a ne preuzimani bez otpora. Treće, institucije moraju reagirati jer rasizam bez posljedica postaje ambijent, a pravna država prestaje biti linija odbrane. Četvrto, potrebno je međunarodno proaktivno djelovanje. Bosna i Hercegovina ne smije dopustiti da bude definirana tuđim diskurzivnim kodovima. Umjesto defanzive, potrebna je artikulirana diplomatija koja podsjeća na presuđene činjenice i razotkriva mehanizme legitimiranja secesionističkog projekta. Ohrabruje da NATO javno signalizira da neće dopustiti sigurnosni vakum u BiH. Peto, društvene i političke elite – akademske, medijske, kulturne, sportske i svake druge – moraju preuzeti odgovornost jer šutnja elita nije neutralna i doprinosi ovoj normalizaciji. Posebno kada tome dodamo stavove i reakcije domaće, probosanske političke scene, vidimo da se posljedice spomenute normalizacije i dalje potcjenjuju. A ovaj fenomen jača i divlja.

Fašizam ne pobjeđuje samo snagom; pobjeđuje navikom. Navikom da se ne reagira na vrijeme. I vrijeme za odgovor nije sutra jer proces koji traje tri decenije ne završava sam od sebe. Ako danas ne prepoznamo strategiju koja se rasizmom prevodi u međunarodnu legitimaciju, sutra ćemo raspravljati o “novim realnostima” koje su već institucionalizirane. Bosna i Hercegovina ne smije dopustiti da postane eksperimentalni prostor za testiranje globalnih desničarskih narativa i ogledalo šireg pomaka u kojem se rasistički narativi pokušavaju pretvoriti u institucionalni standard. U tom smislu, pitanje nije samo ko je meta, nego kakav poredak se proizvodi. A poredak koji počiva na delegitimizaciji jednih radi preuređenja države nikada ne ostaje stabilan. On ostaje trajno otvoren – prema novim isključenjima i novim krizama. Bosna i Hercegovina je država čiji je opstanak već jednom plaćen najvišom cijenom. Zato je odgovor nužan. Ne kao reakcija na pojedinačnu izjavu, nego kao sistemska artikulacija otpora i to odmah — jer kasnije će biti kasno.

P. S.

S ovim brojem završava moja dužnost glavne i odgovorne urednice Preporoda. Bila je to čast i odgovornost – zajedno s redakcijom oblikovati ovih naših dvjesto brojeva, u vremenu koje nije bilo ni jednostavno ni ravnodušno prema riječi. Preporod nikada nije bio samo publikacija. On je prostor javne savjesti, mjesto susreta mišljenja, ogledalo Zajednice i njezinih dilema. Ako smo u proteklim godinama uspjeli sačuvati ozbiljnost tona, širinu pogleda i vjernost istini, to je prije svega zasluga redakcije, saradnika i vas, naših čitalaca. Radujem se novim brojevima koje će kao novi glavni i odgovorni urednik voditi kolega Elvedin Subašić. Uvjerena sam da Preporod ostaje u sigurnim rukama stručnih, odgovornih i čestitih ljudi, te da će uz Božiju pomoć i vašu daljnju podršku nastaviti rasti u svakom smislu, posebno po težini riječi i odgovornosti prema vremenu u kojem živimo.