Ako smo, kako je to rekao reisul-ulema, “na početku jedne nove epohe”, onda to nije epoha u kojoj se stvari jednostavno mijenjaju, već koja traži preispitivanje samih pretpostavki. Jer, imamski poziv se više ne može razumijevati kao statična funkcija u hijerarhiji, nego kao dinamičan odgovor na promjenjive društvene strukture, medijske logike, kulturne kodove i epistemološke pritiske. Imam nije proizvod strukture, već de facto njen test: pokazatelj koliko je jedna zajednica sposobna prenijeti značenje kroz vrijeme, bez gubitka njegovog uporišta, ali i bez fetišiziranja forme. Pri tome ne treba zaboraviti da izazovi s kojima se imami suočavaju nisu uvijek izazovi vremena, nego često imaju “potpis strukture”. Posebno oni koji im ne ostavljaju prostor da se ravnopravno nose s novim okolnostima. Jer, često se zaboravlja da imam nikada nije bio figura koja samo predvodi namaz.

Takva svijest se prepoznaje u nepotizmu te etničkom ili usko-lokalnom partikularizmu koji razaraju povjerenje u institucije i podrivaju društvenu koheziju. Mentalni, a potom i strukturalni geto. Naš odgovor mora biti drugačiji: umjesto destruktivne, partikularne asabijje, nastaviti razvijati institucionaliziranu solidarnost zasnovanu na pravdi, bratstvu i znanju; povjerenje usmjeravati prema ustanovama, a ne ličnostima; lojalnost vezivati za vrijednosti, a ne za “plemenske” interese. Samo tako zajednica zadržava moralni kompas i sposobnost da odgovori na izazove bez skretanja u isključivost

O tome koliko “košta” glas otpora protiv genocida, mogu govoriti brojne javne ličnosti ili organizacije koje su se usprotivile savezu koji podržava ili provodi genocid nad Palestincima: Gideon Levy ili Jewish Voice for Peace. Znaju to mnogi iz javnog prostora, bilo akademskog ili pop-kulture, poput Miriam Margolyes, glumice, Jevrejke suočene s prijetnjama i pozivima na oduzimanje glumačkih priznanja zbog kritike izraelskog režima koji vrši genocid u Gazi. Platforme poput Mete smanjuju vidljivost poruka solidarnosti. Ako su ti glasovi zaista “ništa”, zašto se onda toliko trude da ih ušutkaju? Upravo zato što su važni, pokušava ih se ušutkati.

Blizu 600 ljudi već je ubijeno kod centara za raspodjelu pomoći. Uz to Humanitarna fondacija za Gazu (GHF), strukturirana kao humanitarna organizacija Izraela i SAD-a, operira izvan UN sistema i koristi se kao instrument upravljanja ili mučenja glađu. Vojnici dobijaju naređenja da pucaju na izgladnjele. Mnogi mediji, a među njima i izraelski Haaretz, su to potvrdili. Svjedoci to govore. Svijet to zna. A UNRWA upozorava: to više nije haos, to je metod

Sve ono što našu djecu okružuje i porobljava – medijski sadržaji, algoritamski filtrirani narativi i potrošački ideali – djeluje destruktivno prema islamskoj orijentaciji svijeta. U tom pogledu, islamski odgoj ostaje jedan od rijetkih koncepata u kojem se još uvijek brani ideja moralnog reda, smisla i odgovornosti pred Bogom i pred zajednicom.

Zato, s punim pravom se postavlja pitanje – od raspisane centralne potjernice za Dodikom je prošlo mjesec dana – čega? Mjesec dana izbjegavanja obaveza? Period u kojem “bjegunac” nastupa kao domaći lider, dok ga pojedini mediji pokušavaju predstaviti kao filmskog Beću Kuduza koji bježi po šumama i livadama, dok se, zapravo, kreće po aerodromima i kabinetima

Nikšićeva izjava nije tek nespretna. Ona relativizuje. Ona poravnava. U trenutku kada Dodik i njegovi saradnici podliježu krivičnom gonjenju zbog rušenja ustavnog poretka – i dok Dodik neometano putuje u Srbiju i Izrael uprkos sudskim nalozima – izjava o navodnoj “većoj ostrašćenosti” u Federaciji nije politički promašaj. To je otvorena podrška konstruktu da “sve strane” jednako prijete miru.

Ovdje se na terenu stvaraju pravni, ekonomski i društveni mehanizmi koji će, ako se nešto ne promijeni, u jednom trenutku učiniti nezavisnost RS-a jednostavno neupitnom. Demografski inženjering postaje sofisticiraniji i ne odvija se više samo kroz masovne deportacije, već kroz birokratske i ekonomske pritiske koji ljude tjeraju da sami napuste svoja ognjišta. U RS-u, povratnici su suočeni sa sistematskom diskriminacijom, nesigurnošću, ekonomskom izolacijom i političkom marginalizacijom koja ih polako, ali sigurno, tjera da odustanu od borbe za o(p)stanak. Ne trebaju vam konvoji izbjeglica ako možete uskratiti posao, infrastrukturu, sigurnost i politička prava – ljudi će otići sami

Vrijeme je da se organiziramo, da intelektualci i aktivisti definišu strategiju koja će razotkriti ovu opasnu igru političkog oportunizma. Imajmo na umu i sljedeće – prijetnja po muslimane raste progresivno i sve se više normalizira. A ova normalizacija vodi ka eskalaciji – od riječi do djela.

U državi koja nije siromašna koliko nam se često želi prikazati, i koja bi trebala osigurati sigurnost i stabilnost svojim građanima, sve – od spašavanja života, preko obnove infrastrukture, do osiguranja osnovnih prava – visi o tankoj niti improvizacije, humanitarnih akcija i spornih odluka. Naša budućnost doslovno (o)visi o obrascima ponašanja koji nisu samo neodrživi, nego su opasni i uvredljivi za građane