Prije skoro 2.500 hiljade godina grčki vojskovođa i historičar Tukidid komentarišući Peloponeski rat između Atine i Sparte, je rekao: “Jaki čine ono što mogu, a slabi trpe ono što moraju.” On je također poznat po tome što je uvidio da opasnost od rata postoji kada sila u ekspanziji prijeti da ugrozi interese postojeće dominantne sile. To se upravo desilo između Atine i Sparte kada je Sparta bila dominantna a Atina rastuća sila. Kasnije je ta misao postala poznata kao “Tukididova zamka”, te se i danas koristi kada se analizira pozicioniranje velikih sila u globalnoj geopolitičkoj areni. Za svjetske sile koje mogu, ili misle da mogu, projektovati svoju moć diljem planete, cijeli svijet je jedinstvena geopolitička šahovska tabla, a tačke poput Venecuele, Balkana, Ukrajine, Bliskog Istoka, Tajvana itd. predstavljaju polja na toj tabli.

Venecuela projekcija moći i međunarodno pravo

Hapšenje predsjednika Venecuele Nicolasa Madura je izazvalo različite reakcije u svijetu, od osude zbog kršenja međunarodnog prava, kritike za miješanje jedne države u unutrašnje odnose druge, pa sve do divljenja kada je u pitanju preciznost, nadmoć i utreniranost američke vojske. S druge strane, postavlja se pitanje kakve će poteze u svojim susjedstvima napraviti Kina i Rusija, dok Evropsku uniju brine najava Donalda Trumpa da želi kontrolu nad Grenlandom, koji je trenutno pod suverenitetom Danske.

Zbog toga je novonastalu situaciju potrebno staviti u širi historijski i geopolitički kontekst i krenuti od pretpostavke da se politika svjetskih sila ne može analizirati iz perspektive malih država. Globalne odnose i svjetski poredak kreiraju ključni svjetski akteri koji koriste raspoložive poluge moći kako bi ostvarili svoje interese. Utopijsko zamišljanje savršenog svijeta, kao ni etika ni moral, ne pomažu prilikom promišljanja o globalnim geopolitičkim kretanjima. U tom smislu je korisno imati na umu da primat u međunarodnim odnosima nema međunarodno pravo, nego su politički interesi velikih sila na prvom mjestu, zatim posjedovanje sile, i tek onda na kraju pravo koje uspostavljaju glavni politički akteri.

Osnovne konture međunarodnog prava kakvog danas poznajemo počinju se pojavljivati nakon Druog svjetskog rata kada se osnivaju i Ujedinjene nacije (UN). Pet država koje su iz rata izašle kao pobjednice, Amerika, Sovjetski savez, Kina, Velika Britanija i Francuska, stalne su članice Vijeća sigurnosti sa pravom veta. Ostalih 188 punopravnih članica UN-a nemaju tu privilegiju. Kada se interesi, prije svega tih pet članica, poklapaju sa uspostavljenim međunarodnim pravom, onda su sila i pravo na istoj strani. Kada su interesi neke od tih članica ugroženi, međunarodno pravo se ne posmatra na isti način kao u slučaju država koje nisu stalne članice Vijeća sigurnosti. Bez obzira koliko se neko s tim slaže ili ne, to su osnovna načela sadašnje međunarodne politike.

Iz perspektive Washingtona nedopustivo je da Kina i Rusija imaju kontrolu nad Venecuelom koja se nalazi u američkoj hemisferi. Također, jedan od najbližih saveznika Venecuele je upravo Kuba koja je, kako je navedeno, tokom Hladnog rata bila poligon za ugrožavanje američke sigurnosti.

Monroova doktrina

Davno prije uspostavljanja UN-a, 1823. godine, predsjednik SAD-a James Monroe rekao je da je nova strategija Amerike kontrola njene hemisfere u koju se ne mogu miješati evropske sile tog vremena. Kasnije će Monroove riječi postati kamen temeljac američke vanjske politike. Ono što je poručeno moćnim evropskim silama u 19. vijeku, u 20. i 21. vijeku poruka je i svim drugim silama svijeta. Monroova doktrina je primijenjena i tokom Kubanske raketne krize 1962. godine, kada je SSSR instalirao rakete na Kubu koje su bile uperene ka američkoj teritoriji, nakon čega su SAD izvršile morsku blokadu Kube. Kriza se okončala tako što je SSSR povukao rakete, ali je i Amerika demontirala raketne sisteme na tlu Turske koje su bile usmjerene ka Rusiji.

Kao i Kubu, Amerika Venecuelu smatra bliskim susjedstvom krucijalnim za vlastitu sigurnost. Kada se tome doda činjenica da Venecuela posjeduje najveće zalihe nafte na svijetu, te da od ukupne proizvodnje izvozi oko 82% Kini, onda postaju još jasniji potezi Trumpove administracije. Na evropskom tlu, Rusija je počela invaziju na Ukrajinu, podvlačeći da ne želi NATO na svojim granicama. U geopolitičkom nadmetanju kroz historiju, svjetske sile su djelovale po vlastitim procjenama i strategijama bez obzira na suprotne stavove drugih. Razlike se pojavljuju u kapacitetima i mogućnosti zaštite proklamovanih interesa jer ne mogu svi projektovati svoju moć na način kako bi željeli.

Paralele između Ukrajine i Venecuele

Tokom Hladnog rata u vrijeme bipolarne podjele svijeta, upravo su Amerika i SSSR sudarali svoje interese na kritičnim geopolitičkim tačkama. To nadmetanje je trajalo decenijama, a ratovi su se vodili u Koreji, Vijetnamu, indirektno u Afganistanu itd… Pored ideoloških razlika, ti sukobi su služili za dugoročno iscrpljivanje protivnika. Bilo je dobijenih i izgubljenih bitaka s obje strane, ali na kraju se urušio Sovjetski savez 1991. godine. Iako Rusija i Ukrajina vode rat već 12 godina, Ukrajina nije stavljena pod kontrolu. Okupirana je petina zemlje, a broj mrtvih broji se u stotinama hiljada. S druge strane Atlantika tehnološka i obavještajna prednost vojske SAD-a omogućila je izvođenje složene vojne operacije koja je trajala nekoliko sati. Rezultat je hapšenje predsjednika druge države bez žrtava na američkoj strani i nekoliko desetina poginulih na strani Venecuele. Važno je naglasiti da su ciljevi u dvije situacije različiti. Rusija je anektirala dio Ukrajine, dok Amerika u Venecueli nema namjeru prisvajati teritoriju, nego promijeniti režim.

Međutim, hapšenje predsjednika Madura ne znači da je sve završeno u Venecueli i teško je dati procjene šta će se dalje dešavati. Režimi su mijenjani i ranije u drugim državama, ali stabilizacija koja slijedi nije uvijek išla po planu. Ono što bi se moglo ustvrditi jeste da će uticaj Kine i Rusije oslabiti u tom dijeli svijeta i da će Amerika učiniti sve da ne dozvoli povratak njihovog utjecaja na stanje prije intervencije. U ovom trenutku Amerika je otklonila sigurnosne prijetnje i dobila nove poluge u svim budućim pregovorima s Kinom i Rusijom. Evropska unija ostaje možda najveća nepoznanica. Kroz NATO i savezništvo od Drugog svjetskog rata, vezana je sa Amerikom, ali američki apetiti za Grenland mogu sve promijeniti.

Odnosi Amerike i Evrope i refleksije na Balkan

Američko posezanje za Grenlandom napravilo je, do sada, najveći izazov za ukupne euro-američke odnose koji su, uz sve nesuglasice, bili primjer u svijetu. Smirivanje tenzija na toj relaciji i pokušaj iznalaženja rješenja, veliki je test za Evropsku uniju. Konstruktivnu ulogu u rješavanju ovog problema mogla bi odigrati Velika Britanija, koja ima veliko diplomatsko iskustvo u upravljanju globalnim procesima.

Od dolaska Trumpa na vlast Amerika i EU imaju sve više nesulgasica, posebno oko podrške Ukraijini i direktnih američkih pregovora sa Rusijom bez predstavnika EU. Iz perspektive Trumpove administracije, važno je zaustaviti taj rat i oslabiti savezništvo Rusije i Kine, jer ta veza nije dobra ni za Ameriku ni za EU. Zbog toga je moguće da je „Grenland“disciplinovanje Evrope, prije nego istinska namjera da ga Amerika silom stavi pod svoju kontrolu. Ovo je teza za razmišljanje, a ne tvrdnja.

Nema direktne geopolitičke veze između Venecuele i Balkana. Nedavno je Kongres SAD-a usvojio Zakon o Zapadnom Balkanu kojim promoviše stabilnost i poštivanje suvereniteta svih država u regiji. Ipak, eventualno narušavanje odnosa Brisela i Washingtona, može proizvesti određene neizvjesnosti. Ako pak Amerika i EU iznađu rješenje za otvorena pitanja, kao što su to do sada uvijek uspjeli, do poremećaja stabilnosti na Balkanu neće doći. U tom slučaju euroatlantski sistem sigurnosti ostaje na snazi, i nema prostora za pojavljivanje geopolitičkog vakuuma kao 1990-tih.